Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž R-73/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Klinički bolnički centar Osijek sa sjedištem u [adresa], OIB 89819375646, zastupanog po AA, zaposleniku tuženika, radi poništenja ugovora o radu i odluke o plaći, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pr-124/2024-18 od 3. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pr-124/2024-18 od 3. srpnja 2025., potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj Pr- 124/2024-18 od 3. srpnja 2025., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "1. Utvrđuje se da su Ugovor o radu tuženika broj R2/02-6982/2024 koji je radnik primio 26. lipnja 2024. godine i Odluka o plaći broj r2/02-6982-02/2024 od 1. srpnja 2024. godine nezakoniti i nedopušteni.

2. Utvrđuje se da tužitelj obnaša poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva – Vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43, III. platnog razreda u skladu sa Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN broj 22/24).

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju razliku plaće od ranije utvrđenog koeficijenta 1,28 do koeficijenta 1,43 od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. godine uvećano za zateznu kamatu tekuću od 1. ožujka 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve to u roku 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve to u roku 15 dana." Točkom II., izreke Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 96,00 € u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pobija i odluku o troškovima postupka. Tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pridržavajući se Pravilnika o sistematizaciji tuženika, a da se trebao posvetiti ugovornim odnosima tužitelja i tuženika i pridržavati odredaba Ugovora o radu od 27. lipnja 2024., koje se odnose na prava i obveze i odgovornosti koja proizlaze iz radnog odnosa, a kojim je ugovorena primjena materijalnih propisa (odredaba Zakona o radu, Zakona o zdravstvenoj zaštiti, odredaba kolektivnih ugovora, pravilnika poslodavaca i drugih relevantnih zakonskih i podzakonskih propisa). Smatra da tuženik nije mogao tužitelja premjestiti na radno mjesto vozač-dostavljač jer je u Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaća u javnim službama (Narodne Novine 22/24 - dalje Uredba), već postojalo radno mjesto naziva „vozač sanitetskog prijevoza“, a što je tuženik novim ugovorom o radu od 1. siječnja 2025., i priznao tužitelju. Tužitelj smatra da je u razdoblju od dana podnošenja tužbe do stjecanja prava na koeficijent radnog mjesta vozača sanitetskog prijevoza, tužbeni zahtjev osnovan. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka, te predlaže žalbu prihvatiti, a pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.

3. Tuženik odgovorom na žalbu osporava žalbene navode tužitelja i predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje povodom žalbe tužitelja i po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije našao da je pobijano rješenje obuhvaćeno kojom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno i materijalno pravo kako u odnosu na predmet spora tako i u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitim i nedopuštenim, Ugovora o radu od 27. lipnja 2024. i Odluke o plaći od 1. srpnja 2024., kao i zahtjev na utvrđenje da je tužitelj kod tuženika u razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. obavljao poslove radnog mjesta vozača sanitetskog prijevoza s koeficijentom složenosti 1,43, III. platnog razreda u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 22/2024. - dalje: Uredba), te zahtjev za isplatu razlike plaće u tom razdoblju između stvarno obračunate i isplaćene plaće po koeficijentu 1,28 i plaće obračunate po koeficijentu 1,43.

7. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi nespornim:

- da je tužitelj prije stupanja na snagu Uredbe radio kod tuženika na radnom mjestu vozača u službi za tehničke poslove s koeficijentom složenosti poslova 0,815.;

- da je nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/23 - dalje: ZP) i Uredbe, tužitelj potpisao s tuženikom Dodatak ugovoru o radu 1. ožujka 2024. za radno mjesto vozača s koeficijentom složenosti poslova 1,25 kao radnik III. vrste, platni razred 2,

- da je sukladno Zakonu o plaćama u državnoj službi i javnim službama i Uredbi, tuženik 28. svibnja 2024. donio Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta (dalje: Pravilnik) prema kojem je tužitelj s tuženikom potpisao novi ugovor o radu 26. lipnja 2024. za radno mjesto vozač-dostavljač,

- da je tuženik 1. srpnja 2024. donio Odluku o plaći kojom je tužitelju utvrdio koeficijent složenosti poslova za radno mjesto vozač-dostavljač 1,280.

- da Pravilnikom o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta KBC Osijek od 28. svibnja 2024., koji je stupio na snagu 6. lipnja 2024., nije predviđeno radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza nego radno mjesto vozača-dostavljača, a koji radi u sklopu službe za tehničke poslove, odsjeka za prijevoz,

- da je tuženik, nakon što je donio Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, s tužiteljem 31. prosinca 2024. potpisao novi Ugovor o radu za radno mjesto sada vozača sanitetskog prijevoza u odjelu za prijevoz, službi za tehničke poslove, a opis poslova je identičan opisu poslova iz prijašnjeg ugovora o radu od 27. lipnja 2024., koji prema članku 12.,novog Ugovora o radu prestaje važiti 31. prosinca 2024.

8. I sada u žalbenom stadiju postupka među parničnim strankama je sporno:

- je li je tuženik izvršio prevođenje radnog mjesta tužitelja u skladu s Uredbom,

- je li je prilikom prevođenja radnih mjesta tuženik trebao s tužiteljem sklopiti ugovor o radu za radno mjesto vozača-dostavljača (što je i učinjeno) ili ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza (kako to tvrdi tužitelj),

- je li koeficijent složenosti poslova (1,28 ili 1,43),

- je li tuženikova odluka o tužiteljevoj plaći zakonita,

- ima li tužitelj pravo na razliku plaće između plaće koja mu je u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. obračunata i isplaćivana po koeficijentu složenosti poslova od 1,28 do plaće obračunate po koeficijentu 1,43.

9. Prvostupanjski sud iskazu svjedoka OA i iskazu tužitelja poklanja vjeru obzirom su u bitnome suglasni, i iz kojih proizlazi način organizacije rada tužitelja i poslovi koje je obavljao.

10. Iz iskaza svjedoka IA (koji je iskazivao o načinu prevođenja radnih mjesta zaposlenika tuženika sukladno Uredbi i Pravilniku), kao i iz odredbe članka 4., članka 5. stavak 1., članka 10. stavak 1. točka 22., članka 16. stavak 13. točka 4. i članka 16. stavak 1. točka 1. Uredbe, relevantnih odredbi Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/2018., 125/2019., 147/2020., 119/2022., 156/2022., 33/2023. i 36/2024.) koje uređuju djelatnost sanitetskog prijevoza, odredba Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza („Narodne novine“ broj 64/2024.), prvostupanjski sud zauzima stav da je tuženik pravilno postupio kada je s tužiteljem sklopio Ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozač- dostavljač, budući tuženik ne obavlja djelatnost sanitetskog prijevoza i obzirom se sanitetski prijevoz provodi i organizira na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a Klinički bolnički centar kao zdravstvena ustanova djeluje na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite.

11. Obzirom na opis djelatnosti koje obavlja tuženik, tuženik u svojoj sistematizaciji radnih mjesta u utuženom razdoblju nije ni imao predviđeno radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, već radno mjesto vozača-dostavljača, a što je bilo u skladu s važećom Uredbom.

12. Stoga, u utuženom razdoblju tužitelj nije mogao obavljati poslove vozača sanitetskog prijevoza, ali i iz razloga što nije bio educiran za to radno mjesto. Naime tužitelj nema edukaciju propisanu člankom 23. Pravilnika o standardima i normativima u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje djelatnosti hitne medicine i djelatnosti sanitetskog prijevoza, pa nije niti mogao biti dio sanitetskog tima koji može obavljati poslove sanitetskog prijevoza.

13. Radno mjesto za koje je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu 27. lipnja 2024. je radno mjesto koje je propisano Uredbom, a čijim je uvjetima tužitelj udovoljavao, i koji je prije stupanja na snagu Uredbe kod tuženika, radio na radnom mjestu vozača, a nakon stupanja na snagu Uredbe, njegovo radno mjesto tuženik je preimenovano u radno mjesto vozača-dostavljača, prema opisu poslova koje je tužitelj obavljao za tuženika, (poslove prijevoza pacijenata tužitelj je dio radnog vremena vršio prijevoz i dostavu raznih stvari, potrošnog materijala, hrane, rublja, a što ne „spada“ u poslove vozača sanitetskog prijevoza koji prevozi isključivo pacijente (članak 26. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza).

14. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio valjan Ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozača-dostavljača, sklopljen u skladu s Uredbom i Pravilnikom, pa je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za poništenje tog Ugovora (točka 1. izreke), a slijedom toga i njegov zahtjev na utvrđenje da je kod tuženika obavljao poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva - vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43, III. platnog razreda (točka 2. izreke) kao i zahtjev za isplatom razlike plaće između koeficijenta 1,28 i koeficijenta 1,43 (točka 3. izreke).

15. Prvostupanjski sud je utvrdio i da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev na „poništenje“ predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći, a sve to kraj činjenice da u tužbi a niti tijekom postupka nije naveo niti tvrdio da su u konkretnom slučaju postojali razlozi pobojnosti iz članka 331. stavka 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022.) u vezi s člankom 8. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023.),već da valjanost predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći osporava isključivo radi toga što su doneseni protivno Uredbi, a u odnosu na koje činjenične navode se ne može isticati zahtjev za poništenje ugovora o radu, a posebno ne odluke o plaći kao jednostranog akta tuženika.

16. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je Ugovor o radu od 27. lipanja 2024. u cijelosti sklopljen u skladu s Uredbom i Pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta koji je u tom trenutku bio na snazi kod tuženika, pa je pravilno zaključio da ne postoji obveza tuženika isplatit tužitelju razliku plaće između koeficijenta 1,28 (koeficijent za radno mjesto vozač-dostavljač) i koeficijenta 1,43 (koeficijent za radno mjesto vozač sanitetskog prijevoza), jer je Odluka o plaći tužitelja pravilno usklađena s ugovorom o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom za radno mjesto vozač-dostavljač, pa tužitelj neosnovano osporava utvrđenje prvostupanjskog suda i stav dan u pobijanoj presudi.

17. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno cijenio odredbe Uredbe (članak 4., članak 5. stavak 1., članak 10. stavak 1. točka 22., članak 16. stavak 13. točka 4. i stavak 14. točka 1. Uredbe) prema kojoj u sustavu zdravstva postoje posebna radna mjesta koja su propisana člankom 16. Uredbe, a u odnosu na vozače to su radno mjesto vozača u djelatnosti hitne medicine s koeficijentom složenosti poslova 1,60 (članak 16. stavak 13. točka 4. Uredbe) i radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza s koeficijentom složenosti poslova 1,43 (članak 16. stavak 14. točka 1. Uredbe), dok je radno mjesto vozač-dostavljač ostalo radno mjesto s koeficijentom složenosti poslova 1,28 (članak 10. stavak 1. točka 22.) koje radno mjesto je jedino odgovaralo radnom mjestu koje je tužitelj kod tuženika u tom trenutku (obzirom na prirodu poslova) obavljao i koje je kao takvo bilo predviđeno Pravilnikom o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta KBC Osijek (Pravilnik je stupio na snagu 28. svibnja 2024.), i koji je donijet sukladno odredbi članka 37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023.).

18. Dakle, tuženik je nakon stupanja na snagu Uredbe radno mjesto tužitelja (vozač) pravilno preveo odnosno utvrdio ga kao radno mjesto vozač-dostavljač s koeficijentom složenosti 1,28, a koje radno mjesto je odgovaralo poslovima koje je tužitelj u tom trenutku obavljao (tužitelj nije prevozio samo pacijente već i materijalne stvari o čemu je iskazivao u svom iskazu) i podzakonskim propisima koji su kod tuženika u tom trenutku bili na snazi.

19. Tužitelj u žalbi ponavlja tvrdnje iznijete tijekom postupka; da mu pripada radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, a koje tvrdnje ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, jer i po stavu ovoga suda, u utuženom vremenskom periodu nisu postojali zakonski uvjeti , kojim bi se radno mjesto tužitelja "preimenovalo" u radno mjesto vozač sanitetskog prijevoza, a tuženik u vrijeme donošenja pobijanog ugovora o radu nije ispunjavao zakonske uvjete za obavljanje djelatnosti sanitetskog prijevoza, pa nije ispunjavao ni zakonske uvjete za zapošljavanje radnika na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza.

20. Na pravilnost i zakonitost predmetnog Ugovora o radu, nije od utjecaja okolnost da je tužitelj s tuženikom 31. prosinca 2024. sklopio novi Ugovor o radu, za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, budući novi Ugovor o radu ne djeluje retroaktivno. Novi Ugovor o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom posljedica je činjenice što je tuženik u međuvremenu izvršio Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, temeljem koji izmjena i dopuna je mogao s tužiteljem sklopiti ugovor o radu sada za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza u odjelu za prijevoz i službi za tehničke poslove.

21. Odredbu članka 26. Uredbe, kao ni tumačenja ministra nadležnog za rad, socijalnu politiku, mirovinski sustav i obitelj, obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda, koje utvrđenje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilno, ne dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

22. Tužitelj neosnovano pobija odluku o troškovima postupka kojom je naloženo tužitelju da na temelju članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP tuženiku naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 96,00 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Naime, radi se o troškovima koji su tuženiku stvarno nastali i bili su nužni i opravdani, a odnose se na troškove puta koje je imao zaposlenik tuženika prilikom dolaska na sud kako bi tuženika zastupao na sudu i vraćanja na svoje radno mjesto, mjesto prebivališta. Iz priloženih odluka tuženika proizlazi da se zaposleniku tuženika AA za zastupanje tuženika u ovom sporu odobrava korištenje osobnog vozila. Tuženik je te troškove priznao, i tužitelj ih je dužan naknaditi tuženiku prema navedenim odredbama ZPP-a.

23. Obzirom na navedeno, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a pobijanu presudu potvrditi.

24. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP.

U Karlovcu, 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić