REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] O 5

Poslovni broj: Us I-10/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja OV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik KV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Odvjetničkom društvu Klaić & Klaić, u Kutini, Kolodvorska 24, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj - Rovigno, u Rovinju, Istarska 13, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj - Rovigno, KLASA: UP/I- 216-04/24-01/4581, URBROJ: 511-08-28-24-3 od 2. prosinca 2024., podredno radi određivanja zabrane ulaska i boravka tužitelja u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od jedne godine, te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-04/24-01/2771, URBROJ: 511- 15-15-24-2 od 5. srpnja 2024., tužitelj je, u svojstvu državljanina treće zemlje (Bosne i Hercegovine), protjeran iz Europskoga gospodarskog prostora (EGP), te mu je određena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od dvije godine (računajući od dana prisilnog udaljenja), uz ostale prateće odluke. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće:

„Dana 29.11.2024. godine od strane policijskih službenika ove policijske postaje u Rovinju, D303, Turnina, prilikom kontrole vozila zaustavljen je predmetni stranac OV koji je upravljao osobnim automobilom Hyundai Prime Atos, registarske [registarska oznaka], vlasništvo EV. Provjerom je utvrđeno kako isti kao državIjanin treće zemlje nema reguliran boravak u Republici Hrvatskoj, poradi čega mu je oduzeta osobna iskaznica, budući mu je putna isprava ostala u Bosni i Hercegovini, te je naručen kod policijskih službenika za nezakonite migracije. Dana 02.12.2024. godine u 10,00 sati OV pristupio je u prostorije Policijske postaje Rovinj, te je izvršenim kriminalističkim istraživanjem kao i izvršenim provjerama u službenim evidencijama MUP-a RH, utvrđeno kako je predmetnom državljaninu treće zemlje od strane PP Rovinj, dana 24.04.2024.g., izdan Obavezni prekršajni nalog poradi nezakonitog boravka i neprijavljivanja kratkotrajnog boravka, koju novčanu kaznu je isti podmirio u cijelosti, te je istome donijeto Rješenje o povratku, po kojemu je predmetni postupio, te izašao iz RH dana 05.05.2024.g. Također je utvrđeno da je predmetnom dana 06.05.2024.g. odbijen ulazak u RH na GP Ličko Petrovo Selo.

Nadalje je utvrđeno kako je predmetni u večernjim satima dana 14.06.2024.g. u blizini Graničnog prijelaza Hrvatska Kostajnica nezakonito ušao u RH, na način da su ga trojca NN muškaraca iz Bosne i Hercegovine prevezli čamcem preko rijeke Une u RH, za što je predmetni istima platio 800 eura.

Nakon nezakonitog ulaska u RH predmetni je do dana 29.11.2024.g. nastavio nezakonito boraviti na više adresa u Rovinju, gdje je radio različite poslove održavanja apartmana i kuća, te je na taj način zarađivao za život i imao smještaj.

(…)

Stoga, sukladno članku 203. stavku 3. podstavku 1 . Zakona o strancima, predmetnog se stranca NV, prisilno udaljava u Bosnu i Hercegovinu, državu njegovog podrijetla, čiji je državljanin, na čemu se temelji točka 3. izreke ovog rješenja.

Prilikom donošenja ovog rješenja uzete su u obzir i okolnosti iz članka 191. stavka 1. Zakona o strancima, pored okolnosti iz članka 182. istog Zakona. Stranac nije socijalno i kulturno integriran u Republici Hrvatskoj, no poznaje hrvatski jezik u govoru i pismu poradi sličnosti matičnog jezika. Postupkom je utvrđeno da predmetni nije ranjiva osoba, da je dobrog zdravstvenog stanja i da nije žrtva trgovanja ljudima ili da postoje druge okolnosti koje bi priječile prisilno udaljenje. Stranac posjeduje osobnu iskaznicu Bosne i Hercegovine serijskog broja 081606A2T. Stranac je svojim dosadašnjim ponašanjem i činjenjem kaznenih djela, pokazao nebrigu i nezainteresiranost za svoj status u Republici Hrvatskoj odnosno EGP-u. Osim prethodno navedenih specijalnih normi vezanih za ostvarivanje načela razmjernosti u upravnim stvarima protjerivanja stranca, primijenjene su i odredbe članka 6. Zakona o općem upravnom postupku kojim je uređeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa.“

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura (PDV uključen). Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Bitnu povredu odredaba upravnog postupka nalazi tužitelj u tome što osporavano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i nedostatni tako da se isti ne opravdavaju donijetu odluku javnopravnog tijela. Nejasna i nerazumljiva je i izreka osporavanog rješenja.

Iz navedenih razloga osporavano rješenje ima takve nedostatke da se ne može sa sigurnošću ispitati.

Tako javnopravno tijelo svojim rješenjem i to izrekom istoga najprije tužitelja protjeruje iz Republike Hrvatske i to točkom 1. izreke osporavanog rješenja, da bi zatim tek nakon toga faktično točkom 2. izreke osporavanog rješenja, utvrđivalo da je tužitelj kao stranac nezakonito ušao i boravio u [adresa] slijedom čega mu je odredilo zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od 2 (dvije) godine računajući od dana prisilnog udaljenja.

Već iz tog razloga, a s obzirom na slijed odluka donešenih od strane javnopravnog tijela, vidljivo je da je najprije trebalo utvrditi da je tužitelj kao stranac nezakonito ušao i boravio u [adresa] te je tek, a nakon što mu je određena zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru, iz istoga prostora mogao biti protjeran.

Gledajući izreku osporavanog rješenja, proizlazi da je javnopravno tijelo tužitelja kao stranca najprije protjeralo iz Republike Hrvatske, a da je tek nakon toga utvrdilo da je nezakonito ušao u boravio u [adresa] i da mu se određuje zabrana ulaska i boravka u Europskom gospodarskim prostoru.

Pored navedenog nedostatka osporavanog rješenja, iz obrazloženja osporavanog rješenja uopće nije vidljivo koje dokaze je isto javnopravno tijelo provelo tijekom dokaznog – ispitnog postupka.

Tako iz obrazloženja uopće nije vidljivo da li je javnopravno tijelo tužitelja kao stranca ispitalo ili ne, da li je kao svjedoke saslušalo policijske službenike za koje se u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da su zaustavile tužitelja kao stranca prilikom upravljanja osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], a posebno na temelju kojih dokaza je javnopravno tijelo utvrdilo da tužitelj kao stranac nije socijalno i kulturno integriran u Republici Hrvatskoj niti je utvrđivalo da li postoje druge okolnosti koje bi priječile prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske, prije svega njegovo obiteljsko stanje.

Isto tako, javnopravno tijelo, ovdje tuženik ne navodi niti temeljem kojih pribavljenih dokaza je utvrdilo da je tužitelj kao stranac svojim dosadašnjim ponašanjem i činjenjem kaznenih djela pokazao nebrigu i nezainteresiranost za svoj status u Republici Hrvatskoj, odnosno Europsko gospodarskom prostoru. To se posebno odnosi na obrazloženje osporavanog rješenja u dijelu u kojem isto tijelo ocjenjuje postojanje okolnosti iz odredbe članka 191. stavka 1. Zakona o strancima, ali i onih iz odredbe članka 182. istoga zakona.

Kako u tom dijelu osporavano rješenje uopće ne sadrži nikakve navode, to se isto i iz navedenih razloga u navedenom dijelu zbog navedenih nedostataka uopće ne može ispitati.

Donoseći osporavano rješenje, ovdje tuženika kao javnopravno tijelo uopće ne uzima u obzir obiteljsko stanje ovdje tužitelja kao stranca i interese njegove obitelji, a posebno činjenicu da je tužitelj otac maloljetne JV, rođene **.**.2007. u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], hrvatske državljanke i koju je ovdje tužitelj kao stranac dobio u braku sa TV, rođenom **.**.1972. u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], također hrvatskom državljankom, a koji brak je upisan u Maticu vjenčanih Matičnog područja Sesvete za godinu 2008. pod rednim brojem 601.

Navedene članice njegove uže obitelji stalno žive u [adresa] na adresi u [adresa] na kojoj i sam tužitelj zna boraviti kada je zakonito u Republici Hrvatskoj.

Te bitne i odlučne okolnosti, a na koje je ukazao i sam tužitelj kao stranac ovdje tuženiku, isto javnopravno tijelo uopće nije uzelo u obzir, niti je u obrazloženju osporavanog rješenja obrazložilo zašto iste okolnosti nije uzelo u obzir prilikom donošenja odluke o protjerivanju tužitelja kao stranca iz Republike Hrvatske, odnosno Europskog gospodarskog prostora i zabrani ulaska i boravka istoga na navedena područja.

Već sama činjenica da je tužitelj kao stranac u braku sa hrvatskom državljankom TV s kojom u braku ima maloljetnu kćer JV, također hrvatsku državljanku koje obje stalno žive u [adresa], a o kojoj kćeri isti skrbi zajedno sa svojom suprugom, su razlozi koje je tuženik prilikom odlučivanja o protjerivanju tužitelja kao stranca iz Republike Hrvatske trebalo uzeti u obzir, posebno kod određivanja trajanja zabrane ulaska i boravka istoga u Europskom gospodarskom prostoru koji uključuje i područje Republike Hrvatske.

Sam tužitelj je u više navrata pokušao upravo temeljem činjenice postojanja uže obitelji tužitelja u Republici Hrvatskoj i to braka sa suprugom TV koji traje već više od 16 godina i u kojem je rođeno maloljetno dijete JV o kojem je tužitelj kao roditelj dužan brinuti i skrbiti i doprinositi njenom uzdržavanju pokušao ostvariti zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj radi spajanja obitelji koju okolnost tuženik nije uzeo u obzir i tužitelju kao strancu odredio kraće trajanje zabrane ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru jer je upravo činjenica potrebe spajanja obitelji i ustavnog i konvencijskog prava na obitelj i dom tužitelja trebala prevladati nad odlukom i zaključkom tuženika da tužitelja kao stranca protjera iz Republike Hrvatske i da mu se zabrani ulazak i boravak u Europskom gospodarskom prostoru u trajanju od čak 2 (dvije) godine od prisilnog udaljenja iz Republike Hrvatske. U tom smislu treba promatrati i okolnosti pod kojima je tužitelj kao stranac ušao u Republiku Hrvatsku prisiljen teškim životnim okolnostima, sve kako bi privređivanjem radeći faktično nadničarski posao na crno doprinosio za život i uzdržavanje svoje maloljetne kćeri JV.

Pored toga, tuženik obrazlažući svoje ovdje ovom upravnom tužbom osporavano rješenje navodi da je tužitelj kao stranac svojim dosadašnjim ponašanjem i činjenjem kaznenih djela pokazao nebrigu i nezainteresiranost za svoj status u Republici Hrvatskoj, odnosno Europskom gospodarskom prostoru.

Za takav navod i zaključak isto javnopravno tijelo ne navodi nikakve razloga, a niti dokaze.

Takav navod i zaključak tuženika je pogrešan i ne odgovara stvarnom stanju stvari jer upravo zbog činjenice da je isti u braku sa hrvatskom državljankom sa kojom ima zajedničko maloljetno dijete i o kojem skrbi zajedno da svojom suprugom, ukazuje da je isti i te kako zainteresiran za reguliranje statusa svog boravka prije svega u Republici Hrvatskoj kako bi se spojio sa svojom užom obitelji čiji je životni interes vezan za područje Republike Hrvatske i gdje iste žive.

Radi reguliranja zakonitosti svog boravka u Republici Hrvatskoj tužitelj je kao stranac u više navrata nadležnoj Policijskoj postaji u [adresa] na području čije nadležnosti je prebivalište članova njegove uže obitelji podnio zahtjeve za odobrenje boravka u cilju spajanja obitelji, ali su isti nažalost od strane iste policijske postaje redovito odbijani.

Pored toga, navod tuženika da je tužitelj činjenjem kaznenih djela pokazao nebrigu i nezainteresiranost za svoj status u Republici Hrvatskoj je netočan jer je prema trenutno raspoloživim podacima iz kaznene evidencije Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije RH, Uprave za kazneno pravo i odjela za kaznene evidencije ovdje tužitelj je neosuđivana osoba.“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž odgovora tuženika na tužbu glasi (izostavljena su posebna označavanja teksta):

„Točna je tvrdnja tužitelja kako je pogreškom u pisanju točka 2. izrijeke rješenja o protjerivanju označena točkom 1. koja se očituje kao očiti tipfeler (programsko numeriranje doc. dokumenata uporabom službenog programa za obradu teksta „Word") i ne mijenja samu bit i sadržaj izricanja, kao što je očiti tipfeler tužitelja kada je pod točkom l. u drugom odlomku tužbe umjesto riješi „Pogrešno" upisao „Podredno" te na kraju rečenice umjesto riječi „Od dana prisilnog udaljenja" neispravno izvršio prijepis izrijeke rješenja o protjerivanju riječima „do dana prisilnog udaljenja" Netočna je tvrdnja tužitelja kako tuženik nije pravilno utvrdio činjenično stanje i da je isto pogrešno utvrđeno.

(…)

Tuženiku nije jasan smisao tužbenog citata ove točke. Tužitelj najprije navodi kako rješenje opće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a potom navodi da su razlozi nejasni i nedostatni ali ne obrazlaže na koji način i u kojem smislu je došlo do bitnih povreda odredaba upravnog postupka, odnosno koji nedostatci utječu na sigurnosno ispitivanje osporavanog rješenja.

(…)

Tuženik je donio rješenje o protjerivanju kojim se određuje obveza napuštanja EGP-a sukladno članku 193. i članku 190. stavku 2. Zakona o strancima, što je konstatirano u točki 1. rješenja, nakon čega je u drugoj točki konstatirao da isti nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku radi čega se ne donosi odluka o povratku kroz dragovoljni odlazak sukladno članku 185. stavku 1. Zakona o strancima, već se sukladno članku 193. stavku 3. istog Zakona određuje prisilno udaljenje kao što je to određeno zadnjom točkom izrijeke rješenja, te konstatirano u obrazloženju istoga. Zabrana ulaska i boravaka na teritoriju EGP-a, sukladno članku 192. stavkom 7. Zakona o strancima primjenjuje se nakon napuštanja državljanina treće zemlje (dragovoljnog odlaska u roku, prisilnog udaljenja ili isteka prethodno izrečene zabrane ulaska i boravka) a ne kao što je tužitelj konstatirao da se zabrana ulaska i boravka u EGP-u treba donijeti prije protjerivanja, što protivno zakonskoj regulativi i Direktivi 2008/115/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008. o zajedničkim standardima i postupanjima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja čiji je boravak nezakonit (SL L 348, 24. 12. 2008.). lsto je također konstatirano u obrazloženju osporavanog rješenja.

(…)

Radi gore navedenog tuženik je uzeo dostatnu težinu zabrane ulaska i boravka na teritoriju EGP-a radi čega se nije pristupilo primjeni prekršajnog postupka zbog počinjenja prekršaja iz članka 183. st. 1. Zakona o strancima kažnjivo po članku 253. st. 2. istog Zakona, čime se išlo na ruku tužitelju.

(…)

Tužitelj navodi kako Policijska postaja Rovinj-Rovigno kao javnopravno tijelo nije navelo dokaze prilikom provođenja dokazno-ispitnog postupka, saslušalo svjedoke policijske službenike i utvrdilo socijalnu i kulturnu integriranost, kao i nebrigu i nezainteresiranost za svoj status u Republici Hrvatskoj.

Tuženik je u obrazloženju osporavanog rješenja u prvom odlomku naveo sve okolnosti tražene tužbom, odnosno način zatjecanja o čemu je policijski službenici sačinio službenu zabilješku te nije bilo potrebe za daljnjim ispitivanjem svjedoka. Naprotiv, sama izjava policijskog službenika ne bi utjecala na utvrđivanje nezakonitog prelaska državne granice i boravak tužitelja na području Republike Hrvatske. Nadalje je u obrazloženju navedeno da je nad istim provedeno kriminalističko ispitivanje u sklopu kojega je izvršen uvid u službene evidencije MUP-a, dakle Nacionalni informacijski sustav za upravljanje državnom granicom, evidencija određenih kategorija stranaca, evidencija prijave boravišta stranaca, uvid u prethodno izdano rješenje o povratku, te je u upravnom postupku od istoga uzeta izjava na zapisnik u kojoj je naveo da se slaže sa svim službenim evidencijama MUP-a i koju je vlastoručno potpisao.

Također je isto voditelju postupka izjavio kako već godinama ne konzumira brak sa suprugom s kojom ima kćer, da niti privremeno niti stalno boravi u istom kućanstvu, već boravi na području više gradova u Republici Hrvatskoj gdje radi „na crno” a o čemu je izvješćena nadležna Služba Državnog inspektorata.

Od strane Općinskog kaznenog suda u Zagrebu zaprimljen je dopis poslovni broj: K-1986/2017-135 od 24. lipnja 2024. kojim je potvrđeno da se protiv istoga vodi kazneni postupak zbog kaznenih djela „Krađa” i „Teških krađa” iz čl.228. stavak 1 i članka 229. stavka 1. Kaznenog Zakona. (Prilog 20)

Prethodno izdanim rješenjem o povratku, opisanim u glavi Il. ovog odgovora na tužbu, tužitelju je omogućeno podnošenje zahtjeva za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, što isti nije učinio, već je samoinicijativno prije isteka roka za dragovoljni odlazak već nakon 10 dana napustio Republiku Hrvatsku.

(…)

Tužitelj je posljednji zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj imao 15.04.2017. godine, nakon kojeg datuma je predavao 2 zahtjeva za odobrenje privremenog boravka od kojih je od jednog odustao, dok je drugi odbijen zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta. Na rješenje o odbijanju zahtjeva za odobrenje privremenog boravka tužitelj je uložio žalbu dana 25.07.2017. Rješenjem NUP-a klasa UP/II217-02/17- 06/111, urbroj 317-17-2 od 06.10.2017. žalba odbijena. Rješenje PP Sesvete izvršno 14.07.2017. pravomoćno s danom 06.10.2017. god.

Na okolnosti tužbenih navoda da je kao roditelj dužan brinuti i skrbiti i doprinositi uzdržavanju djeteta JV, sukladno Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23) tužitelj je mišljenja kako isti može i nadalje voditi skrb i brigu o svojom mlt. djetetu, kao što je to činio i dosad te kako ne postoj zapreka da se „udalji” s teritorija RH, obzirom je i ranije skrb o djetetu prepuštao upravo majci TV.

Na ovaj način koji se očituje kroz stalnu odsutnost, provođenje vremena u istražnim zatvorima, sudskim kaznenim postupcima, nezakonitim boravcima i nezakonitom radu, tužitelj će svojim činjenjima i propustima negativno utjecati na djetetov pravilan psihofizički razvoj, ugroziti njegov odgoj te prouzročiti znatan stupanj psihičke neugode, a do sada prikupljenim obavijestima utvrđeno je da isti dobro funkcioniraju bez utjecaja i nazočnosti oca odnosno tužitelja.

Tužitelj se navodima iz tužbe osobno inkriminira u pogledu izjave kako „bi privređivanjem radeći faktično nadničarski posao na crno doprinosio za život i uzdržavanje svoje maloljetne kćeri JV čime dovodi u pitanje ustavni i pravni poredak Republike Hrvatske i kojim postupanjem ostvaruje elemente kaznenog djela iz članka 177. st.l. Kaznenog zakona „Povreda djetetovih prava”

Dakle nakon pravomoćnosti rješenja o odbijanju privremenog boravka, predmetni u niti jednom trenutku nije imao zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj. Uvidom u kaznenu evidenciju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske utvrđeno je kako se tužitelj vodi za 50 kaznenih djela o čemu se dostavlja tablica (Prilog 21)

U osporavanom rješenju, kroz obrazloženje konstatirane su okolnosti nezakonitog boravka, da se nalazi u svojstvu stranca odnosno državljanina treće zemlje, da nema izdanu dozvolu za boravak i rad, privremeni boravak, stalni boravak ili dugotrajni boravak na teritoriju Republike Hrvatske, da nema zahtjeva u postupku za rješavanje statusa, da nije vlasnik svoje nekretnine niti se nalazi na školovanju, te ga s Hrvatskom ne vežu druge gospodarske prilike obzirom se samouzdržava čime ne spada u kategoriju ranjivih osoba.

Također je konstatirano kako se cijelo vrijeme nalazio na prostoru EGP-a bez prijave boravka, nema ulazno/izlaznog pečata i da je boravio na više adresa, čime se smatra kako nije ispunjen niti jedan od uvjeta iz čl. 182. Zakona o strancima koji bi utjecali na drugačiju odluku s obzirom na okolnosti zaštite u postupku primjena mjera povratka.

Kako je člankom 23. stavkom 1. točkom 4. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja propisano da se zabrana ulaska i boravaka koja se donosi rješenjem o protjerivanju zbog razloga iz članka 190. Zakona o strancima određuje u trajanju od 3 mjeseca do 5 godina, te je sukladno članku 192. stavku 6. Zakona o strancima, tuženik odlučio u skladu s individualnom procjenom u skladu s pravilom razmjernosti, u svezi čega ne postoji potreba za dodatnim obrazloženjem. (…)

Tužitelj nije predao zahtjev za odobrenje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji iako mu je ostavljena mogućnost kroz prethodno izdano rješenje o povratku, po kojem je samoinicijativno postupio i napustio Republiku Hrvatsku, nije dostavio obavijest o boravku odnosno adresi smještaja, niti je zakonito ušao u Republiku Hrvatsku, radi čega se slobodna procjena tužiteIja kojim je istome izrečena zabrana ulaska i boravka u trajanju 2 godine pokazala opravdanom i utemeljenom. Tuženik donosi zaključak kako je tužbom pobijano rješenje zakonito, svrhovito i neophodno u upravnoj stvari protjerivanja i prisilnog udaljenja, donijeto u skladu s dankom 193. stavkom 1., 2. i 3. Zakona o strancima u svezi danka 190 st.2. istog zakona, te se tužitelj radi skraćivanja mjere zabrane ulaska i boravka poziva na članak 194. Zakona o strancima i članak 26. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja, kojim se propisuju uvjeti ukidanja i skraćivanja zabrane ulaska i boravka za koje je nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova.“

4. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 1. rujna 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Tužitelj je protjeran zbog nezakonitog boravka (čl. 190. Zakona o strancima, „Narodne novine“, broj 133/20, 114/22 i 151/22). U osporavanom rješenju tuženika citirane su primijenjene mjerodavne odredbe Zakona o strancima. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

7. Nesporno je da je tužitelj zatečen u nezakonitom boravku. Usto, tuženik je osnovano otklonio tužiteljev prigovor redoslijeda točaka u izreci osporavanog rješenja (podredno, taj redoslijed ne utječe zbiljski na tužiteljeva prava i obveze). Ključno je u ovome sporu odgovoriti na pitanja je li u odnosu na tužitelja bilo opravdano i razumno primijeniti neku od mjera povratka blažih od protjerivanja, ili iznimno ne primijeniti mjere povratka, odnosno je li tužitelju određena preduga zabrana ulaska i boravka u EGP-u.

8. Sud ne nalazi da individualizirano razmatranje općih i posebnih zaštitnih odredaba iz članaka 182. i 191. Zakona o strancima dovodi u pitanje zakonitost osporavane odluke o protjerivanju tužitelja iz Republike Hrvatske. Nesporno je da u vrijeme donošenja osporavane odluke tuženika tužitelj nije bio maloljetan i da nije ulazio u skupine ranjivih osoba. Ništa u argumentaciji tužitelja ni u sadržaju spisa predmeta upravnog postupka ne upućuje utemeljeno ni na to da kriteriji duljine boravka, starosne dobi, zdravstvenog stanja, obiteljskih i gospodarskih prilika, socijalne i kulturalne integracije u Republici Hrvatskoj i veza državljanina treće zemlje s državom podrijetla, ukazuju na nepravilnost tuženikove odluke. Tuženik je u odgovoru na tužbu valjano elaborirao razinu zbiljskih veza tužitelja sa TV i JV, kao i razloge u prilog odluci o primjeni mjere protjerivanja (uključujući tužiteljevu ustrajnost u nezakonitim boravcima u Republici Hrvatskoj, te propuštanje mogućnosti podnošenja zahtjeva za privremeni boravak). S tim je razlozima, koji su tužitelju poznati te su većim su dijelom prethodno citirani u ovom obrazloženju, Sud suglasan.

9. Do drukčijeg zaključka Suda ne dovodi ni primjena kriterija vezanih uz prosudbu pravnosti protjerivanja razvijenih u konvencijskoj praksi.

9.1. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu K protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (članak 8. Konvencije) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svojem teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo (kada je to osnova protjerivanja), jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

9.2. Povezano s time: tužitelj ne boravi zakonito u Republici Hrvatskoj od 2017.; tužitelj ne ostvaruje faktičnu obiteljsku zajednicu u Republici Hrvatskoj; tužiteljevoj partnerici, s kojom tužitelj ne živi, ne prijeti povratak u državu tužiteljeva podrijetla, niti takav rizik postoji u odnosu na njihovu kćerku; budući da tužitelj ni inače ne živi sa svojom kćeri, tužiteljevo protjerivanje u manjoj mjeri utječe na njezin najbolji interes i dobrobit; u vrijeme donošenja osporavanog rješenja tužiteljeva je kći bila u dobi od 17 godina, dakle na pragu punoljetnosti; tužiteljeva novija veza s Republikom Hrvatskom ograničena je na povremene nezakonite boravke.

10. Preostaje razmotriti zakonitost dijela osporavanog rješenja tuženika kojom je određeno trajanje zabrane ulaska i boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj (dvije godine).

10.1. Određivanje trajanja navedene zabrane podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS). Pri nespornom određivanju trajanja zabrane u okviru zakonom propisanom raspona, potrebno je razmotriti svrhovitost trajanja zabrane, što uključuje razmatranje razmjernosti tog dijela odluke tuženika, u kontekstu ustavnog i konvencijskog načela razmjernosti te članka 6. stavka 2. ZUP-a (podnačelo najmanje tegobnosti).

10.2. U okviru propisanog raspona trajanja zabrane od tri mjeseca do pet godina, tužitelju je određena zabrana u donjoj polovici tog raspona. Imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, elaborirane prethodno u ovom obrazloženju, Sud ne nalazi da je dvogodišnja zabrana ulaska i boravka tužitelja u EGP-u očito nerazmjerna ni nerazumna. Nema, stoga, ni podloge za zaključak da je slobodnu ocjenu u konkretnom slučaju tuženik primijenio protivno svrsi diskrecijske ovlasti koja mu je dana.

11. Sud je utvrdio i da obrazloženje tuženikova rješenja ne sadržava sve elemente potrebne da bi se to rješenje udovoljavalo standardu dostatnosti, čemu tužitelj djelomično osnovano prigovara (razloge u prilog osporavanoj odluci tuženik je sveobuhvatno iznio tek u odgovoru na tužbu). Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. ZUS-a propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (čl. 98. st. 3. ZUP-a). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

12. Ispravljanje očitih pogrešaka u pisanju u pravilu ne utječe na ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja, već bez vremenskog ograničenja podliježe otklanjanju putem ispravka (čl. 104. ZUP-a).

13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 24. rujna 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Nikoli Klaiću, Kutina, Kolodvorska 24

- Ministarstvu unutarnjih poslova Policijskoj upravi istarskoj, Policijskoj postaji Rovinj - Rovigno, Rovinj, Istarska 13