Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1268/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika ZN, [adresa], radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1479/2025-2 od 17. ožujka 2025., dana 25. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1479/2025-2 od 17. ožujka 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud se oglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo je provedene radnje i odbacio tužbu.

2. Protiv citiranog rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 , 148/11 , 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), predlažući da se pobijano rješenje ukine.

3. Žalba je osnovana.

4.1. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj u tužbi navodi kako je ŽN priznato pravo na obiteljsku mirovinu kao udovici preminulog PN, da je ŽN preminula **.**.2020. i da je dojavom Odsjeka za obračun primitaka i naknada korisnicima Područne službe u Zagrebu broj: 2547033 od 12. srpnja 2024. utvrđena nepripadna isplata mirovinskih primanja nakon smrti korisnika u iznosu od 1.368,06 eur za razdoblje od 1. travnja 2020. do 31. ožujka 2023. Rješenjem o nasljeđivanju notara RN iz [adresa], poslovni broj UPP-74/2020 od 7. srpnja 2020. iza pok. ŽN kao nasljednici da su proglašeni kći ĐN i sin ZN. Po upućenom pozivu za povrat preplaćenih mirovinskih primanja kći ĐN da je vratila iznos od 684,43 eur, dok tuženik nije postupio po pozivu na plaćanje. Kako je tuženik navedeni iznos stekao bez osnove, tužitelj potražuje povrat tog iznosa.

4.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik prebiva u [adresa], te navodi da se sukladno odredbi čl. 46. st. 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine br. 101/17, dalje: ZMPP-a) u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena, dalje: Uredba). Sukladno čl. 4. st. 1. Uredbe osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, da se tuže pred sudovima te države članice, dok je čl. 5. st. 1. Uredbe propisano da osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe.

4.3. Zaključno prvostupanjski sud navodi da, temeljem odredbe čl. 4. st. 1. Uredbe, nije nadležan jer da je domicil tuženika u Bosni i Hercegovini, a kako se u ovom sporu radi o pravnom institutu stjecanja bez osnove, da nema osnove niti za nadležnost suda Republike Hrvatske sukladno čl. 5. st. 1. Uredbe, u smislu odredbi odjeljaka 2. do 7. poglavlja II. Uredbe. Stoga se oglasio apsolutno nenadležnim temeljem čl. 16. st. 3. ZPP-a.

5. Osnovano navodi tužitelj u žalbi da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio članak 5. stavak 1. Uredbe kada se oglasio apsolutno nenadležnim jer, prema mišljenju ovog suda, postoji nadležnost suda Republike Hrvatske iz razloga koji se navode u nastavku obrazloženja.

6.1. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je odredbom čl. 46. st. 2. ZMPP-a hrvatski zakonodavac proširio izravno primjenjiv izvor pravila o međunarodnoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima i primjenu određenih odredaba Uredbe i na situacije kada tuženik ima u smislu te Uredbe domicil u državi koja nije članica Europske unije, kao što je u konkretnom slučaju. Prema odredbi čl. 4. st. 1. Uredbe, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice, što znači da je temeljno načelo Uredbe međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila. To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe. To je izričito navedeno u odredbi čl. 5. st. 1. Uredbe prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja (posebna nadležnost). Uredba propisuje posebnu nadležnost, među ostalim, u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu ili odgovornosti koja je istovjetna toj odgovornosti. Prema čl. 7. st. 1. t. 2. Uredbe, osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja.

6.2. Sud Europske unije je u presudi C-12/15 Universal Music od 16. lipnja 2016. naveo: „U skladu sa sudskom praksom Suda, pojam „stvari koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi-delikte” u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 obuhvaća sve zahtjeve koji se temelje na odgovornosti tuženika i koji ne pripadaju u „stvari koje se odnose na ugovore” u smislu članka 5. točke 1. podtočke (a) te uredbe (presuda od 28. siječnja 2015., Kolassa, C-375/13, EU:C:2015:37, t. 44.). U tom pogledu, s obzirom na to da u zahtjevu za prethodnu odluku nema elemenata koji bi upućivali na to da postoji ugovorna veza između stranaka u glavnom postupku, što je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, Sud treba ograničiti svoju analizu na članak 5. točku 3. Uredbe br. 44/2001, na koju se odnose pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.“ Isto navodi i u presudi C-548/12 Brogsitter od 13. ožujka 2014. (da pojam "stvari koje se odnose na delikte" u smislu članka 5. točke 3. Uredbe br. 44/2001 obuhvaća sve tužbe kojima se utvrđuje odgovornost tuženika i koje se ne odnose na "stvari koje se odnose na ugovore" u smislu članka 5. točke 1. točke (a) te uredbe), presudi C-27/02 Z od 20. siječnja 2005. (točka 29) i u presudi C-189/87 Ž od 27. rujna 1988. (pojam "stvari koje se odnose na delikte, delikte i kvazidelikte" obuhvaća sve tužbe kojima se nastoji utvrditi odgovornost tuženika i koje nisu povezane s 'ugovorom' u smislu članka 5. stavka 1.).

6.3. Dakle, uzevši u obzir naprijed navedeno tumačenje Suda Europske unije, ovaj sud je mišljenja da je u konkretnom slučaju nadležan sud Republike Hrvatske jer se radi o tužbi kojom se nastoji utvrditi odgovornost tuženika koja nije povezana s ugovorom (jer se parnične stranke ne nalaze u ugovornom odnosu). Prema sudskoj praksi Suda Europske unije, „mjesto u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja” odnosi se kako na mjesto uzročnog događaja, tako i na mjesto gdje je nastala šteta, s obzirom na to da svako od njih može, ovisno o okolnostima, biti posebno korisno u pogledu dokaza i postupovne ekonomije (presuda od 17. listopada 2017., Bolagsupplysningen et Ilsjan, C-194/16, EU:C:2017:766, t. 29., C-800/2019). Tužitelj ima sjedište u [adresa] i ovdje trpi štetne posljedice, odnosno šteta je nastala u Republici Hrvatskoj.

6.4. Slijedom svega navedenog, u smislu čl. 7. st. 1. t. 2. Uredbe, sud Republike Hrvatske je nadležan za meritorno odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari, te je zbog pogrešnog tumačenja navedenog pravila o posebnoj nadležnosti iz Uredbe, u vezi s čl. 46. st. 2. ZMPP-a, prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 16. st. 1. i 3. ZPP-a.

7. Stoga je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.

U Rijeci 25. rujna 2025.

Sudac

Ksenija Dimec