REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4021/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetniku u Osijeku protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5081/2024-2 od 19. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-873/2019-38 od 10. listopada 2024., na sjednici održanoj 24. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5081/2024-2 od 19. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-873/2019-38 od 10. listopada 2024., postavljajući šest pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Podrazumijeva li pojedinačno pregovaranje u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) odnosno članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) mogućnost potrošača pregovarati o pojedinoj odredbi potrošačkog ugovora?
2. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?
3. Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?
4. Protivi li se članku 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) odluka suda kojom je naloženo vratiti stečeno na temelju ništetne ugovorne odredbe (u konkretnom slučaju odredbe o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) sa zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja, bez da je sud utvrdio je li stjecatelj nepošten?
5. Predstavlja li izostanak obrazloženja, u odluci drugostupanjskog suda povodom žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda radi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), a kojom nisu dani razlozi o utvrđenju je li tuženik nepošten stjecatelj i/ili otkada ga treba smatrati nepoštenim stjecateljem, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku?
6. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope/ i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?“
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se poziva na više odluka drugostupanjskih sudova i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama.
1.3. Tuženik je naveo i da su mu donošenjem pobijane presude povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17- dalje EKLJP) – pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava), jednakost svih pred zakonom (čl. 14. Ustava) te pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava i 13. EKLJP).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.2. Naime, pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-746/2024-2 od 6. studenog 2024. i Rev-818/2023-2 od 17. siječnja 2024. i dr. Tuženiku valja ukazati i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III- 4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022, a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.
3.3. Ističe se i kako prilikom postavljanja petog pitanja tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da drugostupanjski sud nije dao valjane razloge u pogledu odluke o zateznim kamatama.
4.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora tuženika istaknutih tijekom postupka pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
4.2. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčenog čl. 13. EKLJP, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao žalbu, kojom se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo.
5. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 24. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
