REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2835/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MAGROS d.o.o., Filipa Grabovca 7, Dubrovnik, OIB 97159981736, zastupan po punomoćnici Pauli Jagar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Dubrovačko- neretvanske županije, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, OIB 32082115313, zastupan po punomoćnici Petri Medved, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Uskoković & partneri d.o.o. u Varaždinu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 439/2025-2 od 11. veljače 2025., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-67/2022-81 od 28. studenog 2024., u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu postavljenih pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu u kojem se poziva na postojanje povrede ustavnih i konvencijskih prava.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja te je presuđeno:

„I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 67/2022-81 od 28. studenog 2024. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 249.401,28 EUR (dvjestočetrdesetdevettisućačetiristojedan eur i dvadesetosam centi) sa zakonskim zateznim kamatama; i to na iznos od 77.774,47 EUR (sedamdesetsedamtisuća- sedamstosedamdesetčetiri eura i četrdesetsedam centi) od 1. siječnja 2018., na iznos od 83.115,67 EUR (osamdesettritisućestopetnaest eura i šezdesetsedam centi) od 1. siječnja 2019. i na iznos od 88.511,14 EUR (osamdesetosamtisuća-petstojedanaest eura i četrnaest centi) od 1. siječnja 2020. po stopi koja se određuje, svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.; od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a od 1. siječnja 2024. a sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu parničnog troška u iznosu od

47.524,44 EUR (četrdesetsedamtisućapestodvadesetčetiri eura i četrdesetčetiri centa).

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 24.190,90 EUR (dvadesetčetiritisućestodevedeset eura i devedeset centi).

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu 5.862,50 EUR (pettisućaosamstošezdesetdva eura i pedeset centi).

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 5.355,61 EUR (pettisućatristopedesetpet eura i šezdesetjedan cent).“.

2. Protiv presude suda drugog stupnja prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tužitelj zbog pitanja:

„1. Predstavlja li povredu načela zakonitosti, pravne sigurnosti i načela jednakosti u primjeni prava slučaj kada isti drugostupanjski sud u istoj pravnoj stvari glede identičnog činjenično-pravnog stanja donese dvije međusobno oprečne pravomoćne odluke?

2. Da li ugovor o koncesiji na pomorskom dobru, u slučaju kada je pravomoćno poništena odluka o dodjeli koncesije temeljem koje je taj ugovor sklopljen, egzistira i proizvodi pravne učinke?

3. U slučaju da ugovor iz drugog pitanja egzistira i proizvodi pravne učinke, ima li koncesionar pravo na naknadu ugovorne štete?

4. U slučaju da ugovor iz drugog pitanja ne egzistira i ne proizvodi pravne učinke, ima li (bivši) koncesionar pravo na naknadu izvanugovorne štete ako su ispunjene zakonom predviđene pretpostavke?

5. U slučaju da ugovor iz drugog pitanja ne egzistira i ne proizvodi pravne učinke, ima li (bivši) koncesionar koji nije kriv za sklapanje ništetnog ugovora pravo na naknadu štete zbog ništetnosti tog ugovora?

6. Ima li ugovorna strana koja je ispunjavala svoje obveze u uvjerenju da postoji valjani pravni odnos pravo na popravljanje štete sukladno člancima 342. do 349. Zakona o obveznim odnosima u situaciji kada je pravomoćnom presudom suda utvrđeno da ne postoji valjani ugovorni odnos između stranaka?

7. Je li sud, u slučaju kada utvrdi da ugovorna strana nema pravo na naknadu ugovorne štete jer ugovor ne postoji i ne proizvodi pravne učinke, u obvezi utvrditi ima li ta ugovorna strana pravo na naknadu štete koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako su ispunjene za to predviđene pretpostavke (članak 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima)?“.

Ističući da se radi o pitanjima koja udovoljavaju uvjetima dopuštenosti iz čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) stoga što o navedenim pitanjima nema pravnog shvaćanja ovog suda.

3. Istovremeno u prijedlogu ističe da postoje razlozi da se u ovoj pravnoj stvari dopusti podnošenje revizije iz razloga sadržanih u odredbi čl. 385.a st. 2.ZPP-a zbog povrede prava na pravično suđenje.

4. Na prijedlog je odgovoreno.

5. Prijedlog je nedopušten.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 249.401,28 EUR / 1.721.395,72 kn zbog povrede ugovorne obveze, a sve u svezi Ugovora o koncesiji na pomorskom dobru od 31. prosinca 2004.

7. Sud drugog stupnja preinačava presudu suda prvog stupnja i pri tome iznosi razloge i pravno shvaćanje kako slijedi:

„10. Iz podataka u spisu nije sporno da tužitelj potraživanje temelji na predmetnoj Odluci o dodjeli koncesije donesenoj od strane Županijskog poglavarstva Dubrovačko-neretvanske županije od 16. studenog 2004., na temelju koje je sklopljen predmetni Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru od 31. prosinca 2004. Nadalje, iz podataka u spisu nije sporno da je predmetna Odluka o dodjeli koncesije Županijskog poglavarstva pravomoćno poništena. Stoga preduvjet za postojanje i primjenu instituta ugovorne štete je postojanje i valjanost ugovora iz kojeg bi eventualno proizlazile obveze za bilo koju od ugovornih strana. Prvostupanjski sud je pogrešno ocjenjivao i analizirao Ugovor o koncesiji kao pravnu osnovu za naplatu ugovorne štete budući isti ne egzistira i ne proizvodi nikakav pravni učinak.

11. Prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji (arg. iz članka 16. stavka 2. Zakona o Pomorskom dobru i morskim lukama) i ugovor se sklapa na temelju Odluke o koncesiji (arg. iz članka 25. stavka 1. istog Zakona). Odluka o koncesiji i ugovor nisu međusobno neovisni budući je odluka pravni temelj sklapanja pravnog posla upotrebe pomorskog dobra. Prema tome ukoliko izostane odluka o koncesiji, a predmetno je ista poništena – nema pravne osnove za sklapanje ugovora o koncesiji, a niti za održavanje već sklopljenog takvog ugovora pa prema tome nije moguće pravnu sudbinu Ugovora o koncesiji ocjenjivati i analizirati bez postojanja odluke koja prethodi sklapanju takvog ugovora. Prema tome, prava i obveze iz koncesije nastaju tek sklapanjem ugovora o koncesiji, koji se sklapa na temelju odluke o davanju koncesije u smislu članka 25. stavka 1. navedenog zakona. Stoga, odluka i ugovor su pravno neodvojivo povezani, a ugovor poništenjem odluka upravnog akta na temelju kojeg je sklopljen – ex lege gubi pravni učinak.“.

8. Dakle, bit ovog spora jest pitanje obvezuje li Ugovor o koncesiji parnične stranke, ako je odluka o dodjeljivanju koncesije pravomoćno stavljena van snage od strane nadležnog upravnog tijela.

9. O ovom pitanju ovaj sud zauzeo je pravno shvaćanje u presudi Rev-30/2018 od 11. siječnja 2022. gdje je rečeno:

„16. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kao i sadržaj navedenihzakonskih odredbi, a naročito činjenice da su odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovnibroj Us-5008/2007-14 od 4. svibnja 2011. odbijene tužbe Županije Splitsko-dalmatinske i ovdje tužitelja G. d.o.o. protiv rješenja Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske Klasa: UP: I-1/342-01/07-01/05, Ur.broj:530/04-07-2 od 2. travnja 2007. pravilno su i prema shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi zaključili da je poništenjem Odluke o koncesiji na temelju kojeg je zaključen ugovor o koncesiji tužitelju kao nositelju koncesije prestao pravni temelj sklopljenog Ugovora o koncesiji. Stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na odredbe čl. 9. i 30. ZPDML iz razloga što iako činjenica da takav način prestanka ugovora o koncesiji odnosno poništenja odluke nije propisan odredbama ZPDML, poništenjem upravnog akta i sam akt se stavlja izvan snage, ali i sve pravne posljedice koje on proizvodi.“.

10. Dakle, kako se odluka suda drugog stupnja o odlučnoj i ključnoj okolnosti u ovom sporu temelji na pravnom shvaćanju koje je izrazio i ovaj sud to pitanja kojima se dovodi u pitanje odluka suda da tužitelj nema pravo na naknadu štete nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a zbog kojih bi se dopustilo podnošenje revizije pa je stoga odlučeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a.

11. Iz pitanja pod brojem 1. slijedi da tužitelji ističu postojanje razloga iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a, dakle da su povrijeđena ustavna i konvencijska prava na pravično suđenje u ovoj stvari.

12. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužitelj dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode stranaka. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, čime tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP- a. Pri tome treba naglasiti da je svaka presuda samostalan akt presuđenja i da činjenica da je u istom postupku ranije donesena drugačija presuda koja je u postupku pravnih lijekova ukinuta, više ne postoji, i time niti ne predstavlja relevantnu procesnu činjenicu.

13. Zbog toga je glede prijedloga tužitelja u dijelu u kojem je podnesen u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke u smislu čl. 389.a st. 4. ZPP-a.

14. Odluka o troškovima donesena je primjenom odredbe čl. 166. u svezi s čl. 155. ZPP-a jer je ocijenjeno da sastavljanje odgovora na prijedlog nije bilo potrebno u ovoj fazi postupka.

Zagreb, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ante Perkušić