REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1692/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Srđanu Sessi, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d. o. o. za posebne usluge, [adresa], OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. rujna 2025., s danom objave 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu, broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103594364 od dana 18. lipnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kao kreditora i HG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti1.00 % ( jedan posto ) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. “

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: 25132169807, upisano u sudski registar pri Trgovačkom sudu u Zagrebu, MBS: 081446327, na ime plaćene naknade za obrade kreditnog zahtjeva isplati iznos od 1.063,39 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 01. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, koja teče:

– na iznos od 211,43 EUR-a počevši od 27. lipnja 2007. do isplate

– na iznos od 851,96 EUR-a počevši od 29. lipnja 2007. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.265,72 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. rujna 2025. pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR-a.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi od 16. svibnja 2025. ističe da je HG s tuženikom zaključila ugovor o kreditu od 18. lipnja 2007., kojim je tuženik kao kreditor dao na raspolaganje korisnici kredita kredit u iznosu od 181.500,00 CHF. U članku 10. Ugovora o kreditu je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan prije korištenja platiti tuženiku u iznosu od 1.00% naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn. S tim u svezi je korisnici kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.063,39 EUR-a. Tužitelj ističe da je ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, unaprijed sročen i sastavljen od strane tuženika. Tužitelj ističe da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o spornoj odredbi članka 10. Ugovora tuženik ni na koji način nije pružio korisnici kredita mogućnost pregovaranja, niti joj je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnica kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti joj je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj iste kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita. Korisnica kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bila u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnice kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga tužitelj ističe da sukladno članku 96. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, je određeno da ugovorna odredba o kojoj se pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 , ništetna. Tužitelj nadalje ističe da je ugovaranjem po njemu ništetne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu tuženik stekao korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu i odobravanje kredita u iznosu od 1.063,39 EUR-a. Tužitelj ističe da je korisnica kredita temeljem Ugovora o ustupu tražbine prenijela na tužitelja svoju tražbinu s naslova plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu a o čijem ustupu je tužitelj obavijestio tuženika. Zaključno tužitelj predlaže sudu da utvrdi ništetnim odredbu članka 10. Ugovora o kreditu, naloži tuženiku isplatu iznosa od 1.063,39 EUR-a sa zateznim kamatama te da tuženik tužitelju naknadi troškove ove parnice sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 8. listopada 2024. tuženik osporava osnovanost i spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer smatra da korisnik kredita nije mogao predmetnu tražbinu prenijeti ugovorom o cesiji na tužitelja. Naime tuženik ističe da imajući u vidu specifične okolnosti odnosa tuženika i korisnika kredita, tuženik smatra da je riječ o tražbini koja se po njenoj prirodi protivi prenošenju na drugog, slijedom čega je korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu. Tuženik također smatra da kako predmetnu tražbinu nije bilo moguće ustupiti da ugovor o cesiji ne proizvodi pravne učinke. Tuženik nadalje ističe da nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanje ugovora o cesiji. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati da korisnik kredita ima status potrošača. Tuženik ističe sudu da sporna odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobrenje kredita. Tuženik ističe da predmetna odredba članka 2. Ugovora je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, korisnik kredita je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) ,povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ističe da je korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Tuženik nadalje ističe da sporna odredba Ugovora o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se smatrala znatnom. Tuženik nadalje ističe da u vremenu sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje naknade za obradu kredita. Tuženik ističe i prigovor zastare. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Na ročištu za glavnu raspravu od 10. rujna 2025. parnične stranke su ostale kod iznesenih navoda te je sud temeljem članka 304. . Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23, dalje u tekstu ZPP-a) zaključio glavnu raspravu.

4. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako cjelokupno tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud je uvjerenja da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora jest zahtjev tužitelja da se predmetni ugovor utvrdi ništetnim u dijelu članka 10. Ugovora o kreditu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.063,39 EUR-a sa zateznim kamatama i troškovima predmetne parnice.

6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to: aneks ugovora o kreditu (list 9.-19. spisa), otplatni plan (list 20.-24. spisa), dopis tuženika od 12. ožujka 2023. (list 25. spisa), ugovor o kreditu (list 31. -48. spisa), dopis tuženika od 1. kolovoza 2017. (list 49. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 50. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 51. spisa), ugovor o ustupu tražbine (list 52.-55. spisa), promotivni letak tuženika (list 119. -128. spisa) te je saslušao korisnicu kredita HG i djelatnicu tuženika IG (list 323-326. spisa). Sud je također izvršio uvid u sudsku praksu koju su stranke priložile u spis tijekom postupka.

7. U odnosu na aktivnu legitimaciju valja istaknuti kako je odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO-a) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

8. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

9. Potrošačka prava vezana uz status potrošača te da potrošaču daju posebna prava predviđena Zakonom o zaštiti potrošača i drugim propisima. Međutim, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pri tome prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača ( Pž-5375/2020, Pž-4749/2020).

10. U odnosu na tvrdnje tuženika kako tražbina u Ugovoru o ustupu nije dovoljno određena i nepostojeća valja istaknuti da predmet ugovora o ustupu tražbine može biti svaka tražbina, dospjela i nedospjela, uvjetna i buduća tražbina, ako su takve tražbine dovoljno određene i postoji izvjesnost u pogledu dužnika. Sadržaj tražbine prenesene Ugovorom o cesiji u kojem je točno utvrđena osnova tražbine i konkretiziran ugovor o kreditu iz kojeg (eventualna) tražbina je dovoljno određen da individualizira predmetnu tražbinu, iako ne sadrži točno određen iznos.

11. U čl. 59. ZZP/07 propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 96. st. 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje člankom 102. stavkom 1. ZZP/07 je propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi toč. 10 Ugovora, prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelja obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u sukladno odluci banke.

13. Između stranaka tijekom postupka nije više sporno da je predmeta naknada u iznosu od u 1.063,39 EUR-a u cijelosti naplaćena.

14. Korisnica kredita HG je tijekom postupka iskazala da je platila naknadu za obradu kredita no da se ne sjeća da li je naknadu plaćala odvojeno ili iz glavnice kredita. Svjedokinja je nadalje istaknula da sa tuženikom nije pojedinačno pregovarala o predmetnoj odredbi, o naknadi za obradu kredita, te je istaknula da joj kredit vjerojatno ne bi bio odobren da nije platila predmetnu naknadu.

15. Djelatnica tuženika IG je tijekom postupka iskazala da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odnosno 18. lipnja 2007. kao i danas bila zaposlenica tuženika te je potvrdila da se na ugovoru o kreditu nalazi njezin potpis. Svjedokinja je nadalje istaknula da je korisnici kredita HG kao i svakom svom klijentu objasnila čemu služi ulazna naknada, da ista služi pokrivanju troškova obrade kredita te da se ista podmiruje iz glavnice kredita. Svjedokinja je nadalje istaknula da u vrijeme sklapanja ugovora nije bila dana mogućnost korisnici kredita da pojedinačno pregovara o ugovornoj odredbi vezano uz ulaznu naknadu.

16. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, prema utvrđenju ovog suda ista nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 1.063,39 EUR-a.

18. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, sukladno čl. 324. st. 1. ZOO- a, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I izreke i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

19. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

20. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 1.063,39 EUR-a i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, budući da prijeporno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. od 27. odnosno 29. lipnja 2007. do dana isplate, jer je tuženik bio nepošten, znao je i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi.

21. Zatezne kamate su dosuđene u visini određenoj u visini stope određene člankom 29. ZOO-a.

22. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu temeljem članak 154. i 155. ZPP-a te pripada zahtijevani trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 7/1 u vezi s Tbr 54. Tarife), trošak pristupa na ročišta od 11. lipnja 2025. i 10. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a za svaki (Tbr 9/1. u vezi s Tbr. 54. Tarife), te trošak sastava podneska od 24. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 54. Tarife) te trošak sastava žalbe u iznosu od 100,00 EUR-a (Tbr. 10.4 u vezi Tbr. 54 Tarife) odnosno ukupno 900,00 EUR-a što uvećano za pripadajući PDV-a od 25% sveukupno iznosi 1.125,00 EUR-a. Navedenom trošku valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 140,72 EUR-a što sveukupni trošak tužitelja čini 1.265,72 EUR-a.

23. Po stavu ovog suda za vođenje ove parnice nije bio potreban trošak pribave potvrde o visini naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR-a.

24. Odluka o zateznim kamatama na ime troškova parničnog postupka je donesena na temelju članka 29. ZOO-a.

25. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 24. rujna 2025.

Sudac:

Srđan Sessa

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku po punomoćniku