Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2094/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Maja Buhin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 1050/2021-36 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1050/2021-36 od 17. svibnja 2024. u točkama I., II., III., V. i VI. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu 17.200,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. veljače 2021. do isplate (točka I. izreke); naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u iznosu 416,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. do isplate (točka II. izreke); naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju imovinsku štetu za troškove liječenja u iznosu 750,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. rujna 2019. do isplate (točka III. izreke); odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u preostalom dijelu za iznos 7.221,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, za isplatu zakonskim zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske šteta za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od podnošenja odštetnog zahtjeva do 16. svibnja 2024. i za naknadu imovinske štete za troškove liječenja u preostalom dijelu za iznos 0,04 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke); naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 4.163,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. do isplate (točka V. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova (točka VI. izreke).

2.Tuženik pobija žalbom prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu i u odluci o troškovima postupka iz svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11,25/13, 710/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) predlažući je preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti je i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu nije odgovoreno.

3.Žalba nije osnovana.

4.Tuženik ne konkretizira žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka, a ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga iznesenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.;80/2022,114/2022 i 155/23 dalje: ZPP), na bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da bitne povrede postupka nisu počinjene.

4.1.Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik ne navodi konkretnih okolnosti prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, jer se prigovori zapravo svode na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP).

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje uslijed pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih bolova zbog umanjenja životnih aktivnosti i naruženosti te imovinske štete na ime naknade za troškove liječenja i tuđe pomoći i njege, pretrpljene u radnoj nesreći od dana 26. lipnja 2019. kada je radeći na poslovima čišćenja ulica (kao radnik Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnica Čistoća) od radnika koji je obavljao građevinske poslove u zgradi uz ulicu na kojoj je obavljao čišćenje, zadobio ozljede u svezi kojih potražuje naknadu od tuženika i to na temelju police osiguranja od odgovornosti broj 078700042020, kao isprave o zaključenom ugovoru o osiguranju od odgovornosti za štetu nastalu zaposlenicima između tužiteljeva poslodavca Zagrebački holding d.o.o. Podružnica Čistoća d.o.o. i tuženika kao osiguravatelja.

6.Između parničnih stranaka nije bila sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja dok je bila sporna osnova odgovornosti, visina zahtjeva te osnovanost prigovora zastare u odnosu na preinačeni dio zahtjeva glede neimovinske štete, obzirom tuženik drži da je štetu uzrokovala treća osoba uslijed čega postoji razlog za oslobađanje od odgovornosti tuženika kao i da je šteta dosuđena u previsokim iznosima, a za preinačeni dio neimovinske štete i da je nastupila zastara potraživanja.

7.U provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće odlučne okolnosti:

-kako je između tužiteljevog poslodavca Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Čistoća i tuženika zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete koje njegovi radnici pretrpe na radu,

-kako je tijekom obavljanja poslova svog radnog mjesta čišćenja ulica tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede,

-kako je Prijavu o ozljedi na radu sastavio poslodavac tužitelja Zagrebački Holding d.o.o., Podružnica Čistoća u istoj navodeći da je tužitelj ozlijeđen za vrijeme rada dok je obavljao poslove čišćenja ulica tako što je napadnut od strane građevinskog radnika koji je radio na obližnjoj zgradi,

-kako je (presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-1520/19 od **.**.2022.) GK oglašen krivim što je 26. lipnja 2019. na križanju [adresa] i [adresa] u Zagrebu zatvorenom šakom udario tužitelja DK u predio glave uslijed čega je tužitelj pao na pločnik i glavom udario u tlo te zadobio tjelesne povrede prijeloma lubanje i dr. čime je počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona.

