-1-

Poslovni broj: 4 Us I-212/2023-9

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 Us I-212/2023-9

 

 

 

 

 

 

  U I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja D. T. iz J., OIB:.., kojeg zastupa opunomoćenica M. A., odvjetnica u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Z., OIB:…, radi utvrđivanja poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava, 13. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.               Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-14-21-01/198, URBROJ: 513-04-22-2 od 12. prosinca 2022. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O., Ispostave O. KLASA: UP/I-410-23/2021-013/00021, URBROJ: 513-007-14-01-2021-0002 od 6. srpnja 2021.

 

II.               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              1.               Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-14-21-01/198, URBROJ: 513-04-22-2 od 12. prosinca 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O., Ispostave O. KLASA: UP/I-410-23/2021-013/00021, URBROJ: 513-007-14-01-2021-0002 od 6. srpnja 2021.

2.               Navedenim prvostupanjskim rješenjem od 6. srpnja 2021., u točki I. izreke, tužitelju je utvrđena porezna osnovica i predujam poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2021. i to: 1. porezna osnovica za utvrđivanje predujma u iznosu od 520.025,37 kn, 2. predujam poreza na dohodak (stopa 20,00%) u iznosu od 104.005,07 kn, 3. predujam prireza porezu na dohodak (stopa 13,00%) u iznosu od 13.520,66 kn, 4. ukupno porez i prirez u iznosu od 117.525,73 kn. U točki II. izreke određeno je da je porezni obveznik, utvrđeni iznos predujma poreza i prireza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava iz točke I.4., dužan platiti u roku od 15 dana od dana primitka rješenja kao jednokratnu obvezu. U točki III. izreke naveden je broj računa na koji se treba izvršiti uplata. Točkom IV. određeno je da se na nepravodobno uplaćeni iznos predujma poreza i prireza obračunava i plaća zatezna kamata.

3.               U tužbi tužitelj navodi da rješenje tuženika osporava u cijelosti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnih propisa i povrede pravila postupka. Navodi odredbe članka 8. i članka 5. Zakona o općem upravnom postupku te ističe da je pri donošenju odluke potrebno utvrditi pravo stanje stvari i neovisno o slobodnoj ocjeni ovlaštene službene osobe upravna se stvar mora rješavati na temelju zakona. Osporava utvrđenje izdataka, odnosno troškova gradnje te navodi da je tuženik izdatke utvrdio u ukupnom iznosu od 912.559,43 kn i to samo uzimajući u obzir trošak zemljišta na temelju ugovora o kupoprodaji zemljišta od 26. svibnja 2020. i trošak izgradnje prema etalonskoj cijeni od 6.000,00 kn po m2, ali samo na površinu od 136,48 m2. Ističe da je tuženik za površinu stana uzeo samo površinu posebnog dijela etaže, ali nije uzeo u obzir površinu krovne terase od 133,35 m2, površinu parkirališnog mjesta P3 od 12,50 m2 i parkirališnog mjesta P4 od 25,00 m2 te nije uzeo u obzir niti razmjeran dio zajedničkih prostora i to ulaza, stubišta u prizemlju, prvom katu, drugom katu i ostale zajedničke dijelove zgrade. Smatra da je tuženik pri donošenju odluke trebao primijeniti odredbe članka 92. Općeg poreznog zakona te da je trebao biti svjestan da jedan jedini račun ne predstavlja potpunu i vjerodostojnu dokumentaciju. Nadalje, navodi da se radi o građevini stambene namjene – obiteljskoj zgradi sa tri stana čiji su suinvestitori bile tri fizičke osobe te da cijenu izgradnje cijele predmetne građevine čini cijena zemljišta s komunalnim uređenjem te cijena same izgradnje. Smatra da je cijenu zemljišta s komunalnom infrastukturom moguće izračunati na temelju vjerodostojne dokumentacije koju je tuženik mogao službenim putem pribaviti od Grada O., Hrvatskih voda, HEP plin d.o.o., HEP ODS E. O., Vodovod d.o.o. Mišljenja je da je cijenu same izgradnje tuženik trebao izračunati temeljem podataka Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja o etalonskoj cijeni građenja koja za 2019. iznosi 6.000,00 kn/m2 korisne površine stana, a sadrži sve troškove same izgradnje izuzev troškova koji se odnose na zemljište, uređenje komunalne infrastrukture i priključke. Smatra da ukupnu neto površinu samoga stana čini površina posebnog dijela etaže kao i površine sporednih dijelova etaže. Predlaže Sudu izvesti dokaz provođenjem građevinskog vještačenja te usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje od 6. srpnja 2021., uz naknadu troška upravnog spora.

4.               Tuženik se u odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5.               Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, Sud je 6. rujna 2023. održao javnu raspravu u prisutnosti zamjenika opunomoćenice tužitelja, a bez prisutnosti uredno pozvanog tuženika u skladu s odredbom članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS). Na održanoj raspravi je zamjenik opunomoćenice tužitelja ponovo istaknuo činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o etažnom stanu pa da je trebalo postupiti u skladu s odredbom članka 68. stavka 4. Pravilnika o porezu na dohodak. Odustao je od dokaznog prijedloga za provođenjem građevinskog vještačenja te je predložio Sudu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška upravnog spora za sastav tužbe i pristup na ročište od ukupno 995,42 eura / 7.500,00 kn uz pripadajući iznos PDV-a.

6.              Sud je izveo dokaze uvidom u spis, svu dokumentaciju priloženu spisu kao i u spis provedenog upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.               Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj otuđio nekretninu, stan površine 136,48 m2 na adresi u O., koju je stekao izgradnjom u vlastitoj režiji na građevinskom zemljištu kupljenom 23. lipnja 2020.

8.               Nadalje, proizlazi da je tužitelj predmetnu nekretninu otuđio 5. siječnja 2021. za kupoprodajnu cijenu od 1.432.584,80 kn u roku kraćem od dvije godine od dana stjecanja.

9.               Iz službenih podataka o prometu nekretnina proizlazi da je ugovorom o kupoprodaji nekretnine (br. OV-6389/2020 od 23. lipnja 2020.) sklopljenim 26. svibnja 2020. tužitelj stekao 1/3 dijela nekretnine upisane u zk.ul.br…. k.o….O., kč.br…., oranica sa 402 m2 u naselju V. te da je ugovorena kupoprodajna cijena 12.000,00 eura, što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB iznosi 90.950,91 kn.

10.               Na temelju sporazuma o diobi nekretnine (uspostavljanju etažnog vlasništva) sklopljenom 1. listopada 2020. (br. OV-11063/2020 od 1. listopada 2020.) tužitelj je postao vlasnik stana 3 korisne površine 136,48 m2 na drugom katu.

11.               Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 15. listopada 2020. predmetni stan otuđio ugovorom o kupoprodaji nekretnina (broj OV-68/2021 od 5. siječnja 2021.) kupcu F. J. te da je ugovorena kupoprodajna cijena 190.000,00 eura, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB iznosi 1.432,584,80 kn

12.               Nadalje, iz podataka spisa proizlazi da je kao izdatak utvrđena cijena plaćena za zemljište u iznosu 90.950,91 kn, kao i plaćeni porez na promet nekretnina pri stjecanju zemljišta u iznosu od 2.729,52 kn te trošak izgradnje nekretnine u iznosu 818.880,00 kn koji trošak građenja je utvrđen prema etalonskoj cijeni građenja (Narodne novine, broj 59/20.) u iznosu 6.000,00 kn/m2 korisne površine stana.

13.               Odredbom članka 58. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20.) propisano je da se dohotkom iz članka 56. toga Zakona smatra i dohodak koji porezni obveznik ostvari od otuđenja nekretnina i imovinskih prava. Otuđenjem se smatra prodaja, zamjena i drugi
prijenos. Dohodak čini razlika između primitka i utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnine ili imovinskih prava koja se otuđuje i nabavne vrijednosti uvećane za rast
proizvođačkih cijena i industrijskih proizvoda. Troškovi otuđenja mogu se odbiti kao
izdaci (stavak 1.). Dohodak od otuđenja nekretnina iz stavka 1. ovoga članka ne
oporezuje se ako je nekretnina služila za stanovanje poreznom obvezniku ili
uzdržavanim članovima njegove uže obitelji iz članaka 14. stavaka 5. i 6. toga
Zakona, a i u slučaju ako je nekretnina ili imovinsko pravo otuđeno nakon dvije
godine nakon dana nabave (stavak 2.). Iznimno od stavka 2. toga članka dohodak od otuđenja nekretnine oporezuje se ako je otuđeno više od tri nekretnine iste vrste ili
više od tri imovinskih prava iste vrste u razdoblju od pet godina od dana stjecanja nekretnine ili imovinskog prava, osim ako se nekretnina izvlašćuje na temelju
posebnog zakona ili ako se otuđuju zemljišta čija je pojedinačna površina 250 m2,
sve ukupno do 1000 m2. Ako se otuđuje zgrada s više stanova ili poslovnih prostora
ili građevinsko zemljište ili više zemljišnih čestica, jednom nekretninom smatra se
svaki stan poslovni prostor gradilište ili zemljišna čestica. Dohodak čini razliku
između ukupnog iznosa primitka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnina i
imovinskih prava koja se otuđuju u razdoblju od pet godina i njihove nabavne
vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijena industrijskih proizvoda, te za
troškove ulaganja za koje porezni obveznik posjeduje vjerodostojne isprave (stavak

3.).

14.               Polazeći od toga da je tužitelj nesumnjivo otuđio predmetnu nekretninu u roku kraćem od dvije godine od trenutka stjecanja osnovano je prvostupanjsko tijelo tužitelju utvrdilo predmetnu poreznu obvezu.

15.               Nadalje, u smislu članka 58. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak, dohodak čini razliku između ukupnog iznosa primitaka utvrđenog prema tržišnoj vrijednosti nekretnina i njihove nabavne vrijednosti uvećane za rast proizvođačkih cijela industrijskih proizvoda te za troškove ulaganja za koje porezni obveznik posjeduje vjerodostojne isprave. Dakle, porezno tijelo je pravilno utvrdilo iznos ukupnog primitka iz kupoprodajnog ugovora od 5. siječnja 2021. (1.432.584,80 kn), kao i izdatak s osnova kupovine zemljišta na kojoj je izgrađena predmetna nekretnina u iznosu od 90.950,91 kn (na temelju kupoprodajnog ugovora od 23. lipnja 2020.). Isto tako, porezno tijelo je pravilno, kao izdatak uračunalo i plaćeni porez na promet nekretnina plaćen pri stjecanju predmetnog zemljišta u iznosu od 2.729,52 kn. Nadalje, trošak izgradnje predmetne nekretnine utvrđen je prema etalonskoj cijeni građenja u iznosu od 6.000,00 kn po m2 korisne površine stana.

16.               Prigovor tužitelja da je porezno tijelo bilo dužno utvrditi visinu izdataka odnosno potrebnih troškova izgradnje ovaj Sud ne može prihvatiti kao osnovan. Naime, člankom 58. stavka 3. Zakona o porezu na dohodak, dokazivanje u ovom dijelu stavlja se na teret poreznom obvezniku na način da se troškovi ulaganja mogu priznati samo ako su dokumentirani vjerodostojnim ispravama. Drugim riječima, troškovi ulaganja se ne procjenjuju, nego utvrđuju na temelju plaćenih računa za obavljene radove.

              17.               Imajući u vidu naprijed navedene odredbe Zakona o porezu na dohodak koje propisuju način utvrđivanja troškova ulaganja odnosno visinu izdataka kao i činjenicu da tužitelj tijekom upravnog postupka nije priložio vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao nastale troškove vezane za izgradnju nekretnine, pravilno je tužitelju, kao izdatak priznata nabavna vrijednost zemljišta na kojem je izgrađena predmetna građevina, porez na promet nekretnina plaćen prilikom kupovine zemljišta te trošak izgradnje utvrđen prema podatku o etalonskoj cijeni građenja u iznosu od 6.000,00 kn po m2 korisne površine stana. Slijedom toga pravilno je tužitelju utvrđena obveza predujma poreza na dohodak od otuđenja nekretnina i imovinskih prava za 2021. kao i predujam prireza poreza na dohodak u ukupnom iznosu od 117.525,73 kn.

              18.               Vezano uz tužbeni navod tužitelja kako površina nekretnine podrazumijeva i sporedne dijelove nekretnine koji se sastoje od krovne terase površine 133,35 m2, parkirališnog mjesta P3 površine 12,50 m2 i parkirališnog mjesta P4 površine 25,00 m2, za ovaj postupak je relevantno što se propisana etalonska cijena građenja odnosi na m² korisne površine stana. Stoga se prilikom određivanja površine navedene nekretnine primjenjuje članak 74. stavak 2. podstavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14. i 81/15.) kojim je određeno da se prigodom izračunavanja korisne površine neće uzeti u obzir podrumske i tavanske prostorije koje po svojoj opremi nisu prikladne za stambene ili poslovne svrhe, kao ni stubišta, otvoreni balkoni i terase; isto vrijedi i za druge dijelove nekretnine koji su pripadak nekog stana ili druge samostalne prostorije, stoga je za potrebe utvrđenja vrijednosti nekretnine u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno da površina stana iznosi 136,48 m2. Odnosno, iz podatka o etalonskoj cijeni građenja proizlazi da se etalonska cijena građenja utvrđuju u iznosu od 6.000,00 kn po m2 korisne površine stana.

19.              Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, a Sud ne nalazi nezakonitosti u osporavanim rješenjima tuženika i prvostupanjskog tijela, odnosno provedenom upravnom postupku, primjenom odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

20.               U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

 

 U Osijeku 13. rujna 2023.

 

 

Sutkinja                         Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).