REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3703/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, pravnoj stvari tužitelja HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1294/2021-2 od 4. travnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P- 560/2019-44 od 1. srpnja 2021., u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1294/2021-2 od 4. travnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima poslovni broj P-560/2019-44 od 1. srpnja 2021.
2. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pitanja koja smatra važnim pravnim pitanjima za odluku u sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:
„1. Treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da mu se protivi ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima?
2. U slučaju da odgovor na prethodno pitanje nije potvrdan, treba li se u tom slučaju smatrati, u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 i odluka Suda EU u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. godine i C-452/18 od 9. srpnja 2020. godine, da je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, ukoliko je tuženik kao trgovac (Banka) tužitelju kao prosječnom potrošaču stavio na raspolaganje, između ostalog, dokument koji je pojašnjavao informaciju o valutnoj klauzuli i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom te dokument u kojem je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine tj. do vremena kada je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF?
3. Treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da joj se protivi primjena članka 138.a ZZP/07 od strane nacionalnih sudova u pojedinačnim sudskim postupcima, kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a nacionalni sudovi u pojedinačnim postupcima tu odluku primjenjuju bez posebnog provođenja dokaznog postupka i bez utvrđivanja svih relevantnih činjenica upravo konkretnog pravnog odnosa između potrošača i trgovca, uključujući i prirodu (narav) robe ili usluge na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen te svih konkretnih popratnih okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i svih ostalih odredbi tog ugovora?“.
3. Nadalje, tuženik je predložio ovom sudu podnijeti zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije.
4. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud je, a imajući na umu dakle sadržaj postavljenih pitanja, ocijenio da se ista ne mogu smatrati važnim pravnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer pravno shvaćanje izraženo u drugostupanjskoj presudi u odnosu na postavljena pitanja ne odstupa od prakse ovoga suda izražene u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. i dr.
6. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, riješeno je kao u izreci.
7. U odnosu na prijedlog podnositelja radi podnošenja zahtjeva Sud Europske unije u tumačenju Ugovora Europske unije te valjanosti i tumačenju akata i institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije valja reći da s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i materijalnopravnom sadržaju sporne ugovorne odredbe riječ je o odredbi koja je odraz nacionalnog prava u smislu čl. 1. st. 2. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. i s time u vezi ne podliježe odredbama Direktive (tako i u Revd- 1561/22-2 od 5. listopada 2022.).
Zagreb, 24. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
