Poslovni broj: K-32/2016-92

                                                                                                                     Kv II-261/2023-3

 

 

Poslovni broj: K-32/2016-92

                                                                                                                    Kv II-261/2023-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Ljiljane Kolenko i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. T., zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi članka 33. Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11 – dalje: KZ/97), odlučujući o žalbi Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu (dalje u tekstu: ŽDO-a), protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu broj: K-32/2016-77 od 5. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2023.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba ŽDO-a kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje: ZKP/08), pod točkom I izreke, okrivljenom M. T., dosuđeni su troškovi kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 126.213,07 eura /950.952,37 kuna (stodvadesetšest tisuća dvjestotrinaest eura i sedam centi/devetstopedeset tisuća devetstopedesetdvije kune i tridesetsedam lipa) po osnovi nagrade i nužnih izdataka izabranih branitelja, odvjetnika M. S. i M. T.. Pod toč. II izreke naloženo je računovodstvu Županijskog suda u Varaždinu da troškove dosuđene u točki I isplati u roku od 30 dana po pravomoćnosti tog rješenja i to  iznos od 69.952,34 eura/527.055,87 kuna (šezdesetdevet tisuća devetstopedesetdva eura i tridesetčetiri centa/ petstodvadesetsedam tisuća pedesetpet kuna i osamdesetsedam lipa) na žiro račun odvjetnika M. S., otvoren u R. d.d., a iznos od 56.260,73 eura/423.896,50 kuna (pedesetšest tisuća dvjestošezdeset eura i sedamdesettri centa/četiristodvadesettri tisuće osamstodevedesetšest kuna i pedeset lipa) na žiro račun odvjetnice M. T., otvoren u E.&S. b. d.d. Z. P. toč. III  izreke zahtjev okrivljenika M. T. je u preostalom dijelu, do ukupno zatraženog iznosa od 137.354,70 eura/ 1.034.862,50 kuna (stotridesetsedam tisuća tristopedesetčetiri eura i sedamdeset centi/jedan milijun tridesetčetiri tisuće osamstošezdesetdvije kune i pedeset lipa) odbijen  kao neosnovan.

 

2.              Protiv tog rješenja žali se ŽDO zbog odluke o troškovima s prijedlogom da izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Varaždinu pobijano rješenje preinači, a podredno ukine i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              ŽDO osporava osnovanost prvostupanjskog rješenja kojim su dosuđeni troškovi obrane okrivljenom M. T. za oboje izabranih branitelja smatrajući da je za zaštitu obrane okrivljenika dovoljno jedan branitelj, a što podrazumijeva i da pravo na naknadu troškova ima samo jedan branitelj, odnosno podjelu naknade troškova obrane između branitelja ovisno o poduzetim radnjama. Takav stav ŽDO argumentira pozivom na odredbu čl. 69. st. 3. ZKP/08 prema kojoj okrivljenik može imati istodobno najviše tri branitelja, a smatra se da je obrana osigurana kada u postupku sudjeluje jedan od branitelja te pozivom na odredbu čl. 174. st. 1. ZKP/08 kojom je propisano da ukoliko okrivljenik ima više branitelja, dostava odluke suda smatra se valjanom kada je dostavljena samo jednome od branitelja. Kao daljnji argument za svoj stav da u predmetnom slučaju okrivljenik ima pravo na naknadu jednog odvjetničkog troška obrane, žalitelja navodi da u konkretnom slučaju branitelji nisu razgraničili svoje postupanje na način da bi bilo koji od njih preuzeo određeno područje obrane, već da su u najvećem dijelu oboje bili prisutni na raspravama, a samo je jedan aktivno sudjelovao. Zbog takvog načina obrane žalitelj nadalje smatra da je stvarni trošak obrane suštinski značio jedno identično zastupanje, a što dodatno obrazlaže opisujući radnje branitelja, odvjetnika M. S. i odvjetnice M. T. na pojedinim raspravama navodeći da u slučajevima kada je bilo prisutno oboje branitelja na raspravi, sud je priznao trošak braniteljici M. T. iako ona nije sudjelovala aktivno na raspravi, već je pitanja postavljao samo branitelj M. S.. Prema mišljenju žalitelja, iz zapisnika s rasprava koje je naveo u žalbi, niti obrana nije smatrala potrebnim braniti okrivljenika na način da oboje branitelja budu prisutni jer je okrivljenik bio branjem po jednom branitelju ili njegovoj zamjeni te je u slučaju prisutnosti oboje branitelja, aktivan bio samo jedan. Prema stavu žalitelja takav način obrane upućuje na zaključak da se radilo o jednoj obrani i jednom trošku koji su branitelji mogli podijeliti prema njihovom učešću u obrani. Žalitelj također smatra da se dosudom troškova braniteljima i u slučaju kad nisu poduzimali ni jednu radnju na raspravi zanemaruje suština prava obrane te da uz zakonsku presumpciju da je obrana osigurana kada je prisutan samo jedan od branitelja, takva obrana može ukazivati i na zlouporabu prava obrane. Ujedno žalitelj navodi da u pobijanom rješenju nisu navedeni razlozi zašto je priznat trošak branitelju koji ničim ne doprinosi obrani, već samo prisustvuje raspravi što nije nužno za valjanu i zakonitu obranu.

 

5.                Protivno stavu žalitelja o značaju odredbe čl. 69. st. 3. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja smatra pravilnim obrazloženje u pobijanom rješenju prema kojem upravo iz  odredbe čl. 69. st. 3. ZKP/08 proizlazi pravo okrivljenika na naknadu troškova kaznenog postupka za oba branitelja. Dakle, u pobijanom rješenju su navedeni razlozi na temelju kojih su okrivljeniku priznati troškovi obrane pa sud prvog stupnja nije   trebao još i posebno davati argumentaciju zašto branitelju priznaje trošak  za radnju obrane na raspravi na kojoj prisustvuje, na koji trošak ima pravo u ovom slučaju po Tbr. 4/1 al. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje u tekstu: Tarifa), već samo zbog čega pojedini trošak ne priznaje, a što je sud prvog stupnja i obrazložio. Naime, citiranom odredbom čl. 69. st. 3. ZKP/08 broj branitelja jednog okrivljenika nedvojbeno je ograničen na tri odvjetnika. Navedeno pravo okrivljenika ni na koji način ne ograničava daljnja rečenica odredbe čl. 69. st. 3. ZKP/08 prema kojoj je pravo obrane osigurano kad u postupku sudjeluje jedan branitelj, niti to pravo ograničava doslovnim ili smislenim tumačenjem bilo koja druga odredba ZKP/08, Tarife, Pravilnika o naknadi troškova u kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 58/12) ili bilo kojeg propisa u smislu da bi ostalo dvoje odvjetnika ili jedan odvjetnik trebalo okrivljenika braniti bez naknade ili dijeliti jedan trošak obrane na raspravi ovisno o sadržaju te radnje. Napomena u citiranim odredbama glede sudjelovanja makar jednog branitelja ili pravovaljanosti dostave jednom branitelju ima značaj mjere osiguranja od smetnji odvijanja postupka zbog eventualnih poteškoća s većim brojem branitelja, a ne predstavlja i propis koji bi upućivao na način naplate troškova obrane po više branitelja. Formalno ispunjenje minimalnog prava obrane u vidu zastupanja po jednom odvjetniku bez utjecaja je na činjenicu da okrivljenik može imati najviše tri branitelja, a što o čemu već i postoji sudska praksa (primjerice Kv I-Us-155/2021).

 

5.1.              Jedino ograničenje u odnosu na obranu okrivljenika na raspravi po više branitelja proizlazi iz čl. 69. st. 4. ZKP/08 prema kojoj će sud u situaciji ako okrivljenik ima više branitelja iste pozvati da u određenom roku usklade svoje obrane i izbjegnu ponavljanje, a u slučaju očigledne zlouporabe tog prava, sud im može uskratiti pravo na ponavljanje istih radnji. Prema navedenom, ako okrivljenik ima više branitelja, oni trebaju nastojati da što više usklade svoj rad i govore, tako da ne dođe do nepotrebnog ponavljanja i odugovlačenja. Također, prema stavu ovog suda drugog stupnja, moglo bi se govoriti o zlouporabi prava kad bi okrivljenik u postupku pred općinskim sudom za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju do pet godina angažirao više branitelja, a s obzirom da prema odredbi čl. 62. st. 4. ZKP/08 odvjetnika može zamijeniti vježbenik s položenim pravosudnim ispitom,  o čemu se u ovom slučaju ne radi. Nedvojbeno veći broj branitelja u jednom postupku omogućuje kvalitetniju pripremu strategije obrane u složenijim i težim slučajevima u kakve se slučajeve može podvesti predmetni slučaj jer je okrivljeni M. T. bio od strane žalitelja optužen za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 90. st. 3. KZ/97 i dovođenje u opasnost općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17-dalje KZ/11). Također po pitanju ocjene potrebnih radnji obrane sud može uvijek procjenjivati sadržaj i sastav složenosti podneska obrane, i da li je isti potreban za obranu, a što je u ovom slučaju i učinjeno. Tako je sud prvog stupnja trošak podnesaka priznavao onom branitelju koji je bio potpisan kao sastavljač podneska obrane, a isto tako je i trošak obrane po zamjenskom branitelju dosuđen samo onom branitelju koji je zamjenu angažirao, iz čega proizlazi da je sud prvog stupnja vodio računa da, kako to žalitelj navodi, „ne duplicira“ troškove obrane. S druge strane, takvu je procjenu logikom stvari iz navedenih razloga nemoguće obaviti glede sudjelovanja branitelja na samoj raspravi, ali i nedopušteno jer nisu propisana ograničenja u dosudi troškova za radnju sudjelovanja na raspravi ili mogućnost suda da ocjenjuje strategiju obrane na raspravi osim ako je ona na štetu okrivljenika.

 

Ujedno valja primijetiti i da prema odredbi čl. 447. ZKP/08, kad optužbu zastupa više osoba ili obranu zastupa više branitelja, izlaganja se ne mogu ponavljati, a zastupnici optužbe odnosno obrane prema međusobnom sporazumu odabrat će pitanja o kojima će govoriti. Također, u slučaju više branitelja prema toč. 71. Kodeksa odvjetničke etike "Narodne novine" br. 64/2007, 72/2008, 64/2018, 52/2021, 83/2021, 81/2022) branitelji bi trebali postići prethodni dogovor o svojim govorima kako oni branitelji koji su prije na redu ne bi svojim govorima iscrpili predmet do te mjere da bi time ostalim braniteljima otežali obavljanje njihove dužnosti. Dakle, i ove odredbe se nadovezuju na spomenutu odredbu čl. 69. st. 4. ZKP/08, te upućuju na zaključak o ravnopravnom sudjelovanju u postupku svih branitelja koliko ih je u dopuštenom broju okrivljenik angažirao. Logikom stvari samo postupanje jednog od više branitelja na raspravi nije pokazatelj stvarnog angažmana svih angažiranih branitelja u obrani okrivljenika u toj radnji, odnosno ako na raspravi govori samo jedan branitelj, a prisutni su oboje, to ne znači da prisutnost ostalih branitelja nema nikakvu ulogu i značaj za obranu okrivljenika, s time da se sud, kako je već rečeno, po pitanju naknade troškova radnje prisustva na raspravi, ne može upuštati u ocjenjivanje sadržaja te radnje jer branitelj ima pravo na trošak za poduzetu radnju i prisutnost istoj neovisno o sadržaju i kvaliteti.

 

6.               Zbog svih navedenih razloga žalba ŽDO-a nije osnovana, a kako ovo vijeće  nije  utvrdilo da  bi  sud prvog stupnja ostvario neku od  povreda  na  čije postojanje sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08 drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U Varaždinu 13. rujna 2023.

 

      Predsjednik vijeća

                                                                                                               Igor Pavlic, v.r.