REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-575/2023-2

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠG iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Petru Tomljanoviću, odvjetniku iz Senja, Silvija Strahimira Kranjčevića 3/d, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi nepripadne isplate starosne mirovine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 Us I-437/2022-8 od 16. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 Us I-437/2022-8 od 16. studenoga 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 140-02/21-01/03102097883, URBROJ: 341-99-05/3-21-1402 od 8. ožujka 2022. i prvostupanjskog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Gospiću, KLASA: KLASA: UP/I 140-02/21-01/03102097883, URBROJ: 341-06-05/3-21-256 od 18. siječnja 2021. (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška spora.

2. Rješenjem tuženika uvažena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Gospiću, KLASA: UP/I 140-02/21-01/03102097883, URBROJ: 341-06-05/3-21-256, broj spisa: 54477 od 18. siječnja 2021. kojim je utvrđeno da je tužitelju nepripadno isplaćena starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika za razdoblje od 4. rujna 2017. do 31. listopada 2018. u svoti od ukupno 36.326,90 kn, jer je stupio u radni odnos do polovice punog radnog vremena, te je utvrđeno da je tužitelj dužan navedeni iznos uplatiti u Državni proračun prema Uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja koja je priložena navedenom rješenju.

3. Tužitelj je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Bitna povreda odredaba postupka počinjena je time što su povrijeđena pravila o dokazivanju. Sud nije naveo koje je dokaze izvodio niti razloge odbijanja provođenja pojedinih dokaza. Pobijana odluka nije obrazložena zbog čega je onemogućen u zaštiti svojih prava, ne može učinkovito ostvariti Ustavom RH zajamčenu pravnu zaštitu (odluka Ustavnog suda RH, poslovni broj: U-III-419/1998).

3.1. Izreka presude proturječna je obrazloženju. Iz obrazloženja proizlazi da je tuženik na ročištu priznao svoj propust, da je riječ o sustavnoj pogrešci, ne propustu tužitelja. Tuženik je izjavio da je od zaposlenja tužitelja do donošenja rješenja o obustavi došlo nakon „toliko vremena“ jer se nekada desi da kada se osiguranik zaposli i kada se tuženiku podnese prijava na osiguranje da sustav ne upari podatke iz prijave s osiguranikom. Tužitelj navodi da je prvostupanjsko tijelo raspolagalo podacima o razdobljima njegova zaposlenja. Temeljem istih je pokrenut postupak obustave isplate mirovine (rješenje prvostupanjskog tijela od 30. listopada 2018. kojim mu se kao korisniku starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, obustavlja isplata mirovine s danom 3. rujna 2017. do 15. lipnja 2018., te s danom 3. rujna 2018.

3.2. Nezakonito je da se u istom mirovinskom spisu činjenica da je tuženik nastavio isplaćivati mirovinu tužitelju nakon saznanja o promjeni u statusu osiguranja tužitelja tijekom 2017. i 2018., različito tretira. Tako je dovoljno da tužitelju isplaćuje mirovinu, bez donošenja i dostave rješenja o obustavi i/ili ponovnoj uspostavi isplate mirovine. Međutim, kad treba obračunati navodno nepripadnu isplatu onda je bez utjecaja to što je tužitelj izvijestio tuženika o svojim promjenama u statusu osiguranja. Isključiva je odgovornost tuženika da nije odmah, 5. rujna 2017., donio rješenje o obustavi isplate mirovine, a ne nakon 400 dana od nastanka promjena u statusu osiguranja tužitelja. Na njegov je slučaj pogrešno primijenjen članak 166. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. i 62/18.).

3.3. Tužitelj ističe da je „očito pravno neuka stranka“ koja je koristila mirovinu „dugi niz godina“, a da nije bila nikada od prvostupanjskog tijela obaviješten da je činjenica zaposlenja zapreka za daljnju isplatu mirovine. Uz mogućnost tuženika da provodi kontrolu i nadzor ostvarivanje ostvarenih prava iz mirovinskog osiguranja, neprihvatljivo je retroaktivno utvrđenje prestanka prava na isplatu mirovine protekom 4 godine od stjecanja prava, a 3 godine od nastanka promjena o kojima je prvostupanjsko tijelo imalo saznanja. Ukazuje na praksu Ustavnog suda RH (odluka U-III/247/2017 od 26. rujna 2019.)i Europskog suda za ljudska prava (Moskal protiv Poljske, presuda 10373/05 od 15. rujna 2009., Čakarević protiv Hrvatske, presuda 48921/13 od 26. travnja 2018.), prema kojoj se u demokratskom društvu posebna važnost pridaje načelu dobrog upravljanja koje podrazumijeva jasne i transparentne radnje tijela javne vlasti, koja moraju postupati osobito pažljivo kada je riječ o postupcima o kojima u konačnici ovisi materijalna egzistencija pojedinaca. Navedeno osobito podrazumijeva dužnost postupanja na vrijeme, te na prikladan i dosljedan način.

3.4. Prema članku 166. Zakona o mirovinskom osiguranju osoba koja primi mirovinu ili neko drugo primanje iz mirovinskog osiguranja koje joj ne pripada dužna ga je vratiti Zavodu zbog stjecanja bez osnove. Stjecanje bez osnove regulirano je u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, 35/05., 41/08.; dalje: ZOO) u člancima od 1111. do 1120. Člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano je da ne može zahtijevati vraćanje onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Tuženik je bio svjestan da u spornim razdobljima tužitelju nije bio dužan isplaćivati mirovinu.

3.5. Tužitelj navodi da mu uz pobijano rješenje nije dostavljen izračun nepripadno isplaćene mirovine. Zbog toga ne može utvrditi provjeriti ispravnosti iznosa od 36.326,90 kn i to je li u taj iznos uključena mirovina za razdoblje od 16. lipnja do 2. rujna 2018. u kojem nije bio prijavljen kod tuženika po drugoj vrsti osiguranja.

3.6. Tužitelj predlaže Sudu da usvoji njegovu žalbu, preinači pobijanu presudu, usvoji tužbeni zahtjev i poništi upravna rješenja oba stupnja. Potražuje trošak upravnog spora u ukupnom iznosu 2.029,91 eura u roku 15 dana od dana dostave presude.

4. Tuženik se protivi razlozima žalbe te predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku i sporu, prvostupanjski sud je utvrdio da je rješenje tuženika doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku te na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude sud je izložio sve bitne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezulatat arbitrarnog postupanja. Time je sud postupio u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a.

8. U prosuđivanju dokaza provedenih u upravnom i sudskom postupku, ovaj Sud nije našao uvjerljive i logički opravdane razloge za drugačiju pravnu i činjeničnu osnovu od one koja je utvrđena u upravnom postupku.

9. Mjerodavno pravo za rješavanje ovog spora je Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. i 62/18.; dalje ZOMO), ne Zakon o obveznim odnosima, kako je pravilno u obrazloženju prvostupanjske presude pravilo navedeno.

10. ZOMO propisuje da se korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine obustavlja (članak 99. stavak 1.); da je korisnik prava dužan u roku od 15 dana prijaviti tuženiku svaku promjenu nastalu u osobnim ili u stvarnim okolnostima koja utječe na pravo ili na opseg korištenja toga prava (članak 102.).

10.1. Člankom 166. ZOMO-a je propisano da je osoba koja primi mirovinu koja joj ne pripada dužna istu vratiti tuženiku zbog stjecanja bez osnove (stavak 1.); obveza vraćanja davanja stečenog bez osnove postoji: 1. kada je pravo iz mirovinskog osiguranja ostvareno protivno ZOMO-u, 2. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno u većoj svoti od pripadajuće, 3. kada je mirovina ili drugo primanje isplaćeno pravnoj ili fizičkoj osobi kojoj ne pripada (stavak 2.).

10.2. Člankom 167. ZOMO-a propisano je da je nepripadno isplaćenu mirovinu ili drugo primanje tuženiku dužan vratiti poslodavac ako je osiguranik ostvario neko pravo iz mirovinskog osiguranja, a poslodavac nije dao ili je dao neistinite ili netočne podatke o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili gubitak prava (stavak 1.); obveza iz stavka 1. tog članka postoji i za osiguranika koji je obvezan sam podnositi prijave ili davati podatke za svoje osiguranje (stavak 2.).

11. Nesporno je da je tužitelju rješenjem prvostupanjskoga tijela od 8. studenoga 2016. priznato pravo, počevši od 2. listopada 2016., na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika. Nesporno je da je tužitelju rješenjem prvostupanjskog tijela od 30. listopada 2018. obustavljena isplata mirovine za razdoblje od 3. rujna 2017. do 15. lipnja 2018. zbog zaposlenja do polovice punog radnog vremena, da mu je potom ponovo uspostavljena isplata mirovine u razdoblju od 16. lipnja 2018. do 2. rujna 2018. jer mu je prestao radni odnos, te da mu je ponovo obustavljena isplata mirovine s danom 3. rujna 2018. zbog zaposlenja do polovice punog radnog vremena. Navedeno rješenje o obustavi mirovine je postalo pravomoćno nakon odluke prvostupanjskog suda, poslovni broj 10 UsI-1429/2019-5 od 19. veljače 2020. koja je potvrđena ovosudskom presudom, poslovni broj Usž-1501/20-2 od 30. rujna 2020. Tužitelju je rješenjem prvostupanjskog tijela od 21. prosinca 2018. Uspostavljena, počevši od 10. studenoga 2018., isplata starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika budući da mu je s danom 9. studenoga 2018. prestao radni odnos.

12. Stoga nije ni prema ocjeni ovoga Suda bilo osnove da se udovolji tužbenom zahtjevu. Neosnovanim i paušalnim ovaj Sud smatra žalbeni navod da pobijana odluka nije valjana obrazložena. Tužitelj ne konkretizira koji to dokaz nije proveden i u kojem dijelu presudi nedostaje obrazloženje te tužitelj nije po mišljenju ovog suda zakinut u ustavnom i konvencijskom pravu na pravnu zaštitu. Vezano za iskaz tuženika dan na ročištu na koji se poziva tužitelj ovaj Sud ističe da navedeni iskaz tuženika nije takav da bi imao za posljedicu osnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik je u primjerenom roku donio rješenje o obustavi isplate mirovine tužitelju nastavivši pri tome tužitelju isplaćivati starosnu mirovinu. Tužitelj je u takvoj situaciji kada mu je obustavljena isplata mirovine u razdobljima kada je radio, a uspostavljena isplata kada bi zaposlenje, odnosno osiguranje po drugoj osnovi prestalo, trebao biti svjestan da o rezultatu odnosno odluci u navedenom sporu ovisi njegova obaveza povrata nepripadno isplaćene starosne mirovine. Pozivanje tužitelja da bi on bio neuka stranka u situaciji kada ga u oba spora, i za obustavu mirovine i za povrat nepripadno isplaćene mirovine, zastupa profesionalni opunomoćenik, odvjetnik, nije osnovano. U konačnome, nepoznavanje prava ne može biti razlog da se pravo na nekog ne bi primijenilo. Navod da je dugogodišnji osiguranik, vrijeme primanja odnosno korištenja mirovine je irelevantno za odluku o sporu. Uvidom u spis koji se kod ovog Suda vodio pod poslovnim brojem: Usž-1501/20-2 utvrđeno je da je prvostupanjsko rješenje o obustavi isplate mirovine doneseno 30. listopada 2018., što nije neprimjereno dugo razdoblje u odnosu za razdoblja u kojima je tužitelj bio zaposlen, posljednje razdoblje zaposlenja započeo je 4. rujna 2018. Preuranjen je i neosnovan žalbeni navod koji se odnosi na izostanak točne specifikacije duga tužitelja. Naime, pobijanim rješenjem tuženika koje je potvrđeno prvostupanjskom presudom prvostupanjskom upravnom tijelu dan je zadatak da u dopuni postupka od Odsjeka za obračun mirovinskih primanja i doplatka za djecu zatraži pravilno ispunjenu specifikaciju isplaćenih i pripadajućih svota mirovine kao i kontrolu pravilnosti izračuna nepripadno isplaćene svote mirovine na temelju pravomoćnog rješenja prvostupanjskog tijela, Područnog ureda u Gospiću broj 584477 od 30. listopada 2018.

13. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Radi se o navodima koje je tužitelj isticao u tužbi i tijekom sudskog postupka, o kojima se prvostupanjski sud izjasnio, s kojim očitovanjima je u potpunosti suglasan i ovaj Sud.

14. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

15. Sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, s obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić