Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1264/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR ud. BR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Elmi Predovan, odvjetnici iz Benkovca, protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-529/2024-36 od 19. srpnja 2024., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-529/2024-36 od 19. srpnja 2024. i to presuda u cijelosti, a rješenje u točkama I. i II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se prema tuženoj Republici Hrvatskoj da je tužiteljica ĐR, OIB: [osobni identifikacijski broj] stekla pravo vlasništva na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 1629 m2 za cijelo, prikazanoj žutom bojom i točkama C-D-E-F-C na skici sudskog očevida stalnog sudskog vještaka Marka Gašparovića dipl. ing. geod. od 28.11.2022. god., koja skica je sastavni dio ove presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužiteljica označenu česticu zemlje uknjiži u zemljišnoj knjizi na svoje ime, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude."»

1.1. Prvostupanjski sud donio je i rješenje čija izreka glasi:

«I. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 150,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog kao neosnovan.»

2. Protiv presude i rješenja pod točkama I. i II. izreke rješenja žali se tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava sve iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda i rješenje preinače, a podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu u kojoj je navela da je tuženik u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetne nekretnine koja je u naravi obiteljska kuća sa okućnicom. Tužiteljica nadalje navodi da je tu kuću sredinom 1970-tih godina sagradila zajedno sa njezinim pokojnim mužem BR i da je od tada posjedovala predmetnu nekretninu sa pokojnim mužem, a nakon njegove smrti kao samostalna posjednica. Navodi da ju nitko nikada nije uznemiravao niti smetao u posjedu i stoga tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je vlasnica predmetne nekretnine što je tuženik dužan priznati te trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišnoj knjizi kao vlasnica.

5.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da su na predmetnoj čestici označenoj kao kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] izmjere, a koja odgovara utuženoj kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stare izmjere, tužiteljica i njezin pokojni suprug BR 1970-tih godina prošlog stoljeća sagradili obiteljsku kuću. BR je umro, a prema rješenju o nasljeđivanju je predmetnu nekretninu naslijedila tužiteljica.

5.2. U tijeku postupka saslušani su svjedoci HR, PR i MR. Svi ti svjedoci su u svojim iskazima naveli da je predmetna nekretnina bila u posjedu tužiteljičinog pokojnog supruga BR i njegovog oca SR koji su tu čuvali i napasali ovce i janjce, a prije toga je bila u posjedu KR, oca SR.

5.3. Također, svjedoci PR i MR su izjavili da je KR zauzeo to zemljište kao i svi drugi u selu jer to zemljište nikome nije pripadalo, a svjedok PR je još naveo da misli da je KR predmetno zemljište zauzeo 60-tih godina prošlog stoljeća.

5.4. Na temelju takvih iskaza svjedoka prvostupanjski sud je utvrdio da je KR predmetno zemljište zauzeo 60-tih godina prošlog stoljeća.

5.5. U to vrijeme je na snazi bio Zakon o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini ("Narodne novine" br. 31/58.) koji je u članku 3. stavak 1. propisivao da je zabranjeno svako samovlasno zauzimanje zemljišta općenarodne imovine, i na temelju takvog zauzeća ne mogu se steći nikakva prava u korist građana i građanskih pravnih osoba, a u stavku 2. je propisivao da se pravo vlasništva na zauzetom zemljištu općenarodne imovine ne može priznati niti s naslova dosjelosti, ako ne postoje uvjeti predviđeni ovim zakonom za priznavanje prava vlasništva na zauzetom zemljištu.

5.6. Taj Zakon je prestao važiti na temelju Zakona o prestanku važenja Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini ("Narodne novine" br. 58-1168/93) koji je stupio na snagu 25. lipnja 1993. pa se do tog datuma nije moglo dosjelošću stjecati pravo vlasništva na zauzetom zemljištu općenarodne imovine, odnosno društvenog vlasništva.

5.7. Nadalje, odredbom članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96.; dalje: ZV/96) bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud Republike Hrvatske je 17. studenog 1999. ukinuo članak 388. stavak 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I- 1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10. U tim presuda je zauzeto pravno shvaćanje: „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“.

5.8. Iz navedenog proizlazi da je u razdoblju od 1. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu ZV/96 do 17. studenog 1999. kada je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo članak 388. stavak 4. ZV/96 bilo moguće stjecanje prava vlasništva nekretnina dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu. Kako je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu, a sada je vlasništvo Republike Hrvatske, tužiteljici bi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu članka 159. stavak 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst; dalje: ZV) bilo potrebno vrijeme posjedovanja od 40 godina koje se je trebalo početi najkasnije 16. studenog 1959. i navršiti se najkasnije 16. studenog 1999. Kako je na temelju iskaza svjedoka PR utvrđeno da je KR predmetne nekretnine zauzeo 60-tih godina prošlog stoljeća, proizlazi da tužiteljica nije dokazala potrebno vrijeme posjedovanja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

5.9. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev pa je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a tužiteljičina žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeni su prvostupanjska presuda i rješenje.

Koprivnica, 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić