REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1561/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Mariji Krajnović, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica iz Zagreba, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 19. kolovoza 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514000607-5013180271, sklopljenog između korisnika kredita HP i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320 od 03. listopada 2006., sadržana u članku 10. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 542,55 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 04. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos od 542,55 EUR preko stope zatezne kamate dosuđene u točki II. izreke.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 573,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 12,62 EUR sa zateznim kamatama od 04. listopada 2006. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 23. rujna 2024. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su JP i tuženik **.**.2006. sklopili ugovor o kreditu. Navodi da je čl. 10. st. 1. ugovora određeno da će kreditor naplatiti korisniku kredita naknadu/troškove za obradu kredita te je ugovoreno da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisniku kredita je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 555,17 EUR (4.102,01 kn). Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Konačnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10.1 ugovora i isplate iznosa od 542,55 EUR sa zateznim kamatama jer je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 542,55 EUR dana 03. listopada 2006.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet ustupa. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač. Istaknuo je prigovor zastare te prigovara visini i tijeku zateznih kamata. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da je tuženik korisnika kredita u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita na način da je njegov službenik ČP korisniku kredita jasno naveo kako postoji njegova obveza na plaćanje takve naknade. Korisniku kredita je ta informacija bila dostupna i na letcima koji su se uručivali korisniku kredita prije sklapanja ugovora. U tijeku postupka, na ročištu od 13. lipnja 2025. priznaje činjenicu da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 542,55 EUR.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijest o ustupu tražbine (list 7 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 8-12 spisa), Obavijest korisnika (list 13 spisa), Ugovor o kreditu (list 14-20 spisa), ZK izvadak (list 21 spisa), sudsku praksu (list 23-64 spisa), letak tuženika (list 86-93 spisa), Obračun naknade za bankarske usluge (list 94 spisa), sudsku praksu (list 95-199 i 217-221 spisa), saslušan je svjedok JP (list 216 spisa).

4. Tužitelj je povukao prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, a tuženik je odustao od saslušanja svjedoka ČP.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa po osnovi ništetnosti odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu i to naplaćene naknade za obradu kredita.

7. Tužitelj je u podnesku od 04. listopada 2024. postavio konačan tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 542,55 EUR sa zateznim kamatama, čime je djelomično povukao tužba za iznos od 12,62 EUR sa zateznim kamatama. Tuženik se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbu pa je sukladno odredbi čl. 193. st. 1. ZPP- a odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Nije sporno da su tuženik i JP sklopili ugovor o kreditu 03. listopada 2006.

9. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi ta nekretnina bila korištena u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka HP proizlazi da je kredit podigao za rješavanja stambenog pitanja. Prema tome, radi se o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka HP jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je JP predmetnu nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

10. Čl. 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 588.000,00 CHF.

11. Čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu određeno je da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

12. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su JP i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. . U čl. 1. i 2. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da JP ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 51400607- 5103180271 sklopljenog između TP i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

13. Tražbina iz čl. 2. ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

14. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

15. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

16. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

17. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

18. Svjedok ĆP iskazao je da nije pregovarao niti o odredbi o naknadi za obradu kredita, niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je ugovor bio po principu „uzmi ili ostavi“. Iskazao je i da mu je službenik u banci neposredno prije sklapanja ugovora rekao da će morati platiti tu naknadu i da o njoj nije mogao pregovarati, već ju je morao prihvatiti te da mu u banci nisu objasnili koji stvarni troškovi banke će se podmirivati tom naknadom.

19. Iz iskaza svjedoka HP proizlazi da prije potpisivanja ugovora nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi tog ugovora pa tako ni o odredbi o naknadama za obradu kredita, niti mu je itko iz banke obrazložio kako se naknada obračunava odnosno koje usluge je banka pružila za tu naknadu.

20. Sud je prihvatio iskaz svjedoka HP jer je uvjerljiv te iz niti jednog drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da je korisniku kredita objašnjeno na koje konkretne troškove se odnosi. Iz letka stambeni krediti s ostatkom vrijednosti proizlazi da je u njemu navedeno samo to da naknada iznosi 1% od iznosa kredita, dakle, isto kako je navedeno i u čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, a nije navedeno na koje konkretne troškove se odnosi i koji konkretni troškovi se tom naknadom podmiruju. Također ni u Općim odredbama ( list 92 spisa) u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije objašnjeno na koje konkretne troškove se ta naknada odnosi.

21. Ništetna je odredba čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa kredita.

22. U postupku nije sporno da je tuženik naplatio od korisnika kredita JP iznos od 542,55 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 3. listopada 2006. godine. Tu činjenicu tuženik priznaje.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

24. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

25. O odredbi o naknadi za obradu kredita nije se pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi ili o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu.

26. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,000% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

27. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

30. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

31. Zbog toga je i odredba čl. 10.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

32. Ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

33. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

34. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

35. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 542,55 EUR.

36. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

37. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.)

38. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora a sukladno čl. 2. ZPP-a.

39. Tužitelj je uspio u parnici s iznosom od 542,55 eura, dok je tužba povučena za iznos od 12,62 EUR, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi te se radi o neznatnom dijelu zahtjeva. Stoga je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove tužitelju u cijelosti sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

40. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

41. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

42. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, ročišta od 13. lipnja 2005. i 19. kolovoza 2005. u iznosu od po 100,00 EUR prema Tbr. 9.1. Tarife, trošak podneska od 04. listopada 2024. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 8.1. Tarife, što ukupno iznosi 400,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 100,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 26,54 EUR te trošak izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka TP u iznosu od 33,40 EUR, pa ukupni priznati troškovi iznose 573,21 EUR. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni trošak temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. za ostale odnose, stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Zagrebu, 24. rujna 2025.

Sudac

Marija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu

-tuženiku po odvj.