Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2373/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Plavšiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-333/2023-18 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P-333/2023-18 od 24. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 320-5-4605175 od 20. prosinca 2007. ovjeren kod javnog bilježnika Zvjezdana Rauš Klier pod poslovnim brojem OV-19491/07 od 20. prosinca 2007., a kojim se regulira oplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti "po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća".

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 5.549,81 eura (slovima: pet tisuća pet stotina četrdeset devet eura i osamdeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 3,58 eura od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,36 eura od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 8,42 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 3,82 eura od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,00 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 4,24 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,95 eura od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,12 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 3,07 eura od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 17,83 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 7,94 eura od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 20,51 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 22,45 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 23,32 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 20,91 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 21,38 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,69 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,98 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,70 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,13 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 17,01 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 15,56 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 18,27 eura od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 20,45 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 23,54 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,83 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 27,02 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 26,23 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,78 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 41,20 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 38,44 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 46,88 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 43,96 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 39,27 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 49,17 eura od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 61,77 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 52,85 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,98 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 52,00 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 52,71 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 69,59 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 71,24 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 85,34 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 78,10 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 70,17 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 69,32 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 68,71 eura od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 72,49 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 75,79 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 76,23 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 73,95 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 75,49 eura od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 76,54 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 74,77 eura od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 75,24 eura od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 73,91 eura od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 71,03 eura od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 74,10 eura od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 75,57 eura od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 74,53 eura od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 3,58 eura od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 5,36 eura od 29. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 8,42 eura od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 3,82 eura od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 2,00 eura od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 4,24 eura od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 0,95 eura od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 1,12 eura od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 3,07 eura od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 17,83 eura od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 7,94 eura od 30. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 20,51 eura od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 68,76 eura od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 73,67 eura od 28. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 74,10 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 72,17 eura od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 66,19 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 66,04 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 67,51 eura od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 69,86 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 73,12 eura od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 71,44 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 72,63 eura od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 73,99 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 74,82 eura od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 76,60 eura od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 76,02 eura od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 74,05 eura od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 73,42 eura od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 73,71 eura od 30. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 75,94 eura od 31. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.728,34 eura 7. kolovoza 2014. do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 320-5- 4605175 od 20. prosinca 2007. ovjeren kod javnog bilježnika Zvjezdana Rauš Klier pod poslovnim brojem OV-19491/07 od 20. prosinca 2007., a kojim se regulira naknada po otplati kredita u dijelu "na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana na svim njegovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora".

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, izvrši isplatu novčanog iznosa od 132,72 eura (slovima: stotina trideset dva eura i sedamdeset dva centa), sa zakonskim zateznim kamatama od 7. kolovoza 2014. do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 eura (slovima: tisuću eura i šezdeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 24. svibnja 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog ukupnog iznosa od 1.250,00 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja na naknadu troška postupka tuženiku, kao i troška žalbe, podredno pobijanu odluku ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tuženik (banka) istom kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojeg su dana 20. prosinca 2007. sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak i na prijevremenu otplatu kredita, na koji način je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljen u neravnopravan položaj a njegova ugovorna odredba je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda, jer da se radi o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81., 82. alineja 19., 83. i 87. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03), kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14). a koja nadležnost proizlazi i iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. koja propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.), kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovoga prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom, da tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa da je nadležan Općinski sud u Vinkovcima, kao sud prebivališta potrošača,

- da su tužitelj i tuženik 20. prosinca 2007. sklopili ugovor o kreditu i to na iznos od 24.310,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati i to na način da otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća,

- da je kreditom ugovoren rok otplate 84 mjeseca, kao i da je temeljem Ugovora o kreditu i prvotnog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 6,45% godišnje, mjesečni iznos anuiteta trebao iznositi 305,05 CHF u protuvrijednosti kuna,

- da je po zaključnom Ugovoru o kreditu u vrijeme dospijeća prvog anuiteta uz ugovorenu kamatnu stopu od 6,45% i uz važeći tečaj CHF mjesečni anuitet tužitelja iznosio 305,05 CHF, da bi tijekom razdoblja otplate kredita zbog povišenja tečaja CHF u odnosu na kunu njegovi mjesečni anuiteti znatno porasli, a što da predstavlja značajno povećanje u odnosu na prvi anuitet, dakle nije sporno da se zbog visine tečaja tijekom vremena mijenjao iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi plaćati,

- da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklopio s potrošačima,

- da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje osobnog automobila,

- da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj

Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da sukladno odredbi članka 138. ZZP 07 i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- da tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelja prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno nije dokazao da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranoj promjeni valute na štetu tužitelja kao potrošača,

- da tužitelj nije bio u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju, te je radi toga tužitelj bio u neravnopravnom položaju,

- da tuženik nije na relevantan način tužitelja upozorio, odnosno prikazao mogućnosti promjene valute CHF uz koju je vezana njegova obveza, odnosu nije tužitelju predočavao bilo kakve informacije,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF,

- da postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora,

- da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva i tijek dospijeća pojedinih iznosa označenih u tužbi,

- da se predmetnom tužbom traži više plaćeno zbog ništetne odredbe o valuti, pa da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023, pa da nije osnovan prigovor zastare jer je tužba podnesena 6. lipnja 2023.,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da od tuženika nije dobio nikakve informacije vezane za značenje valutne klauzule, da u vrijeme sklapanja spornog kredita nije imao potrebna saznanja vezana za značenje valutne klauzule, te eventualno mogućnost porasta tečaja CHF, da je ugovor bio pripremljen unaprijed od strane tuženika, te da na isti nije mogao stavljati primjedbe, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac- ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj,

- da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, te da je na ime prijevremene otplate kredita tužitelju naplaćen utuženi iznos od 132,72 EUR,

- da o odredbi ugovora o naknadi za prijevremeno vraćanje kredita, parnične stranke nisu vodile nikakve pregovore, već da su te odredba ugovora bile standardni dio obrasca ugovora o kreditu, tako da proizlazi da tužitelj kao potrošač, niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbe,

- da tužitelj nije bio, ni adekvatno upoznat s tim što se eventualno podmiruje naknadom koja se plaća kod prijevremene otplate kredita, niti koliko točno iznosi ista naknada budući odredba ugovora o kreditu upućuje samo na neodređene akte banke, ne navodeći uopće određeni postotak koji bi se eventualno plaćao kod prijevremene otplate kredita, kao niti bilo kakve druge parametre,

- da je nesporno da je odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO regulirano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. istoga članka određeno da je u oba slučaja korisnik kredita dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

10. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je, utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 20. prosinca 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 5.549,81 EUR, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe, članka 225., 241., 323., i 1111. ZOO. Tuženik, da nije niti pokušavao dokazivati da je prijevremenom otplatom kredita isti pretrpio bilo kakvu štetu i da bi stoga istome pripadalo pravo na bilo kakvu naknadu, već ista naknada zapravo predstavlja naknadu za određene usluge banke koja su neodređene i neodredive, a što onda takvu odredbu ugovora čini ništetnom, pa da je odlučeno kao u točki IV. izreke presude. Tijek zakonskih zateznih kamata na iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita da je određen također sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO , a istim je regulirano da teku od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Kako je visina tužbenog zahtjeva po pitanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nesporna, proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku iznos od 132,72 EUR, pa da je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO obvezan da mu vrati isti novčani iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 7. kolovoza 2014. pa do isplate, budući da je nesporno utvrđeno da je tužitelju od strane tuženika ta naknada naplaćena 7. kolovoza 2014.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu valutne klauzule vezano za CHF, neosnovanost prigovora zastare glede valutne klauzule, kao i zaključka da o odredbi ugovora o naknadi za prijevremeno vraćanje kredita parnične stranke nisu vodile nikakve pregovore.

12. S pravom je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti suda, polazeći od pravnog shvaćanja prema kojem je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) prema sjedištu banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna i suprotna načelu savjesnosti i poštenja ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, za što je dao valjane i uvjerljive razloge, pa tuženik u žalbi neutemeljeno tvrdi da je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP.

13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužitelja kao potrošača. Naime, tvrdnja tuženika da tužitelj nije potrošač ne proizlazi iz sadržaja ugovora niti tuženik tijekom postupka navodi činjenice koje bi status tužitelja kao potrošača dovele u pitanje. Ugovor o kreditu sklopljen je s tužiteljem kao fizičkom osobom, namjenski i za kupovinu automobila te se iz istog ne može zaključiti da je automobil kupljen i kredit podignut za potrebe eventualne djelatnosti, već za njegove osobne potrebe.

14. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak kako to i navodi prvostupanjski sud, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

16. Uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bilo od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

17. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Š i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

18. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 5.549,81 EUR koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, koja visina je među strankama nesporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023. proizlazi da zastara nije nastupila.

21. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

22. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

23. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini. On to tijekom parničnog postupka nije dokazao. Osim toga, iz predloženih i izvedenih dokaza u postupku nije utvrđeno da su stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini.

24. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

25. To ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, kada je ugovaraju, tada o toj odredbi moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.

26. Naime, točno je da stranke obveznih odnosa, sukladno čl. 2. ZOO slobodno uređuju svoje obvezne odnose, te da je korisnik kredita, sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO, u slučaju prijevremene otplate kredita dužan davatelju kredita nadoknaditi štetu koju je davatelj kredita pretrpio. Međutim, navedeno ne znači da pojedina odredba kredita koja je protivna odredbama zakona kojima se štite osnovna prava potrošača ne može biti ništetna.

27. Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti naknadnu za prijevremenu otplatu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju izlazne naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre vezane za prijevremenu otplatu kredita, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

29. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 132,72 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 7. kolovoza 2014. do isplate.

30. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.

U Splitu, 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac