Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-464/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Ferenčak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj PR-1953/2022-13 od 27. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj PR-1953/2022-13 od 27. lipnja 2024.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj putem Ministarstva obrane isplati iznos od 1.382,41 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tj. 7. prosinca 2018. do isplate, kao i da joj podmiri trošak parničnog postupka (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2024. pa do isplate (točka II. izreke).
2. Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima. Tužiteljica je zatražila trošak za sastavljanje žalbe.
2.1. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio sve žalbene navode kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije. Tuženik je zatražio trošak za sastavljanje odgovora na žalbu.
3. Žalba nije osnovana.
4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice naspram tuženika za isplatu iznosa od 1.382,41 eura s pripadajućim kamatama, a s osnove naknade štete zbog sporazumnog raskida Ugovora o vojničkoj službi u trajanju od četiri godine.
5. Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće:
- da iz Ugovora o vojničkoj službi u trajanju od četiri godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) proizlazi kako se tuženik prima u djelatnu vojnu službu u statusu djelatnog vojnika / mornara sa 4. listopada 2016. na određeno vrijeme u trajanju od četiri godine,
- da prema članku 16. Ugovora, ugovorne strane mogu jednostrano raskinuti ugovor uz otkazni rok od tri mjeseca, kao što ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor uz kraći otkazni rok, a u slučaju sporazumnog raskida ugovora uz kraći otkazni rok djelatni vojnik / mornar obvezan je za svaki mjesec ranijeg raskida nadoknaditi štetu u visini protuvrijednosti mjesečne plaće djelatnog vojnika / mornara,
- da iz rješenje tužiteljice od 1. kolovoza 2018. proizlazi kako je tuženiku djelatna vojna služba prestala 10. kolovoza 2018., uz častan otpust i raskinut je Ugovor, a tuženik da je dužan naknaditi štetu u visini neto mjesečne plaće djelatnog vojnika za dva mjeseca ranijeg raskida,
- da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je postupak za prestanak djelatne vojne službe pokrenut na zahtjev tuženika 11. srpnja 2018. kojim isti traži prestanak djelatne vojne službe sukladno članku 16. stavku 2. Ugovora, uz kraći otkazni rok od tri mjeseca,
- da je iz rješenja tužiteljice od 1. kolovoza 2018. proizlazi kako je Ugovor sporazumno raskinut na zahtjev tuženika uz kraći otkazni rok,
- da je tuženiku radni odnos prestao 10. kolovoza 2018., odnosno istekom otkaznog roka od jednog mjeseca,
- da iz obračuna plaće za srpanj 2018. proizlazi kako je tuženiku u srpnju 2018. isplaćen neto iznos od 5.022,94 kuna, s time što taj mjesec koristio tri slobodna dana, bio je na bolovanju šest dana i na godišnjem odmoru 13 dana,
- da na temelju navedenog nije moguće utvrditi visinu mjesečne plaće tuženika, jer se prethodno navedeni iznos odnosi na naknadu plaće za korištenje slobodnih dana, godišnjeg odmora i bolovanja,
- da iz obračuna plaće tuženika za kolovoz 2018. proizlazi da bi pretpostavljena bruto plaća za taj mjesec iznosila 7.156,85 kuna bruto, a da mu je za taj mjesec isplaćena naknada plaće u bruto iznosu od 2.488,96 kuna, dok mu je prestala služba 10. kolovoza 2018.
5.1. Na temelju utvrđenog prvostupanjski sud smatrao je da obračuni plaće za srpanj i kolovoza 2018. ne mogu biti osnova za obračun utužene visine štete iz razloga što iz obračuna plaće za srpanj 2018. proizlazi da je tuženiku isplaćen bruto iznos od 5.022,94 kuna, a kako je tuženik u srpnju 2018. koristio tri slobodna dana i bio je na bolovanju šest dana, a na godišnjem odmoru 13 dana, to je taj sud zaključio da ne može utvrditi visinu mjesečne plaće tuženika jer se prethodno navedeni iznos odnosi na naknadu plaće za korištenje slobodnih dana, godišnjeg odmora i bolovanja. Nadalje je prvostupanjski sud smatrao da ni obračun plaće za kolovoz 2018. kojim se pretpostavljena bruto plaća za taj mjesec u iznosu od 7.156,85 kuna bruto, ne može biti temelj za utvrđenje visine predmetne štete jer da je tuženiku radni odnos kod tužiteljice prestao 10. kolovoza 2018., do kojeg trenutka je on iskoristio osam dana godišnjeg odmora za što mu je isplaćena naknada plaće u bruto iznosu od 2.488,96 kuna. Stoga je taj sud zaključio da tužiteljica nije dokazala visinu štete, zbog čega je u cijelosti odbio njezin zahtjev za naknadom štete u visini od 1.382,41 eura sa zatraženim kamatama.
6. U ovom slučaju tužiteljica od tuženika potražuje naknadu štete zbog sporazumnog raskida Ugovora, temeljeći svoj zahtjev na članku 16. Ugovora kojim je ugovoreno da ugovorne strane mogu jednostrano raskinuti ugovor uz otkazni rok od tri mjeseca (stavak 1.), kao što je ugovoreno i da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor uz kraći otkazni rok (stavak 2.), a u slučaju sporazumnog raskida ugovora uz kraći otkazni rok djelatni vojnik / mornar obvezan je za svaki mjesec ranijeg raskida nadoknaditi štetu u visini protuvrijednosti mjesečne plaće djelatnog vojnika / mornara (stavak 3.).
7.1. Budući da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je navedeni Ugovor raskinut na zahtjev tuženika, i to sporazumno uz kraći otkazni rok, kako je to propisano člankom 16. stavkom 1. i 2. Ugovora, to tužiteljica na temelju istog članka, a stavka 3. od tuženika ima pravom potraživati naknadu štete u protuvrijednosti mjesečne plaće tuženika.
7.2. U odnosu na traženu visinu prema članku 16. stavku 3. Ugovora, tužiteljica je zbog sporazumnog raskida ugovora uz kraći otkazni rok od tuženika mogla tražiti, a tuženik bi bio obvezan za svaki mjesec ranijeg raskida nadoknaditi joj štetu u visini protuvrijednosti mjesečne plaće. Kako tužiteljica ovim zahtjevom od tuženika traži naknadu štete u visini protuvrijednosti mjesečne plaće, i to za dva mjeseca po 5.207,88 kuna, odnosno ukupno 10.415,76 kuna / 1.382,41 eura, a o čemu je dostavila obračun mjesečne plaće isplaćene tuženiku za mjesec srpanj 2018. kada je tuženik još bio u vojnoj službi, to je pogrešno prvostupanjski sud smatrao da tom ispravom tužiteljica nije dokazala visinu naknade štete. Pritom je ističe da iz sadržaja članka 16. Ugovora nije ugovoreno da se naknada štete utvrđuje u odnosu na plaću koja je tuženiku isplaćena u trenutku prestanka službe, pa ta osnovica može biti i isplaćena naknada plaće koju je ostvario tuženik u službi kod tužiteljice za vrijeme dok je bio na snazi Ugovor.
8. Stoga su prema stajalištu ovoga suda, osnovani žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev iz razloga što ne bi dokazala visinu štete, ali je, bez obzira na prethodno navedeno, tužbeni zahtjev tužiteljice trebalo odbiti iz razloga što je osnovan tuženikov prigovor zastare.
9. Naime, u pogledu tuženikovog prigovora zastare primjenjuje se odredba članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22.i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila.
9.1. U ovom slučaju tužba prvostupanjskom sudu podnesena je 5. listopada 2022., a tužiteljica se sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratila tuženiku 7. prosinca 2018. u smislu odredbe članka 186.a stavka 8. ZPP-a, pa kako je tužiteljici već tada bila poznata visina štete kao i osoba koja ju je učinila, to je očito da je potraživanje tužiteljice u zastari jer je protekao rok od tri godina za predmetnu potraživanje propisan citiranom odredbom članka 230. stavkom 1. ZOO-a.
10. Pravilno se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. stavka 1. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.).
10.1. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška za sastavljanje žalbe odbijen je, jer nije uspjela sa svojom žalbom, kao što je odbijen i zahtjev tuženika za naknadom troška za sastavljanje odgovora na žalbu jer isti prema mišljenju ovoga sud nije bio potreban za parnicu u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.
11. S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.
U Splitu 24. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
Arijana Bolanča
