REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U ZABOKU
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-704/2023.-45.
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri iz Zagreba, radi isplate i utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, nakon 11. rujna 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika Maje Marte Martonja, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 25. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.459,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznose od:
EUR 5.87 počev od 31.10.2008. do isplate
EUR 10.41 počev od 31.12.2008. do isplate
EUR 13.53 počev od 02.02.2009. do isplate
EUR 14.94 počev od 02.03.2009. do isplate
EUR 11.06 počev od 31.03.2009. do isplate
EUR 11.80 počev od 30.04.2009. do isplate
EUR 5.86 počev od 01.06.2009. do isplate
EUR 1.48 počev od 30.06.2009. do isplate
EUR 2.64 počev od 31.07.2009. do isplate
EUR 4.95 počev od 31.08.2009. do isplate
EUR 4.75 počev od 30.09.2009. do isplate
EUR 2.42 počev od 02.11.2009. do isplate
EUR 6.79 počev od 30.11.2009. do isplate
EUR 10.30 počev od 31.12.2009. do isplate
EUR 15.29 počev od 01.02.2010. do isplate
EUR 14.15 počev od 01.03.2010. do isplate
EUR 20.93 počev od 31.03.2010. do isplate
EUR 19.64 počev od 30.04.2010. do isplate
EUR 22.14 počev od 31.05.2010. do isplate
EUR 43.82 počev od 30.06.2010. do isplate
EUR 39.36 počev od 02.08.2010. do isplate
EUR 53.00 počev od 31.08.2010. do isplate
EUR 48.28 počev od 30.09.2010. do isplate
EUR 40.71 počev od 02.11.2010. do isplate
EUR 56.70 počev od 30.11.2010. do isplate
EUR 75.49 počev od 31.12.2010. do isplate
EUR 61.37 počev od 31.01.2011. do isplate
EUR 66.80 počev od 28.02.2011. do isplate
EUR 60.50 počev od 31.03.2011. do isplate
EUR 61.65 počev od 30.04.2011. do isplate
EUR 88.32 počev od 31.05.2011. do isplate
EUR 90.92 počev od 30.06.2011. do isplate
EUR 113.20 počev od 01.08.2011. do isplate
EUR 101.76 počev od 31.08.2011. do isplate
EUR 89.23 počev od 30.09.2011. do isplate
EUR 84.45 počev od 31.10.2011. do isplate
EUR 83.52 počev od 30.11.2011. do isplate
EUR 89.27 počev od 31.12.2011. do isplate
EUR 94.27 počev od 31.01.2012. do isplate
EUR 94.94 počev od 29.02.2012. do isplate
EUR 91.48 počev od 31.03.2012. do isplate
EUR 93.82 počev od 30.04.2012. do isplate
EUR 95.42 počev od 31.05.2012. do isplate
EUR 92.73 počev od 30.06.2012. do isplate
EUR 93.44 počev od 31.07.2012. do isplate
EUR 91.42 počev od 31.08.2012. do isplate
EUR 87.12 počev od 01.10.2012. do isplate
EUR 91.77 počev od 31.10.2012. do isplate
EUR 94.00 počev od 30.11.2012. do isplate
EUR 92.37 počev od 31.12.2012. do isplate
EUR 83.60 počev od 31.01.2013. do isplate
EUR 91.05 počev od 28.02.2013. do isplate
EUR 91.70 počev od 02.04.2013. do isplate
EUR 88.78 počev od 30.04.2013. do isplate
EUR 79.70 počev od 31.05.2013. do isplate
EUR 79.47 počev od 01.07.2013. do isplate
EUR 81.70 počev od 31.07.2013. do isplate
EUR 85.28 počev od 31.08.2013. do isplate
EUR 90.23 počev od 30.09.2013. do isplate
EUR 87.67 počev od 31.10.2013. do isplate
EUR 89.48 počev od 30.11.2013. do isplate
EUR 91.54 počev od 31.12.2013. do isplate
EUR 79.76 počev od 31.01.2014. do isplate
EUR 82.07 počev od 28.02.2014. do isplate
EUR 81.32 počev od 31.03.2014. do isplate
EUR 78.75 počev od 30.04.2014. do isplate
EUR 77.93 počev od 31.05.2014. do isplate
EUR 78.30 počev od 30.06.2014. do isplate
EUR 81.21 počev od 31.07.2014. do isplate
EUR 83.66 počev od 01.09.2014. do isplate
EUR 83.15 počev od 30.09.2014. do isplate
EUR 85.27 počev od 31.10.2014. do isplate
EUR 86.71 počev od 01.12.2014. do isplate
EUR 85.86 počev od 31.12.2014. do isplate
EUR 86.10 počev od 31.01.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 28.02.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 31.03.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 30.04.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 01.06.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 30.06.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 31.07.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 31.08.2015. do isplate
EUR 86.10 počev od 30.09.2015. do isplate
i to do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.193,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. rujna 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana."
III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 016-2531/2005 od 25. studenoga 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u dijelu čl. 5. glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) iznosa kredita.“
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 609,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. prosinca 2005. do isplate, po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 016-2531/2005 od 25. studenoga 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja u dijelu čl. 8. glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge kreditora.“
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 779,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. ožujka 2022. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.400,75 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 25. rujna 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s prednikom tuženika zaključio 2005. ugovor o kreditu. Tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.200,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Ugovorne strane su 6. svibnja 2016. sklopile aneks ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, u daljnjem tekstu: ZID ZPK), kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezan uz valutnu klauzulu u EUR umjesto uz dosadašnji CHF. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 57.448,78 EUR odnosno 297.515,40 kn. Stvarna preostala neotplaćena glavnica u kunama prema početnom tečaju, uslijed ništetnosti valutne klauzule iznosila je 273.456,19 kn, dakle, niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, pri čamu je nastala razlika u navedenim iznosima glavnice u iznosu od 24.059,20 kn odnosno 3.193,20 EUR.
1.1. U predmetnom ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na CHF, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi te bez upozorenja o specifičnostima valute CHF odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj EUR niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim, recesijskim gospodarskim periodima što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta.
1.2. Povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita, u pravnoj stvari tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka (među kojima se nalazi i prednik tuženika) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18, od dana 3. rujna 2019., odbijena je revizija tuženika protiv gornje drugostupanjske presude kao neosnovana.
1.2. Smatra da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi, vezano u z čl. 111., 1115 i 1046. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se i na čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da je tuženik dužan sporni iznos vratiti kao stjecatelj bez osnove i to sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate jer je nepošteni stjecatelj.
1.3. Provedenom konverzijom nije postignuta ugovorna ravnoteža jer to nije bila njezina svrha niti je u tom trenutku valutna klauzula CHF bila suđena kao ništetna. Aneksima ugovora kojima je provedena konverzija, reguliran je ugovorni odnos samo za period nakon konverzije, a ne rješava pitanje preplaćenih tečajnih razlika i pripadajućih zateznih kamata za period do konverzije. Ni jedna odredba zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose poput stjecanja bez osnove.
1.4. Tužitelju je naplaćena i ulazna naknada za obradu kreditnog zahtjeva dana 20. prosinca 2005. u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita, što iznosi 609,65 EUR, a naplaćena mu je i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 778,26 EUR dana 31. ožujka 2022.
1.5. O ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, od čega se isti sastoje, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Ista odredba odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03), jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Posljedično, prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa uvećana su za kamatu na cjelokupni iznos kredita, s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. I time je prouzročena neravnoteža u međusobnim obvezama ugovornih strana.
1.6. Predmetni kredit otplaćen je prijevremeno 31. ožujka 2022. pri čemu je naplaćena naknada za prijevremenu naknadu. Ova odredba nije određena ni odrediva te situ tuženik nikad ničime nije opravdao. Prijevremenom otplatom tuženik nije trpio nikakvu štetu. I ova odredba je nepoštena po čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača.
2. Podneskom od 10. srpnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).
3. 3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Smatra da je istaknuti manifestacijski zahtjev neosnovan. Tužiteljica bi trebala raspolagati potvrdama o uplatama po ugovoru o kreditu i redovito je dobivala obavijesti o promjenama kamatne stope. Istaknuo je prigovor zastare utuženog iznosa jer smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
3.1. Tuženik smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora "Potrošač" ni zbog razloga iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2014. godine. Iste se odnose samo na naknadu štete, a ne u sporovima radi isplate po osnovi stečenog bez osnove. Osim toga, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao čl. 138. a o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.
3.2. Smatra da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR te nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je zaključio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kreditu u skladu s istom odredbom.
3.3. Nadalje ističe da je zaključenjem aneksa ugovora došlo do promjene valute kredita i do promjene kamatne stope čime je otpala i osnova tražbine navodne preplate CHF kredita na koju se tužiteljica poziva. Potrošači su mogli odbiti prijedlog banke za konverzijom kredita, dok je banka bila obvezana ponuditi svim potrošačima konverziju kredita. Konverzija djeluje ex tunc te je kreditni odnos u cijelosti izmijenjen. Intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama uz izbjegavanje troškova. Ovakva shvaćanja tuženika podudaraju se s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovnog broja Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Takav sporazum o konverziji je valja i ima pravne učinke i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
3.4. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi po čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Institut valutne klauzule uveden je u Republici Hrvatskoj još 1994. te je u svakodnevnoj i općeprihvaćenoj primjeni. Tužitelj je bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, tužitelj je izdao banci instrumente osiguranja te je za očekivati da je pri zaključenju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače i tužitelja o rizicima zaključenja ovakvog ugovora. Tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Zaposlenik tuženika je sudjelovao u obradi kredita i priopćio tužitelju moguće rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom CHF. To su činili i guverneri Hrvatske narodne banke zbog činjenice što Hrvatska narodna banka ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da ta valuta za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Nije razumno očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
3.5. Tuženik smatra da ni Hrvatska narodna banka kao ni bilo tko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF te u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača. Drastičan porast tečaja CHF nakon zaključenja ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Osporio je da bi tuženik bio nepošten jer kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima na tržištu, riziku posla i troškovima poslovanja te je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, sukladno praksi Suda Europske unije, koji je jedini ovlašten dati tumačenja normi europskog prava. To nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi dio je procjena uzroku je određena ugovorna norma znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi dio od procjene je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je iskonstruirao tužbeni zahtjev bez provođenja bilo kojeg testa na ugovorni odnos između stranaka.
3.6. Ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža, ni načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio dokaze na ove navode. Nije narušeno ni načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Tuženik nesporno ima troškove obrade kredita te su isti troškovi navedeni u točno određenom iznosu u čl. 5. ugovora o kreditu i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Ova je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te ju nije dopušteno ocjenjivati. Troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju sastanak s klijentom, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu, predviđeno vrijeme sastanka iznosi 20 minuta, pružanje informacija klijentu o vrsti kredita u ponudi banke, informacije o kamatama, ročnosti, valuti i dr., o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita, što troši minimalno 30 minuta. Zatim slijedi stadij potpisivanja dokumentacije, interni pregled, obrada i unos u aplikaciju, obrada i odobrenje nadležnog tijela, što troši minimalno 2 sata. Potom slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, tumačenje i potpisivanje ugovora s instrumentima osiguranja, dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno 1 sat. Daljnje radnje odnose se na obavljanje obrade kredita nakon odobravanja kredita.
3.7. Naknada za obradu kredita po trenutno važećem Zakon u o potrošačkom kreditiranju predstavlja cijenu ugovora o kreditu.
3.8. Naknada temeljem odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Ista je uobičajena u bankarskom poslovanju dugi niz godina, iznos iste je jasno odredio tuženik, s čim je tužitelj mogao biti upoznat u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i u trenutku prijevremene otplate. Isto može predstavljati i unaprijed ugovoreni iznos naknade štete u vidu troškova likvidnosti odnosno negativnih kamata koje tuženik plaća inozemnim bankama za sredstva koje je zaprimio prilikom prijevremen otplate kredita i administrativnih troškova.
3.9. Čak i kad bi imao pravo na povrat po pravilima stečenog bez osnove, tuženik nije bio nepošten, a zahtjev za zakonskim zateznim kamatama na sporni iznos postavio je tek podnošenjem tužbe. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, a Sud Europske unije je jedino ovlašten dati tumačenja normi europskog prava. U duhu prava Europske unije podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Tužiteljev zahtjev je iskonstruiran bez provođenja bilo kojeg testa na konkretni odnos, već samo metodom automatskog pozivanja na parnicu "Potrošač". U cijelosti je osporio tužbeni zahtjev tužitelja.
3.10. Predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u podatke na str. 13-15 spisa, u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na str. 35-49 spisa, u aneks ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranu novčanom tražbinom na str. 16-21 spisa, u obavijest o provedenoj konverziji na str. 22-23 spisa, u simulirani otplatni plan u EUR na str. 392-397 spisa, u otplatni plan i preglede promjena za klijenta na str. 55-82 spisa, u obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita na str. 53-54 spisa, u obavijest na str. 83- 85 spisa, u dokumentaciju u prilogu odgovora na tužbu tuženika, u popis uplata na str. 398-400 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule osnovan, kao i na isplatu tzv. ulazne i izlazne naknade, dok nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike glavnice.
5.1. Sud nije koristio kao dokaz pismenu izjavu ILR jer se s čitanjem iste tužitelj nije suglasio, a da ju je i koristio, ista se ne odnosi na odlučne činjenice u ovom konkretnom predmetu, već se radi o općenitoj izjavi zaposlenice banke.
5.2. Podneskom kojim je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelj je u tehničkom smislu preinačio tužbu u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je isto učinjeno tim podneskom jer je isto učinjeno nakon nalaza i mišljenja vještaka i nakon iskazivanja zakonske zatezne kamate u apsolutnom iznosu te je isto sud ocijenio svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a.
6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile 25. studenoga 2005. predmetni ugovor o kreditu.
7. Istim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.200,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 407,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.
8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK).
9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.
9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., I,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u svrhu kupovine stana te je cjelokupni iznos u tu svrhu i utrošio. U to vrijeme je bio redovno zaposlen i nije imao obrt, OPG ili firmu. U vezi ugovora o kreditu uopće nije bilo pregovora. Dobio je u banci predložak ugovora o kreditu kojeg je i potpisao. Hypo Alpe Adria bank i Hrvatske telekomunikacije su u to vrijeme imale ugovor o poslovnoj suradnji te su reklamirali predmetne kredite. Kad je došao u banku rekli su mu da uzme taj kredit jer da uz postojeća primanja drugi kredit ne bi mogao ni dobiti. Ništa mu nije objašnjeno o valutnom riziku CHF niti je medijski saznao za rizičnost plasiranih kredita u CHF. Mjesečni anuitet otplate mu se povećavao i to znano, a povećavala se i kamata. Konverziju ugovora o kreditu u EUR kredit potpisao je tek 9 mjeseci nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. te mu je u vezi toga banka i priprijetila, budući da je banka konvertirala kredit po komercijalnoj kamati od oko 5% koliko se sjeća, a povoljnija kamata je bila 3,90% po kojoj je i zaključen ugovor o kreditu u početku. U vezi s tim se dopisivao s bankom i nadmudrivao, ali nije bilo sluha te je konverziju potpisao. Kredit je otplatio 2022. Ulazna naknada je iznosila 1,25% od plasiranog kredita, a izlazna 3% što je bila najveća naknada u tom trenutku. Prije otplate kredita pokušao se s bankom dogovoriti da ga oslobode s obzirom na cjelokupnu situaciju ove izlazne naknade, međutim, 2022. banka mu je uredno naplatila tih 3% za izlaznu naknadu. Prije zaključenja ugovora o kreditu mu ništa nije objašnjeno o tome na što bi se točno odnosile ulazna i izlazna naknada i koja je njihova specifikacija, osim što je navedeno da se radi o naknadi u skladu s odlukom o naknadi banke. Nije mogao utjecati na ugovorne odredbe kad je zaključivao kredit. Nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu, već je to sastavila pravna služba Hypo banke. Nije bio upozoren u banci da je valuta CHF – valuta utočišta. Nisu ga upozorili da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Nije mu predočen nikakav troškovnik ili specifikacija ulazne naknade niti zašto je ona iznosila baš 1,25%. Nisu ga u banci upoznali gdje bi mogao pristupiti odluci o naknadama banke niti su mi istu predočili, a koliko se sjeća nije je bilo na web stranici. U drugim bankama se za kredit informirao preko interneta. Odlučio se na predmetni kredit jer su u Hrvatskim telekomunikacijama u tom trenutku reklamirali predmetni kredit kao povoljan kredit, u suradnji sa Hypo bankom. Pročitao je ugovor. I u tom trenutku mu nije bio jasan termin valutne klauzule. Na pitanje je li tražio pojašnjenje od banke ili javnog bilježnika odgovorio je da su mu u startu u banci objasnili da je to tako te je to prihvatio. Nije bio svjestan činjenice da se anuiteti otplate mogu mijenjati u tolikom obujmu. Nakon reklamnog perioda u kojem je kamatna stopa iznosila 3,9%, bio je svjestan da će kamatna stopa iznositi 4,5%, što je također bila povoljnija kamata od ostalih. Odlučio se na konverziju kredita jer su kamate u tom trenutku bile nenormalne, a anuiteti su rasli i zbog valutne klauzule. To je također bilo važno društveno pitanje koje je zahtijevalo i dobilo zakonsko rješenje, zbog čega se jednostavno moralo nešto poduzeti da se preživi. Aneks ugovora o kreditu mu je također bio predočen i pripremljen kao predložak i istog je pročitao. Misli da je prošlo 9 mjeseci od stupanja na snagu zakona pa do potpisivanja aneksa ugovora. Odredbu o ulaznoj i izlaznoj naknadi je shvatio da je to nešto što mora podmiriti. Nije pregovarao s bankom u vezi ugovornih odredbi o ulaznoj ili izlaznoj naknadi, već je to bilo uglavljeno u ugovornim odredbama. Ulaznu naknadu su mu uzeli od kredita, a izlaznu naknadu je dodatno platio kod konačne isplate kredita (nekih 700 ili 800 EUR dodatno). Ulazna naknada je bila specificirana i to je bio sistem "uzmi ili ostavi", a što se tiče izlazne naknade, o istoj sam se informirao na web stranici banke te je imao svijest o tome da se te naknade mijenjaju te je pregovarao s bankom u vezi oslobođenja od iste.
9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe te potrebe stanovanja vlastite obitelji. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.
9.5. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
11.1. Iz istoga je također jasno da zastara u odnosu na zahtjev za isplatu tzv. ulazne i izlazne naknade još nije ni počela teći, jer se ista računa od dana pravomoćnosti presude kojom će biti utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tim naknadama.
12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.
14. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
15. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.
15.1. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost, a od predloženog svjedoka je tijekom postupka odustao.
16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da im je banka ponudila predmetni kredit kao najpovoljniji, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Mjesečni anuitet otplate kredita porastao je na skoro dupli iznos, što je znatno otežalo tužitelju i obitelji isplatu mjesečnih anuiteta i očito ugrozilo njihovu životnu egzistenciju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je banka trebala priopćiti tužitelju jest da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što joj kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato.
17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
18. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.
18.1. Po čl. 104. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promijenjenom tečaju i iznosa obračunatom prema početnom tečaju.
18.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centru za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba.
19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupni iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 5.459,15 EUR. Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 77.200,00 CHF te iznos ulazne naknade od 1,25% iznosi 965,00 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita daje iznos od 4.593,40 kn, odnosno 609,65 EUR primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 3.193,21 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu porasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 1.707,89 EUR. Tuženik prilikom izračuna konverzije nije utvrdio preplatu nego manjak tužitelja pa shodno navedenom nije ni moguće izvršiti uračunavanje preplate po konverziji.
19.2. U dopuni nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je kod konačne otplate kredita 3. ožujka 2022. tužitelj platio glavnicu u iznosu od 25.941,95 EUR te sukladno navedenom iznos naknade od 3% iznosi 778,26 EUR, što pomnoženo s tečajem na dan prijevremene otplate kredita da je iznos od 5.871,20 kn odnosno 779,24 EUR.
19.3. Tuženik je prigovarao metodologiji izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju te je dodatno predlagao drukčiji zadatak vještačenja.
19.4. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a. Dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice.
19.5. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 211. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 215. ZOO-a).
20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 105. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 105. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.
20.3. Tužitelju po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.
20.4. Kako je tužitelj zatražio u točci I. tužbenog zahtjeva ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja i to sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća, a što je sud prihvatio, to sud pod čl. 188. ZPP-a nije bio dužan odlučivati o eventualno kumuliranom zahtjevu koji se odnosi na apsolutno izraženi iznos zakonske zatezne kamate na iznos preplate po osnovi valutne klauzule do konverzije.
21. U odnosu na zahtjev za isplatom tzv. ulazne i izlazne naknade, valja reći da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u vezi čl. 83. i 85. ZZP.
21.1. O odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije se pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.
21.2. Banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita te pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).
21.3. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
21.4. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
21.5. Sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.
21.6.Sudionici u obveznom odnosu dužni sumeđusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.
21.7. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:
1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti
- također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
21.8. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).
21.9. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženika na temelju ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.
21.10. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako se radilo i ponudi banke za zaključenjem ovakvog unaprijed pripremljenog ugovora o kreditu, za očekivati je da do zaključenja uopće ne bi došlo da se prigovaralo ovim odredbama.
22. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 215. ZOO-a.
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 68,20% (6.848,04/10.041,25), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (68,20%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (68,20%-31,80%) dobiva se iznos od 36,40% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.
23.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 12. lipnja 2024., 17. listopada 2024., 2. srpnja 2025. i 11. rujna 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 23. veljače 2024., 23. lipnja 2025. i 11. srpnja 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), trošak sastava podneska 22. svibnja 2025. (tbr. 8/5-25 bodova), što ukupno iznosi 825 bodova ili 1.650,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 412,50 EUR, što ukupno iznosi 2.062,50 EUR. No, kako je tužitelj uspio u parnici sa 36,40%, to mu je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 750,75 EUR.
23.2. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 650,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.400,75 EUR.
23.3. Tužitelju nisu priznati kao neophodni troškovi sastava podnesaka od 23. siječnja 2024., 10. lipnja 2024., 19. lipnja 2024.19. prosinca 2024. jer nisu ocijenjeni neophodnim troškovima za vođenje ovoga postupka jer je sadržaj određenih podnesaka mogao biti iznijet u ranijim ili kasnijim podnescima odnosno na održanim ročištima glavne rasprave za koje je tužitelju priznat trošak, ili se odnose na npr. dostavu zamjeničke punomoći. Nadalje, podnesci od 22. kolovoza 2023. i 8. srpnja 2025. nisu priloženi spisu.
23.4. O troškovima delegacije ovog predmeta sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ovaj sud odlučit će se posebnim rješenjem.
23.5. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana presuđenja pa do isplate.
24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 25. rujna 2025.
Sutkinja
Karolina Balen
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvj. Igor Metelko, Zagreb, uz rješenje o troškovima delegacije
2. Odvj. Branko Bulat, Zagreb, Ilica 1a
3. eOglasna ploča suda