-kako je prema provedenom medicinskom vještačenju po vještaku specijalisti neurologu prof. prim. dr. sc. Tomislavu Breitenfeldu i vještakinji specijalistici otorinolaringologije prim. mr. sc. KK tužitelj zadobio kraniocerebralnu ozljedu: prijelom kostiju lubanje i intraventrikularno krvarenje unutar moždanih komora, učinjena mu je bolnička i ambulantna obrada i provedeno je liječenje te su s neurološkog stanovišta zaostale trajne posljedice kraniocerebralne ozljede u smislu organskog oštećenja kognitivnih funkcija te glavobolja koje su mu smanjile životnu i radnu sposobnost tužitelja za 20-25%; trpio je primarni strah jačeg intenziteta u kratkom trajanju, sekundarni strah u trajanju jačeg intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i manjeg intenziteta 8 tjedana; trpio je fizičke bolove jakog intenziteta 4 dana, srednjeg intenziteta 15 dana i manjeg intenziteta 10 dana; zbog asimetrije lica u smislu spuštenog lijevog usnog kuta kao posljedice centralne lezije VII. moždanog živca kod tužitelja postoji naruženje blagog stupnja stalno vidljivo drugim osobama; bila mu je potrebna tuđa pomoć i njega 4 tjedna po 2 sata dnevno te 8 tjedana po 1 sat dnevno; time da je vještakinja prim. mr. sc. KK našla i da je tužitelj zadobio ozljede u vidu krvarenja u desnom uhu, gluhoću desno, krvarenje u desni dio spenoidnog sinusa, prijelom desne temporalne kosti, VLC donje usne i brade, zatim i tešku politraumatsku povredu glave i desnog uha, a kao posljedicu toga gluhoću desnog uha i gubitak funkcije osjetila ravnoteže desno pri čemu između oštećenja desnog uha i predmetnog štetnog događaja postoji direktna uzročno-posljedična veza te je vještakinja bila mišljenja da gubitak sluha i gubitak ravnoteže desnog uha smanjuju životnu sposobnost tužitelja za 20-25%, time da su vještaci u objedinjenom mišljenju ukupno smanjenje životne sposobnosti tužitelja ocijenili sa 40%.

8.Polazeći od kazivanja tužitelja kojeg je doveo u vezu sa presudom iz kaznenog postupka, prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj odredbe 111. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/2014, 127/2017 i 98/2019 - dalje: ZR) zaključuje da je tužitelj poslove radnog mjesta u trenutku štetnog događaja obavljao na uobičajen način, tj. čistio ulicu prema dobivenom zadatku od strane nadređenog i za vrijeme rada ozljede zadobio od strane treće osobe i to neposredno u vezi s poslom kojeg je obavljao, pri čemu je napad trećih osoba držao događajem kojeg je smatrati profesionalnim rizikom za koji odgovara poslodavac, radi čega je prigovor tuženika isključivoj odgovornosti treće osobe ocijenio neosnovanim te tuženika kao osiguravatelja koji odgovara jednako kao i poslodavac, smatrao odgovornim za nastup štetnog događaja i ocjenom vještačkih nalaza i mišljenja uz otklon prigovora zastare, dosudio tužitelju neimovinsku i imovinsku štetu kao pod I. do III. izreke i troškove postupka kao pod V. izreke, a u preostalom dijelu zahtjev kao neosnovan odbio, kao i tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka, kao pod IV. i VI. izreke.

9.Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i za to svoje utvrđenje dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da je tužitelj prilikom obavljanja radnih zadataka za svog poslodavca, koje je radne zadatke čišćenja gradskih ulica obavljao u skladu sa nalogom poslodavca, tijekom redovnog radnog vremena na križanju Preradovićeve i Berislavićeve ulice u Zagrebu uz zgradu u kojoj su se izvodili građevinski radovi, teško tjelesno ozlijeđen, za koji štetni događaj je GK, radnik koji je obavljao građevinske radove u zgradi, presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K- 1520/19 od 28. veljače 2022. oglašen krivim za kazneno djelo teške tjelesne ozljede uz zaključak da je tuženik kao osiguravatelj tužiteljeva poslodavca pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, što se žalbom i ne osporava.

10.Iz stanja spisa ne proizlazi niti to tuženik tvrdi da bi tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja odnosno da bi do istog došlo isključivo njegovom krivnjom ili uslijed više sile.

11.U ovom stadiju postupka i nadalje je sporna odgovornost tuženika (poslodavca) za štetu. Time je sporno i pravo tužitelja na naknadu neimovinske i imovinske štete temeljem odredbe članka 1100. i 1095. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22,155/23 dalje:ZOO), koju je na radu pretrpio tužitelj obzirom tuženik, koji osnovom ugovora o osiguranju stupa u prava i obveze poslodavca, drži da je štetu koju tužitelj trpi protupravnom radnjom uzrokovala treća osoba na koju poslodavac nije mogao utjecati niti posljedice izbjeći uslijed čega bi osnovom članka 25. stavak 2. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 dalje:ZZR) poslodavac odnosno osiguravatelj bili oslobođeni od odgovornosti, a sporna je i dosuđena visina štete po svim osnovama neimovinske štete.

12.Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je odredbom članka 111. ZR-a pa je tako st. 1. citiranog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

12.1.Prema sadržaju te odredbe proizlazi da je to samo općenita odredba prema kojoj je poslodavac odgovoran za štetu radniku nastalu na radu i u vezi s radom uz primjenu općih odredbi obveznoga prava.

13.Odredbom članka 25. stavak 1. ZZR propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.

13.1.Proizlazi kako je preciznije definiranje načela odgovornosti poslodavca sadržano u odredbi članka 25. stavak 1. ZZR prema kojoj je u odnosu na tu odgovornost sadržano načelo objektivne odgovornosti za štetu. Načelo objektivne odgovornosti poslodavca za štetu radniku sadržano je i u Direktivi 89/391/EEZ koja je implementirana u ZZR.

13.2.Prema članku 3. stavak 1. točka 13. ZZR-a ozljeda na radu je ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojemu obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno drugi prostor koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad, pa bi iz ranije navedenog nedvojbeno bilo zaključiti kako se potražuje naknada štete kao posljedice ozljede na radu za koju se smatra da potječe od rada i za koju bi postojala objektivna odgovornost poslodavca, time što je ostala spornom osnovanost prigovora oslobođenja od odgovornosti poslodavca iz članka 25. stavak 2. ZZR-a, a koji prigovor je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim.

13.3.Budući se odgovornost poslodavca presumira, poslodavac se, a u ovom slučaju tuženik kao osiguravatelj, može osloboditi od odgovornosti ako dokaže kako je u konkretnom slučaju šteta nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe. Uz navedeno poslodavac mora dokazati i kumulativni uvjet za oslobođenje od odgovornosti da na te okolnosti nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, teret dokaza da su ispunjene pretpostavke za oslobođenje ili umanjenje odgovornosti na temelju odredbe članka 25. stavak 2. ZZR je na poslodavcu, kako je valjano zaključio i prvostupanjski sud.

13.4.ZZR u odredbi članka 3. stavak 1. točka 3. definira „drugu osobu“ a to je osoba koja se po bilo kojoj osnovi rada nalazi na mjestu rada (poslovni suradnik, davatelj usluga i dr.). Nasuprot tome treće osobe bile bi one osobe koje nisu ni u kakvoj vezi s obavljanjem samog procesa rada. Prema tome, ako poslodavac u postupku dokaže bilo koju od navedenih pretpostavki, njegova odgovornost za štetu može se umanjiti ili može biti u cijelosti oslobođen od odgovornosti.

14.Kako je već navedeno, nije sporno utvrđenje da je tužitelj zadobio teške tjelesne ozljede prilikom obavljanja radnih zadataka za svog poslodavca i u skladu s njegovim nalogom u okviru svog redovnog radnog vremena čišćenja gradske ulice, koje ozljede mu je nanio radnik koji je obavljao građevinske radove na zgradi smještenoj uz ulicu u kojoj je tužitelj obavljao poslove čišćenja, uslijed čega je počinitelj (pravomoćnom) presudom proglašen krivim za kazneno djelo teške tjelesne povrede (presuda na listu 106-107 spisa), pa se radilo o ozljedi na radu za koju odgovara poslodavac po načelu objektivne odgovornosti, već je sporno postojanje razloga za oslobađanje od odgovornosti.

15.Po stavu ovog suda oslobođenje od objektivne odgovornosti za štetu u smislu članka 25. stavak 2. ZZR-a iz razloga na koje se tuženik poziva bilo bi osnovano samo ako je šteta uzrokovana protupravnim djelovanjem treće osobe koja nije vezana za djelatnost zbog koje je takva odgovornost predviđena.

16.Međutim, obzirom na okolnosti o kojima je tužitelj iskazivao saslušan kao stranka u sklopu dokazivanja (list 100-101 spisa) a koje tuženik s osnovom nije doveo u pitanje, ne ukazuje se prihvatljivim navod tuženika da je za štetu odgovorna treća osoba čije protupravno djelovanje nije bilo ni u kakvoj vezi s tužiteljevim procesom rada ili da poslodavac štetnu radnju treće osobe takve prirode kakav je štetni događaj nije mogao predvidjeti i njezine posljedice izbjeći ili otkloniti. Naime i ovaj sud smatra da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju jer tužitelj pri obavljanju redovnih i uobičajenih radnih zadataka kao što je čišćenje gradskih ulica dolazi u doticaj s drugim nepoznatim ljudima, kako prolaznicima ulicom tako i onima koji ulaze ili izlaze iz objekata svog prebivališta, mjesta rada ili obavljanja drugih poslova u zgradama uz ulicu od kojih mogući nasilnici predstavljaju prijetnju njemu kao jedinki tako da je pri obavljanju posla nužno izložen riziku uzrokovanja i nanošenja štete koja se u predmetnom slučaju i ostvarila.

17.Stoga po ocjeni ovog suda radnja GK koji je tužitelju nanio ozljede na ulici na kojoj je tužitelj u radnom vremenu obavljao svoj uobičajeni redovni posao čišćenja ulice, nema karakter protupravnog djelovanja treće osobe kao pretpostavke za oslobađanje od objektivne odgovornosti kakva je propisana odredbom iz članka 25. stavak 2. ZZR-a jer je tužitelj obavljao povjereni posao na svom mjestu rada na kojemu je došao u doticaj s tom osobom, što u okolnostima konkretnog slučaja s obzirom na prirodu njegova posla i mjesta rada koje uključuje kontakt s trećim osobama ne ukazuje da se radilo o vanjskom događaju nastalom zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti niti više sile, na koje tuženik kao poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

18.Naprotiv, proizlazi kako se radilo o događaju koji s obzirom na navedeno ulazi u sferu događanja kao sastavnog dijela odvijanja tužiteljevog redovnog procesa rada. Stoga ta mogućnost uzrokovanja štete predstavlja profesionalni rizik ove vrste zanimanja, ali koji ne snosi radnik nego poslodavac za koga se posao obavlja, pa se upravo zbog toga protupravni postupak GK ne smatra radnjom treće osobe kao razlogom za oslobađanje od odgovornosti kakvom je neosnovano ocjenjuje tuženik.

19.Na žalbene navode tuženika valja reći i da kod odgovornosti po kriteriju uzročnosti tuženi odgovara u okolnostima kada postoji uzročna veza između štetne radnje i štete, bez obzira na krivnju. Tuženi dakle odgovara na temelju objektivne činjenice da je šteta prouzročena na radu, a koja činjenica među strankama nije sporna. Da bi se oslobodio svoje odgovornosti tuženik, na kojem je teret dokaza, morao je u ovom postupku dokazati da je šteta prouzročena krivnjom samog tužitelja, treće osobe ili višom silom odnosno zbog izvanrednih nepredvidljivih okolnosti, što nije uspio dokazati, odnosno što je u ovom slučaju izostalo.

20.Dakle, tuženik u ovome postupku nije dokazao da je do nastanka štetnog događaja došlo krivnjom tužitelja, radnjom treće osobe koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ni otkloniti u smislu članka 25. stavak 2. ZZR, pa dakle nije dokazao postojanje razloga zbog kojih bi ga u konkretnom slučaju trebalo osloboditi odštetne odgovornosti, kako je sve pravilno utvrdio i sud prvog stupnja i za svoju odluku dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, radi čega su žalbeni navodi tuženika kojima se želi ukazati na protivno u potpunosti pogrešni i proizlaze iz pogrešnog tumačenja pravnih propisa relevantnih u ovom predmetu.

21.Glede visine neimovinske štete, prihvativši nalaz i mišljenje vještaka specijaliste neurologa prof. prim. dr. sc. Tomislava Breitenfelda i vještakinje specijalistice otorinolaringologije prim. mr. sc. KK, kao i njihovo dopunsko usaglašavanje te uzevši u obzir iskaz tužitelja i priloženu medicinsku dokumentaciju pravilno je sud prvog stupnja utvrdio koje je povrede u predmetnom štetnom događaju tužitelj zadobio kao i koje posljedice istih je tužitelj trpio, što se žalbom ne dovodi u pitanje.

22.U odnosu na prigovor previsoko odmjerene naknade uz ukazivanje na Orijentacijske kriterije VSRH od 29. studenog 2002. te od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. valja reći kako iz obrazloženja odluke VSRH o prihvaćanju potonjih proizlazi da se isti primjenjuju na sve postupke u tijeku.

22.1.Međutim, Orijentacijski kriteriji nisu pravila niti kakva matematička formula koju sud primjenjuje automatizmom i od kojih ne bi smjelo odstupati, već predstavljaju smjernice i parametre koji mogu biti od pomoći sudu pri ocjeni visine pravične novčane naknade, pri tom uvijek prvenstveno uvažavajući sklop svih utvrđenih odlučnih činjenica u svakom pojedinačnom predmetu.

22.2.Pitanje primjene Orijentacijskih kriterija ne predstavlja materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje jer Orijentacijski kriteriji nisu propis, bilo materijalnopravne, bilo postupovnopravne naravi, oni nisu izvor prava i o njihovoj vremenskoj primjenjivosti ne može se odgovarati kao da se radi o zakonu ili nekom podzakonskom propisu. Oni sadrže aproksimativnu preporuku koja se odnosi na visinu naknade neimovinske štete te nisu zapreka da se visina naknade neimovinske štete utvrđuje prema činjenicama svakoga konkretnog slučaja (Revd-4439/2021 od 16.11.2022).

22.3.Prema članku 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje: Ustav) Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

22.4.Slijedom navedenog donošenje i primjenu, odnosno općenito svrhu Orijentacijskih kriterija treba sagledavati imajući u vidu da su usmjereni pružanju pravne zaštite svih stranaka koje sudjeluju u postupku na jednak način u smislu da su im poznata pravna shvaćanja najvišeg suda, pa da stoga imaju realna legitimna očekivanja sa kojim zahtjevom u sudskom postupku mogu uspjeti.

22.5.Stoga u situaciji kada su Orijentacijski kriteriji iz 2002. izmijenjeni nakon štetnog događaja a prije podnošenja tužbe koji su samo orijentir sudu kojim će se rukovoditi prilikom izračuna pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u smislu članka 19. stavak 2. u svezi sa člankom 1100. ZOO-a pa to promatrano uz pravo tužitelja na pristup sudu u smislu ostvarivanja legitimnih očekivanja prava na potpuno obeštećenje, prihvatljiva je aproksimativna preporuka koja se odnosi na visinu naknade neimovinske štete sadržana u onima koji dovode do ostvarenja spomenutog cilja, dakle naravno imajući u vidu kako se visina naknade neimovinske štete utvrđuje prema činjenicama svakoga konkretnog slučaja.

22.5.Dosljedno, oni su orijentir sudu kojim će se rukovoditi prilikom izračuna pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u smislu čl. 19. st. 2. u svezi sa čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO).

23.Pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a tužitelju je pravilno utvrđena pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje i to po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova, straha te po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti u iznosu od 17.200,00 eura jer je sud prvog stupnja vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti (ukupno objedinjeno 40 %), naruženosti i straha kao i cilju kojem služi naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Pri tome je sud imao u vidu karakter i težinu ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha i smanjenje životnih aktivnosti (40%), dob tužitelja u vrijeme štetnog događaja (rođen 1976.). Također je i imovinska šteta obzirom na utvrđenu potrebu za tuđom njegom i pomoći nemedicinskog karaktera koju je tužitelju pružala supruga u trajanju od 112 sati pravilno dosuđena po cijeni satnice od 4,00 eura i u okviru postavljenog zahtjeva od 416,22 eura, čemu tuženik niti u žalbi ne nudi konkretnih protudokaza, što se odnosi i na dosuđene troškove liječenja u iznosu od 750,64 eura za nadoplatu slušnog pomagala koje je tužitelju nedvojbeno prema nalazu audiologa i mišljenju vještakinje KK bilo indicirano jer unatoč terapiji nije došlo do poboljšanja sluha.

24.Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka koji su tužitelju dosuđeni na temelju odredbe članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje OT).

24.1.Vezano za primijenjenu vrijednost boda žalitelju je ukazati kako je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 17. svibnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, te je pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu OT/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

24.2.Nadalje, protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno tužitelju odmjerio trošak pristupa na ročište za objavu presude po Tbr. 9. t. 3. OT-a sukladno članku 155. ZPP-a u svezi sa stavom Vrhovnog suda izraženom u više sudskih odluka pa tako i u Rev-832/2022 i Rev-935/2022.

25.Slijedom navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi (članak 368 stavak 1. ZPP).

U Splitu, 24. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić