Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1022/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, suca izvjestitelja i člana vijeća te Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Natalija Đuran Tršinski, odvjetnica u Zaboku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P-283/2023-22 od 12. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru Stalna služba u Donjoj Stubici poslovni broj P- 283/2023-22 od 12. kolovoza 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod toč. I. izreke utvrđen ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7.a i b Ugovora o kreditu broj 228-50-4062226 zaključenog između tuženika i tužitelja 25. travnja 2007., u dijelu kojim se normira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu Ugovora CHF, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 3.947,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama, dok je pod toč. III. naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 1.785,07 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 12. kolovoza 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati.

5. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 3.947,59 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime ništetnosti dijela odredbi članka 7.a i b Ugovora o kreditu broj 228-50-4062226, sklopljenog 25. travnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Tim Ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

7. U ovom stadiju postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao ni visina zahtjeva tužitelja, dok je sporno postoje li pretpostavke da se predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi označe nepoštenim u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03).

8. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu u švicarskim francima, niti su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a koje su ugovorne odredbe, predviđene u člancima 7.a i b Ugovora o kreditu, sastavni dio standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika.

8.1. Naime, tuženik nije dokazao suprotno, iako je prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 na njemu bio teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

8.2. Nastavno na prethodno, iako se radi o ugovornim odredbama koje su u gramatičkom smislu jasne, lako razumljive i uočljive, po svom sadržaju te ugovorne odredbe ne sadrže dovoljno parametara iz kojih bi bilo razvidno na koji se način formira tečaj u švicarskim francima, niti o čemu ovise promjene kamatne stope, pa se stoga ne mogu za potrošača smatrati jasnim i lako razumljivim.

9. Nadalje, razmatrajući osnovanost tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018) te utvrđuje da je djelomično ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenog iznosa.

10. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a s obzirom na to da, kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora ništetne. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je prema čl. 87. ZZP takva odredba ništetna.

12. Imajući na umu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja, pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s tim da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF važećem na dan plaćanja).

15. Prema tome, tuženik je dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos u iznosu od 3.947,59 eura, a koji u toj visini između stranaka nije bio sporan. Naime, prema odredbi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

16. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocjenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. Budući da je tužitelj uspio u sporu, to je tuženik, suprotno žalbenom prigovoru, dužan tužitelju u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

18. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP, a s obzirom na to da ista nije osporena žalbenim navodima.

19. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude).

20. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer njegova žalba nije osnovana (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak