Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1167/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tatjani Vizentin Brnabić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vizentin Brnabić i Rus j.t.d. iz Rijeke, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćniku Hrvoju Ljubljanoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P- 1033/2019-26 od 27. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-1033/2019-26 od 27. travnja 2023.:

- potvrđuje pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012249091 od 26. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koja glasi: „Kredit u iznosu od 112.140,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“

- preinačuje pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012249091 od 26. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koja glasi: „...iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 112.140,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.“ te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija kao neosnovan

- potvrđuje pod toč. 2. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,54 EUR od 25. ožujka 2007.

- na iznos od 0,11 EUR od 25. travnja 2007.

- na iznos od 5,92 EUR od 25. listopada 2008.

- na iznos od 5,13 EUR od 25. siječnja 2009.

- na iznos od 7,06 EUR od 25. veljače 2009.

- na iznos od 2,21 EUR od 25. travnja 2009.

- na iznos od 1,95 EUR od 25. prosinca 2009.

- na iznos od 6,50 EUR od 25. siječnja 2010.

- na iznos od 7,90 EUR od 25. veljače 2010.

- na iznos od 16,59 EUR od 25. ožujka 2010.

- na iznos od 14,00 EUR od 25. travnja 2010.

- na iznos od 14,53 EUR od 25. svibnja 2010.

- na iznos od 32,00 EUR od 25. lipnja 2010.

- na iznos od 37,22 EUR od 25. srpnja 2010.

- na iznos od 48,77 EUR od 25. kolovoza 2010.

- na iznos od 50,58 EUR od 25. rujna 2010.

- na iznos od 40,90 EUR od 25. listopada 2010.

- na iznos od 52,38 EUR od 25. studenog 2010.

- na iznos od 80,88 EUR od 25. prosinca 2010.

- na iznos od 68,31 EUR od 25. siječnja 2011.

- na iznos od 78,04 EUR od 25. veljače 2011.

- na iznos od 72,57 EUR od 25. ožujka 2011.

- na iznos od 69,43 EUR od 25. travnja 2011.

- na iznos od 90,73 EUR od 25. svibnja 2011.

- na iznos od 113,92 EUR od 25. lipnja 2011.

- na iznos od 123,15 EUR od 25. srpnja 2011.

- na iznos od 139,61 EUR od 25. kolovoza 2011.

- na iznos od 114,07 EUR od 25. rujna 2011.

- na iznos od 110,96 EUR od 25. listopada 2011.

- na iznos od 111,85 EUR od 25. studenog 2011.

- na iznos od 115,28 EUR od 25. prosinca 2011.

- na iznos od 124,77 EUR od 25. siječnja 2012.

- na iznos od 126,52 EUR od 25. veljače 2012.

- na iznos od 122,91 EUR od 25. ožujka 2012.

- na iznos od 125,28 EUR od 25. travnja 2012.

- na iznos od 127,53 EUR od 25. svibnja 2012.

- na iznos od 125,36 EUR od 25. lipnja 2012.

- na iznos od 125,51 EUR od 25. srpnja 2012.

- na iznos od 122,71 EUR od 25. kolovoza 2012.

- na iznos od 114,74 EUR od 25. rujna 2012.

- na iznos od 123,96 EUR od 25. listopada 2012.

- na iznos od 126,06 EUR od 25. studenog 2012.

- na iznos od 123,98 EUR od 25. prosinca 2012.

- na iznos od 113,52 EUR od 25. siječnja 2013.

- na iznos od 119,53 EUR od 25. veljače 2013.

- na iznos od 121,91 EUR od 25. ožujka 2013.

- na iznos od 119,19 EUR od 25. travnja 2013.

- na iznos od 111,15 EUR od 25. svibnja 2013.

- na iznos od 113,85 EUR od 25. lipnja 2013.

- na iznos od 109,85 EUR od 25. srpnja 2013.

- na iznos od 114,62 EUR od 25. kolovoza 2013.

- na iznos od 120,87 EUR od 25. rujna 2013.

- na iznos od 121,38 EUR od 25. listopada 2013.

- na iznos od 122,42 EUR od 25. studenog 2013.

- na iznos od 124,63 EUR od 25. prosinca 2013.

- na iznos od 124,68 EUR od 25. siječnja 2014.

- na iznos od 116,91 EUR od 25. veljače 2014.

- na iznos od 116,98 EUR od 25. ožujka 2014.

- na iznos od 114,25 EUR od 25. travnja 2014.

- na iznos od 112,73 EUR od 25. svibnja 2014.

- na iznos od 112,68 EUR od 25. lipnja 2014.

- na iznos od 116,01 EUR od 25. srpnja 2014.

- na iznos od 118,30 EUR od 25. kolovoza 2014.

- na iznos od 119,35 EUR od 25. rujna 2014.

- na iznos od 123,09 EUR od 25. listopada 2014.

- na iznos od 124,45 EUR od 25. studenog 2014.

- na iznos od 123,81 EUR od 25. prosinca 2014.

- na iznos od 123,86 EUR od 25. siječnja 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. veljače 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. ožujka 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. travnja 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. svibnja 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. lipnja 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. srpnja 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. kolovoza 2015.

- na iznos od 125,37 EUR od 25. rujna 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

- preinačuje pod toč. 2. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.086,85 EUR i zateznih kamata na taj iznos od 30. rujna 2015. do isplate

- potvrđuje pod toč. 3. izreke

- potvrđuje pod toč. 4. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

- na iznos od 55,04 EUR od 25. kolovoza 2007.

- na iznos od 54,23 EUR od 25. rujna 2007.

- na iznos od 53,93 EUR od 25. listopada 2007.

- na iznos od 55,07 EUR od 25. studenog 2007.

- na iznos od 53,83 EUR od 25. prosinca 2007.

- na iznos od 55,80 EUR od 25. siječnja 2008.

- na iznos od 96,53 EUR od 25. veljače 2008.

- na iznos od 99,49 EUR od 25. ožujka 2008.

- na iznos od 95,98 EUR od 25. travnja 2008.

- na iznos od 95,64 EUR od 25. svibnja 2008.

- na iznos od 95,41 EUR od 25. lipnja 2008.

- na iznos od 91,80 EUR od 25. srpnja 2008.

- na iznos od 91,56 EUR od 25. kolovoza 2008.

- na iznos od 92,24 EUR od 25. rujna 2008.

- na iznos od 102,66 EUR od 25. listopada 2008.

- na iznos od 95,42 EUR od 25. studenog 2008.

- na iznos od 99,56 EUR od 25. prosinca 2008.

- na iznos od 102,21 EUR od 25. siječnja 2009.

- na iznos od 102,66 EUR od 25. veljače 2009.

- na iznos od 100,46 EUR od 25. ožujka 2009.

- na iznos od 101,15 EUR od 25. travnja 2009.

- na iznos od 99,03 EUR od 25. svibnja 2009.

- na iznos od 99,54 EUR od 25. lipnja 2009.

- na iznos od 98,87 EUR od 25. srpnja 2009.

- na iznos od 98,99 EUR od 25. kolovoza 2009.

- na iznos od 98,84 EUR od 25. rujna 2009.

- na iznos od 98,00 EUR od 25. listopada 2009.

- na iznos od 99,12 EUR od 25. studenog 2009.

- na iznos od 100,42 EUR od 25. prosinca 2009.

- na iznos od 101,52 EUR od 25. siječnja 2010.

- na iznos od 101,80 EUR od 25. veljače 2010.

- na iznos od 103,90 EUR od 25. ožujka 2010.

- na iznos od 103,28 EUR od 25. travnja 2010.

- na iznos od 103,32 EUR od 25. svibnja 2010.

- na iznos od 108,01 EUR od 25. lipnja 2010.

- na iznos od 109,33 EUR od 25. srpnja 2010.

- na iznos od 112,37 EUR od 25. kolovoza 2010.

- na iznos od 112,75 EUR od 25. rujna 2010.

- na iznos od 109,99 EUR od 25. listopada 2010.

- na iznos od 112,99 EUR od 25. studenog 2010.

- na iznos od 95,21 EUR od 25. prosinca 2010.

- na iznos od 92,40 EUR od 25. siječnja 2011.

- na iznos od 94,38 EUR od 25. veljače 2011.

- na iznos od 93,09 EUR od 25. ožujka 2011.

- na iznos od 92,30 EUR od 25. travnja 2011.

- na iznos od 96,73 EUR od 25. svibnja 2011.

- na iznos od 82,83 EUR od 25. lipnja 2011.

- na iznos od 84,32 EUR od 25. srpnja 2011.

- na iznos od 87,06 EUR od 25. kolovoza 2011.

- na iznos od 64,32 EUR od 25. rujna 2011.

- na iznos od 63,80 EUR od 25. listopada 2011.

- na iznos od 63,83 EUR od 25. studenog 2011.

- na iznos od 64,20 EUR od 25. prosinca 2011.

- na iznos od 65,39 EUR od 25. siječnja 2012.

- na iznos od 65,52 EUR od 25. veljače 2012.

- na iznos od 64,94 EUR od 25. ožujka 2012.

- na iznos od 65,15 EUR od 25. travnja 2012.

- na iznos od 65,36 EUR od 25. svibnja 2012.

- na iznos od 64,96 EUR od 25. lipnja 2012.

- na iznos od 64,62 EUR od 25. srpnja 2012.

- na iznos od 64,40 EUR od 25. kolovoza 2012.

- na iznos od 62,05 EUR od 25. rujna 2012.

- na iznos od 64,37 EUR od 25. listopada 2012.

- na iznos od 64,54 EUR od 25. studenog 2012.

- na iznos od 64,15 EUR od 25. prosinca 2012.

- na iznos od 62,67 EUR od 25. siječnja 2013.

- na iznos od 63,35 EUR od 25. veljače 2013.

- na iznos od 63,55 EUR od 25. ožujka 2013.

- na iznos od 63,09 EUR od 25. travnja 2013.

- na iznos od 61,92 EUR od 25. svibnja 2013.

- na iznos od 62,17 EUR od 25. lipnja 2013.

- na iznos od 61,53 EUR od 25. srpnja 2013.

- na iznos od 62,04 EUR od 25. kolovoza 2013.

- na iznos od 62,75 EUR od 25. rujna 2013.

- na iznos od 62,69 EUR od 25. listopada 2013.

- na iznos od 62,74 EUR od 25. studenog 2013.

- na iznos od 62,88 EUR od 25. prosinca 2013.

- na iznos od 62,76 EUR od 25. siječnja 2014.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

- preinačuje pod toč. 4. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.428,22 EUR i zateznih kamata na taj iznos od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje pod toč. 5. izreke i odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.334,57 EUR na ime razlike glavnice utvrđene 30. rujna 2015. sa zateznom kamatom na taj iznos od 30. rujna 2015. do isplate

- preinačuje pod toč. 6. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. 1. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012249091 od 26. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, a koje glase: „...iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 112.140,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.“ i „Kredit u iznosu od 112.140,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“, pod toč. 2. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.086,85 EUR preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. 3. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012249091 od 26. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu koji se odnosi na redovnu kamatu koja glasi: „...sukladno Odluci banke o kreditiranju građana...“, pod toč. 4. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.428,22 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose, pod toč. 5. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.334,57 EUR na ime razlike glavnice utvrđene 30. rujna 2015. sa zateznom kamatom od 30. rujna 2015. do isplate, dok je pod toč. 6. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.894,72 EUR sa zateznom kamatom od 27. travnja 2023. do isplate.

2. Navedenu presudu, pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom u cijelosti pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14.; dalje u tekstu: ZPP) koji Zakon se na ovaj predmet koji je započeo 24. svibnja 2019. primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona i u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog Zakona. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, dok djelomično nije osnovano.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9012249091 od 26. siječnja 2007. sklopljenog između tuženice kao Banke, tužitelja kao korisnika kredita i CE kao založne dužnice (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i za isplatu preplaćenih iznosa s osnova navedenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu te razlike glavnice u odnosu na utvrđenu glavnicu u postupku konverzije, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu tuženica kao Banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita namjenski kredit u iznosu od 112.140,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), s ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja kamata je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,20% godišnje (čl. 4. Ugovora o kreditu) i ugovorenim ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 7. Ugovora o kreditu), te da je namjena kredita bila kupnja stambenog objekta (čl. 2. Ugovora o kreditu)

- da je 7. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.; dalje u tekstu: ZID ZPK/15) kojim je propisan način konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (dalje u tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu u CHF), za koju je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, te da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su bile unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora od strane tuženice, na sadržaj kojeg tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj, pa su predmetne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, posljedično čemu su iste kao takve ništetne

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamate i tečaja CHF jer u konkretnom slučaju zastarni rok za restitucijski zahtjev teče od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba, pa kako je tužba podnesena 24. svibnja 2019. to nije osnovan prigovor tuženice o zastari utuženog potraživanja

- da je nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka utvrđeno da je tijekom otplatnog razdoblja tuženica mijenjala kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu što je utjecalo na povećanje anuiteta i na usporavanje otplate glavnice kredita, da je ispunjenje ugovoreno uz valutnu klauzulu u CHF i da je mijenjan tečaj CHF u odnosu na kn, da su se radi promjene tečaja povećavali iznosi anuiteta, da pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu iznosi 6.428,22 EUR, dok pozitivna razlika anuiteta nastala uslijed povećanja tečaja u odnosu na početni tečaj CHF iznosi 7.086,85 EUR, da razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko je trebala iznositi prema početnom planu i preostale neotplaćene glavnice koja je utvrđena u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.334,57 EUR, da je postupak konverzije proveden u skladu s odredbama ZID ZPK/15, da navedeni iznosi nisu vraćeni od strane tuženice s obzirom da se priznati iznos preplate u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. odnosi na razliku u do tada plaćenim anuitetima prema otplatnom planu kredita s valutnom klauzulom u CHF i usporednog otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. i 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) što je utvrdio pod toč. 1. i 3. izreke presude, posljedično čemu tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) s osnove preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF u iznosu od 7.086,85 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose i zbog ništetne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice u iznosu od 6.428,22 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, te s osnove razlike glavnice utvrđene 30. rujna 2015. iznos od 3.334,57 EUR jer sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu, odnosno istim nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženice, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. rujna 2021. broj: Su: 7/2021-4 da potrošač ima pravo na restituciju (i) u slučaju konverzije ugovora o kreditu i postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu glede promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, kao i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 i na rješenje doneseno u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, navodeći da činjenica što je konverzija valjana ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredbi, time da tuženica nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, radi čega je prvostupanjski sud obvezao tuženicu isplatiti tužitelju novčane iznose navedene pod toč. 2., 4. i 5. izreke presude. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pod toč. 6. izreke primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

6. U žalbi tuženica navodi da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka izmijenjen, da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i da se ta plaćanja preračunaju kao da je kredit početno bio ugovoren uz valutnu klauzulu u EUR, da su pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojima se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a oni koji su bili veći od iznosa EUR obroka da su raspoređeni kao preplata, time da je preplata s navedene osnove tužitelju kao potrošaču priznata na ime plaćanja obroka koji će dospijevati ubuduće, tako da se utvrđena preplata nije tretirala kao umanjenje glavnice. Tuženica stoga smatra da pobijanom presudom tužitelj ostvaruje pravo protivno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK/15. Navodi da se tužitelj sporazumio sa kreditorom o prihvatu novog ugovora koji je sklopljen sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK/15, pa da je stoga sud zanemario činjenicu da je Ugovor o kreditu konvertiran, zbog čega bi plaćanjem dosuđenog iznosa tužitelj u biti bio dva puta obeštećen, da je ZID ZPK/15 svojim kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije ugovora o kreditu u CHF, odnosno da isti predstavlja posebni (lex specialis) propis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i Zakon o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, da je isti donesen radi rješavanja predmetnog pitanja, te da se u konkretnom slučaju radi o situaciji gdje je tužitelj kao potrošač svojevoljno odabrao takav način rješavanja kada je prihvatio i sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da isti nema pravo na bilo koji zahtjev u smislu naknade, a osobito u smislu utvrđenja ništetnosti Dodatka Ugovora o kreditu koji je sklopljen temeljem ZID ZPK/15. Tvrdi da su tužitelju bile jasne odredbe Ugovora o kreditu obzirom da se tijekom razdoblja otplate nije obratio ovlaštenoj osobi tuženice radi pojašnjenja kriterija promjene kamatne stope i tečaja CHF, da do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženica nije imala zakonsku obvezu u odnosu na izmjenu ili usklađivanje odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti kamate, da je tijekom ugovornog odnosa mijenjala kamatnu stopu isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta, a kojoj promjeni se tužitelj nije protivio, Ističe da je valutna klauzula dopuštena i predviđena čl. 22. ZOO, odnosno da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne stranke nisu u nejednakom položaju jer ta klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, pa da zbog svega navedeno postupanje tuženice u konkretnom slučaju nije bilo protivno prisilnim propisima. Nadalje, ukazuje da je Sud Europske unije u predmetu broj C-567/2020 odgovorio da potrošači koji su proveli konverziju kredita nemaju pravo osporavati odredbe Ugovora o kreditu i dodataka iz razloga što su odredbe Glave IV.a ZID ZPK/15 sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti, da je cilj zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova pa je Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 1. lipnja 2022. broj Revd-2021/2020-6 odbacio reviziju tužitelja kojom je odbijen zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih kamata i tečajne razlike iz razloga što je sklopljen sporazum o konverziji, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svoj konačni stav vezano uz konvertirane kredite iznio i u rješenju Rev-1014/2018 s kojim valja povezati i odluke Suda Europske unije u predmetima broj C-81/2019 i C-243/2020. Ukazuje da je u rješenju Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je na temelju sporazuma o konverziji voljom tužitelja nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog Ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom Ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, npr. poslovna nesposobnost). Osporava ocjenu prigovora zastare i pravo na zateznu kamatu.

7. Ispitujući stoga pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, s obzirom da presuda sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica u žalbi ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

9. Kako iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a nedvojbeno je proveden i postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15 koji uređuje prava i obveze vjerovnika i potrošača (čl. 19.a st. 1.), prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju kojih je ovisila promjena kamatne stope, da su ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu formulirane jednostrano od strane tuženice bile nerazumljive te su iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, kako je to navedeno pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude.

10. S tim u vezi valja ukazati da u slučaju kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, da su tada banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke i u predugovornoj fazi, nije predložila saslušanje svjedoka, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredbi pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa - i to na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženica nije dokazala da navedene presude nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju provedenog dokaznog postupka i stanja spisa iz kojeg je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) tužitelja o osporenim ugovornim odredbama.

12. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu.

12.1. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu je navedeno: "Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 112.140,00 CHF (...) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“.

12.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu u citiranom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna", pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu.

13. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

14. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

15. Prema tome, nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 2. Ugovora o kreditu niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu jer su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

16. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštenih ugovornih odredaba. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu. Kako je u konkretnom slučaju konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, to znači da su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženice.

17. Dakle, u pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorišteni za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvarivao kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

18. Iz gore iznesenog razvidno je da je prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15, tužitelj restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi nisu u imovini tuženice bez pravne osnove, nego su u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

19. S obzirom da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to niti iznos od 3.334,57 EUR, koji je vještak obračunao usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015., nije u imovini tuženice, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO, ali niti kao naknade štete kako je sud pravno definirao utuženo potraživanje pod toč. 9. i 10. obrazloženja jer tužitelj ne trpi nikakvu štetu iz istih razloga.

20. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredaba propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). S tim u vezi valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

21. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. u skladu s nalazom vještaka i postavljenim zahtjevom.

22. Slijedom svega gore iznesenog, ovaj sud je djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio djelomično presudu pod toč. 1. izreke te u cijelosti pod toč. 3. izreke i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio djelomično presudu pod toč. 2. i 4. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja pa do 29. rujna 2015., dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačio presudu pod toč. 1., 2., 4. i 5. izreke i odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu, za isplatu iznosa od 7.086.85 EUR, isplatu iznosa od 6.428,22 EUR, isplatu zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose pod toč. 2. i 4. izreke od 30. rujna 2015. do isplate i isplatu iznosa od 3.334,57 EUR sa zateznom kamatom.

23. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

24. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti (djelomično toč. 1. i toč. 3. izreke) i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. 2. i toč. 4. izreke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice (toč. 2., toč. 4. izreke), za isplatu glavnice i zatezne kamate (toč. 5. izreke) i za utvrđenje (djelomično toč. I. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.).

24.1. Stoga se iz konkretnih okolnosti u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova, kod čega za sada o tom pitanju ne postoji ustaljena sudska praksa, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

25. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. 6. izreke presude te temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove.

26. Razlozi zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka odnose se i na troškove žalbenog postupka tuženice pa je stoga odbijen njezin zahtjev za naknadu tih troškova.

U Varaždinu 25. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun