Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-423/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ivana Validžić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2468/2023-21 od 19. ožujka 2025. te žalbi tužitelja protiv rješenja o parničnim troškovima koje je sadržano u toč. I. izreke navedene presude, u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2468/2023-21 od 19. ožujka 2025. pod toč. I. izreke u djelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 1.653,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama te nadoknaditi parnične troškove u iznosu 11.089,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i pod toč. II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2468/2023-21 od 19. ožujka 2025. u dijelu pod toč. I. izreke kojim tužiteljici nije priznat parnični trošak u iznosu 250,00 eura i za navedeno odlučuje:

Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici JO daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 250,00 eura.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici JO trošak sastava žalbe u iznosu od 44,52 eura, dok se u preostalom iznosu od 46,87 eura odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 462,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 1.653,11 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i da joj nadoknadi parnične troškove u iznosu 11.089,05 eura sa zateznim kamatama, dok je pod toč. II. izreke utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika istaknuta u prigovoru prijeboja.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev te dosuditi tuženiku troškove parničnog postupka uvećane za zatezne kamate, dok podredno predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Ujedno potražuje troškove žalbenog postupka u iznosu 462,50 eura.

3. Protiv rješenja o parničnim troškovima sadržanom u toč. I. izreke prvostupanjske presude, a u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 250,00 eura, žalbu je podnijela tužiteljica. Predlaže toč. I. izreke presude u pobijanom dijelu preinačiti i dosuditi tužiteljici trošak vještačenja u iznosu 250,00 eura, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 91,39 eura.

4. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužiteljice je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima pa se presuda može ispitati.

6. Neosnovano tuženik sadržajem žalbenih navoda upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer da bi bio onemogućen raspravljati pred sudom stoga što sud nije izveo sve dokaze koje je predložio. Ovo stoga što je tuženik odustao od saslušanja svoje zaposlenice, dok pak saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu prvostupanjski sud nije izveo jer nije riječ o dokazu relevantnom za razjašnjenje ove pravne stvari. Takav zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a imajući na umu da se ne radi o osobi koja bi bila obvezna pregovarati sa tužiteljicom o sadržaju ugovora i koja bi bila dužna razjasniti joj gospodarsko značenje ugovorene valutne klauzule.

7. Neosnovano tuženik ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP. Naime, u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno od toga i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 2. ZPP). Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica preinačila tužbu nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke, povisujući tužbeni zahtjev upravo u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Slijedom toga, budući da tužiteljica bez provedenog vještačenja po vještaku financijske struke nije mogla određeno postaviti tužbeni zahtjev, to je pravilno prvostupanjski sud dopustio navedenu preinaku. S druge strane, navedenoj preinaci tužbe tuženik se nije protivio u smislu čl. 190. st. 3. ZPP, već se na ročištu od 3. ožujka 2025. upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi u smislu st. 4. tog članka, pa ni po tom pitanju nije ostvarena rečena povreda postupka.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu iznosa od 11.089,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje je tužiteljica isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu broj: 320-50-3088924 od 11. listopada 2005., kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.561,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza tužiteljice, čiji je iskaz prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, kao i iz sadržaja i značenja samog Ugovora o kreditu, da tužiteljica ispunjava sve pretpostavke da bi joj se priznao potrošački status, a te su pretpostavke propisane čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine‟, broj 96/03 – dalje: ZZP/03). Naime, prema predmetnom ugovoru, isti je zaključen radi kupnje osobnog vozila, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da je auto kupljen za osobne potrebe, dok tuženik nije dokazao suprotno.

10. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti jasno i transparentno informirao o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu u švicarskim francima, niti su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a koje su ugovorne odredbe, predviđene u člancima 7.a i b Ugovora o kreditu, sastavni dio standardiziranog ugovora koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika.

10.1. Naime, tuženik nije dokazao suprotno, iako je prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 na njemu bio teret dokaza da se o toj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

10.2. Nastavno na prethodno, iako se radi o ugovornoj odredbi koja je u gramatičkom smislu jasna, lako razumljiva i uočljiva, po svom sadržaju ta ugovorna odredba ne sadrži dovoljno parametara iz kojih bi bilo razvidno na koji se način formira tečaj u švicarskim francima, pa se stoga ne može za potrošača smatrati jasnom i lako razumljivom.

11. Nadalje, razmatrajući osnovanost tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018) te utvrđuje da je djelomično ništetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenog iznosa.

12. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a s obzirom na to da, kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala.

12.1. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Budući da su navedena pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu općepoznata, to je promašen žalbeni prigovor tuženika da je tužiteljica u skladu s čl. 219. ZPP bila dužna tražiti priklop spisa kolektivnog spora ili na drugi način dokazati sadržaj tih presuda.

13. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora nepoštena i time ništetna. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je prema čl. 87. ZZP takva odredba ništetna.

14. Imajući na umu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja, pa je neosnovano pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava.

15. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

16. Stoga je sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom materijalnog prava sadržanog u prethodno navedenim zakonskim odredbama obvezao tuženika da isplati tužiteljici razliku po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužiteljica stvarno platila i iznosa koji bi platila da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita) u iznosu od ukupno 1.653,11 eura. Visinu tužbenog zahtjeva sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, a koji dokaz je prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud.

17. Na žalbeni navod tuženika kojima osporava metodologiju izračuna vještaka vrijedi istaknuti da se metodologija izračuna temelji na utvrđenju da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF iz čega slijedi da je za pitanje visine preplate relevantna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, a koje je pravno pitanje valjano obrazložio prvostupanjski sud.

18. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odlučujući o prigovoru istaknutom radi prebijanja. Naime, plaćanjem pojedinih anuiteta u manjem iznosu tužiteljica ništa nije primila pa ne postoji obaveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, slijedom čega ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja, kako je to pravilno, na temelju odredbe čl. 1111. ZOO odlučio prvostupanjski sud.

19. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. travnja 2023., to je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO.

19.1. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake uplate, jer je tuženik s obzirom na čl. 81. ZZP, znao ili morao znati da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana uplate svakog mjesečnog iznosa u skladu s čl. 1115. ZOO.

21. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

22. Budući da je tužiteljica uspjela u sporu, to joj je tuženik, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

23. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP, a s obzirom na to da ista nije osporena žalbenim navodima tuženika.

24. Osnovano tužiteljica u žalbi ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da financijsko vještačenje nije provedeno u ovom postupku. Suprotno tome, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu zahtjeva te da je prvostupanjski sud na prijedlog tužiteljice odredio financijsko vještačenje upravo radi utvrđenja visine tužiteljičinog zahtjeva kao odlučne sporne činjenice. Iz stanja spisa također proizlazi da je tužiteljica u skladu s nalogom prvostupanjskog suda 22. travnja 2024. uplatila traženi iznos od 250,00 eura na ime predujma za provođenje vještačenja.

25. Pravilnom primjenom materijalnog prava je stoga tužiteljici trebalo priznati i navedeni trošak u traženom iznosu.

26. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu koji pobija tuženik te pod toč. II. izreke (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), odnosno trebalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti pobijano rješenje o parničnim troškovima sadržano u toč. I. prvostupanjske presude, a u dijelu u kojem tužiteljici nije priznat daljnji trošak od 250,00 eura te naložiti tuženiku da taj trošak nadoknadi tužiteljici (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

27. Odluka pod toč. III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP i čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP.

27.1. Za sastav žalbe tužiteljici, a imajući na umu vrijednost predmeta žalbenog postupka (250,00 eura), po Tbr. 10. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 i 107/25) pripada nagrada od 25,00 eura, a što uvećano za traženi iznos PDV-a iznosi ukupno 31,25 eura. Također, tužiteljici pripada i trošak uplate sudske pristojbe na žalbu u iznosu 13,27 eura, a s obzirom na to da je uplatu tog troška potkrijepila potvrdom o plaćanju. U preostalo zahtijevanom iznosu od 46,87 eura tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška, pa je njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u tom iznosu odbijen kao neosnovan.

27.2. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Velikoj Gorici 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak