REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-177/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mila Mikecin Mišetić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Klasične gimnazije, Zagreb, Križanićeva 4a, OIB: 14848609512, koju zastupa punomoćnik Dražen Lončar, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-713/2022-2 od 15. ožujka 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5462/2018-113 od 22. listopada 2021. u sjednici održanoj 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 413.547,10 kuna bruto na ime razlike naknade plaće, za razdoblje od veljače 2011. do kolovoza 2014., sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka (točka I. izreke).

1.1. Presudom suda prvog stupnja djelomično je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i tužiteljici je na ime razlike naknade plaće, za razdoblje od veljače 2011. do kolovoza 2014. dosuđen iznos od 297.770,81 kuna bruto s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća do isplate (točka I. izreke).

1.2. Točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu kao neosnovan, te je (pod točkom III. izreke) naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 68.281,25 kuna.

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

''I. Odbija se žalba tužiteljice NJ kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5462/2018-113 od 22. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

II. Uvažava se kao osnovana žalba tuženika Klasične gimnazije u Zagrebu, preinačava presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5462/2018- 113 od 22. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom II. i IV. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kako slijedi:

"2. Tuženi je dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike naknade plaće iznos od 297.770,81 kuna bruto s pripadajućim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanom u navedenom iznosu, a koje kamate teku na pojedine iznose kako slijedi: za veljaču 2011. iznos od 2.812,38 kn s kamatom od 15.3.2011., za ožujak 2011. iznos od 6.531,17 kn s kamatom od 15.4.2011., za travanj 2011. iznos od 10.028,06 kn s kamatom od 15.5.2011., za svibanj 2011. iznos od 10.028,06 kn s kamatom od 15.6.2011., za lipanj 2011. iznos od 10.028,06 kn s kamatom od 15.7.2011., za srpanj 2011. iznos od 10.337,15 kn s kamatom od 15.8.2011., za kolovoz 2011. iznos od 10.337,15 kn s kamatom od 15.9.2011., za rujan 2011. iznos od 10.398,96 kn s kamatom od 15.10.2011., za listopad 2011. iznos od 10.398,96 kn s kamatom od 15.11.2011., za studeni 2011. iznos od 10.398,96 kn s kamatom od 15.12.2011., za prosinac 2011. iznos od 10.404,58 kn s kamatom od 15.1.2012., za siječanj 2012. iznos od 10.404,58 kn s kamatom od 15.2.2012., za veljaču 2012. iznos od 10.404,58 kn s kamatom od 15.3.2012., za ožujak 2012. iznos od 10.404,58 kn s kamatom od 15.4.2012., za travanj 2012. iznos od 10.404,58 kn s kamatom od 15.5.2012., za svibanj 2012. iznos od 10.404,58 kn s kamatom od 15.6.2012., za lipanj 2012. iznos od 10.404,58 kn s kamatom od 15.7.2012., za srpanj 2012. iznos od 5.880,71 kn s kamatom od 15.8.2012., za kolovoz 2012. iznos od 8.009,35 kn s kamatom od 15.9.2012., za rujan 2012. iznos od 8.048,68 kn s kamatom od 15.10.2012., za siječanj 2013. iznos od 4.144,02 kn s kamatom od 15.2.2013., za veljaču 2013. iznos od 8.688,34 kn s kamatom od 15.3.2013., za ožujak 2013. iznos od 9.177,01 kn s kamatom od 15.4.2013., za travanj 2013. iznos od 9.112,51 kn s kamatom od 15.5.2013., za svibanj 2013. iznos od 9.048,01 kn s kamatom od 15.6.2013., za lipanj 2013. iznos od 9.241,50 kn s kamatom od 15.7.2013., za srpanj 2013. iznos od 6.813,88 kn s kamatom od 15.8.2013., za listopad 2013. iznos od 946,45 kn s kamatom od 15.11.2013., za studeni 2013. iznos od 2.969,07 kn s kamatom od 15.12.2013., za prosinac 2013. iznos od 8.961,17 kn s kamatom od 15.1.2014., za siječanj 2014. iznos od 8.887,75 kn s kamatom od 15.2.2014., za veljaču 2014. iznos od 9.108,00 kn s kamatom od 15.3.2014., za ožujak 2014. iznos od 8.887,75 kn s kamatom od 15.0.2014., za travanj 2014. iznos od 8.330,66 kn s kamatom od 15.5.2014., za svibanj 2014. iznos od 763,21 kn s kamatom od 15.6.2014., za lipanj 2014. iznos od 4.061,31 kn s kamatom od 15.7.2014., za srpanj 2014. iznos od 1.137,72 kn s kamatom od 15.8.2014., za kolovoz 2014. iznos od 1.422,74 kn s kamatom od 15.9.2014., sve do isplate, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 68.281,25 kuna, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 31.875,00 kuna, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženoj žalbeni trošak u iznosu od 8.212,50 kuna, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška davanja odgovora na žalbu.".

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja ukinuta je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5462/2018-113 od 22. listopada 2021. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke bez vraćanja prvostupanjskom sudu.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3228/2022-6 od 18. lipnja 2024., tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-713/2022-2 od 15. ožujka 2022. zbog pravnih pitanja:

''1. Može li viši sud preinačiti prvostupanjsku presudu na štetu stranke tumačeći medicinsku dokumentaciju, a bez provedenog medicinskog vještačenja, ako je stranka predlagala provesti medicinsko vještačenje na okolnost uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje?

2. Je li drugostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja preinačujući prvostupanjsku presudu na štetu tužitelja ako nije proveo sve dokaze koje je tužitelj predložio?''

4. Tužiteljica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. ZPP, zbog pravnih pitanja zbog kojih joj je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku odluku ili ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu pred drugo vijeće.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade neisplaćene plaće odnosno razlike naknade neisplaćene plaće i isplaćene naknade za bolovanje, za razdoblje u kojem zbog nezakonitog i nedopuštenog otkaza ugovora o radu nije radila.

9. U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica 1975. zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženice, kao profesor latinskog i grčkog jezika, te je nakon toga imenovana ravnateljicom i obavljala je poslove ravnateljice tuženice,

- da je ugovorom o radu od 15. ožujka 1996. ugovoreno da će zaposlenica obavljati poslove na koje je imenovana i da se ugovor sklapa na neodređeno vrijeme,

- da je u čl. 6. st. 2. tog ugovora navedeno da će nakon isteka mandata, zaposlenica obavljati u Školi dužnosti u skladu sa svojom stručnom spremom,

- da je tužiteljica posljednji put reizabrana na poslove ravnateljice odlukom Školskog odbora, 30. lipnja 2008. na rok od 4 godine,

- da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 10. veljače 2011. tužiteljici otkazan ugovor o radu od 15. ožujka 1996., time da je u obrazloženju navedeno da je tužiteljica razriješena dužnosti rješenjem Ministarstva jer su se ostvarile pretpostavke iz čl. 44. st. 2. točka 3. i 4. Zakona o ustanovama,

- da je djelomičnom presudom prvostupanjskog suda od 22. listopada 2019. utvrđena nedopuštenom odluka o otkazu ugovora o radu KLASA: 112-02/11-02 od 10. veljače 2011., kojom se otkazuje ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom NJ, na neodređeno vrijeme za poslove ravnateljice Klasične gimnazije u Zagrebu,

- da je navedena djelomična presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-2121/19 od 14. siječnja 2020. i preinačena na način da je suđeno da je navedena odluka o otkazu ugovora o radu i ništetna,

- da je radni odnos tužiteljice prestao 1. rujna 2014. radi odlaska u starosnu mirovinu,

- da je na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da ako potencijalnu plaću tužiteljice treba utvrditi za radno mjesto ravnateljice u cijelom spornom razdoblju, razlika između tako utvrđene plaće i ostvarene plaće i naknade plaće, za razdoblje od veljače 2011. do kolovoza 2014. iznosi ukupno 413.547,10 kuna bruto, odnosno 227.009,25 kn neto. U slučaju ako potencijalnu plaću tužiteljice treba utvrditi za radno mjesto ravnateljice u razdoblju od veljače 2011. do lipnja 2012., te od srpnja 2012. do kolovoza 2014. za radno mjesto profesora grčkog i latinskog jezika, razlika između tako utvrđene plaće i ostvarene plaće i naknade plaće, za razdoblje od veljače 2011. do kolovoza 2014., iznosi ukupno 297.770,81 kuna bruto, odnosno 164.093,22 kuna neto. U obje varijante nalaza i mišljenja vještaka je iznos potencijalne plaće tužiteljice umanjio za iznos naknade koju je tužiteljica primila od HZZO za vrijeme bolovanja.

10. Prvostupanjski sud je odbio glavni tužbeni zahtjev za isplatu 413.547,10 kuna bruto, jer je ocijenio da tužiteljica nije dokazala da bi protekom četverogodišnjeg mandata ponovno bila imenovana ravnateljicom, u kojem slučaju bi joj potencijalnu plaću za cijeli utuženi period (od otkaza do odlaska u mirovinu) trebalo utvrditi za radno mjesto ravnateljice.

10.1. Prvostupanjski sud je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu 297.770,81 kunu bruto na ime razlike naknade plaće, ocijenivši da je osnovano potencijalnu plaću tužiteljice utvrditi za radno mjesto ravnateljice od veljače 2011. do lipnja 2012. odnosno od otkaza do isteka mandata ravnateljice, a od tada pa nadalje do odlaska u mirovinu u kolovozu 2014. za radno mjesto profesora grčkog i latinskog jezika, što odgovara stručnoj spremi tužiteljice i poslovima koje je prethodno, prije imenovanja ravnateljicom, obavljala kod tuženice. Sud prvog stupnja odbio je provođenje dokaza medicinskim vještačenjem na okolnost uzročno posljedične veze između nezakonitog otkaza i zdravstvenog stanja tužiteljice ocijenivši provođenje istog nepotrebnim.

11. Sud drugog stupnja je na temelju čl. 373. točka 3. ZPP, preinačio prvostupanjsku odluku u dijelu pod točkom II. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 297.770,81 kunu bruto s pripadajućim zateznim kamatama, na način da je tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Drugostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica nije dokazala činjenicu zloupotrebe prava od strane tuženice odnosno nije dokazala da je postupanje tuženice protivno odredbi čl. 6. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje: ZOO) u odnosu niti na jedan činjenični navod tužbe.

11.1. To stoga jer prema navodima tužiteljice štetnu radnju predstavlja otkazivanje ugovora o radu, dok tužiteljica ni na koji način nije činjenično navodila niti je dokazivala da bi pojedini (protupravni) postupci tuženice imali obilježja diskriminacije ili kakvog sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije tužiteljice s radnog mjesta, odnosno donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu. Prema ocjeni drugostupanjskog suda sama činjenica da je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom i ništetnom ne daje tužiteljici pravo na naknadu štete. Sud je ocijenio da medicinska dokumentacija koju je tužiteljica dostavila kao dokaz jest dokaz da je tužiteljica bila ili jest bolesna, ali nije dovoljna za utvrđivanje uzročno posljedične sveze, pa nije bilo niti potrebe provoditi medicinsko vještačenje kada prethodno tužiteljica nije dokazala zlonamjerno, šikanozno ili diskriminirajuće ponašanje tuženice.

12. Tužiteljica u reviziji navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, te da je pogrešna primjena pravila o teretu dokazivanja dovela do pogrešne primjene materijalnog prava. Postavlja pitanje može li se odluka o otkazu ugovora o radu donesena u okolnostima konkretnog slučaja, za tužiteljicu koja je bila u dobi kada se više ne može zaposliti, s obvezom uzdržavanja djeteta nazvati drugačije osim šikane, zlouporabe prava i očitim kršenjem ustavom zajamčenog prava na rad. Osim toga, ističe da sud drugog stupnja tumači medicinsku dokumentaciju i presuđuje na štetu stranke premda nisu izvedeni svi dokazi koje je stranka predlagala te da je na taj način pogrešno primijenio odredbu čl. 221.a ZPP i počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 250. ZPP.

13. Prema odredbi čl. 250. ZPP sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

13.1. Prema odredbi čl. 221.a ZPP o postojanju odnosno nepostojanju činjenice primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud zaključuje tek ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu. Stoga, da bi se mogla primijeniti odredba čl. 221.a ZPP, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je sud izveo (predložene) dokaze i da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi postojanje neke (odlučne) činjenice.

14. U odnosu na primjenu odredbe čl. 221.a ZPP, u okolnostima kad drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku odluku, ovaj sud je u više odluka zauzeo pravno shvaćanje (primjerice broj Revr 1076/2015-2 od 5. travnja 2016., broj Revr-8/15 od 26. listopada 2016., broj Rev-x-214/18 od 12. rujna 2018. i broj Rev-x-1160/17 od 4. rujna 2019.) prema kojem drugostupanjski sud nema ovlaštenje prvostupanjskog suda da, u nemogućnosti da se neka činjenica s dovoljnom sigurnošću utvrdi, o postojanju te činjenice odluči primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP).

15. Slijedom toga za zaključiti je da drugostupanjski sud ne može na temelju pravila o teretu dokazivanja preinačiti prvostupanjsku odluku i odlučiti na štetu stranke ako prvostupanjski sud nije izvodio dokaze koje je predložila ta stranka, na temelju kojih bi se mogle utvrditi činjenice koje su prema stavu drugostupanjskog suda bile odlučujuće za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva (tako ovaj sud u odlukama broj Revr 1076/2015 od 5. travnja 2016. i Rev 814/2018 od 21. travnja 2020.). Nadalje, kad je za odluku u sporu potrebno utvrditi ili razjasniti određene činjenice o kojima sud nema stručna znanja, sud na temelju čl. 250. ZPP izvodi dokaz odgovarajućim vještačenjem. Navedeno je ujedno odgovor na pravna pitanja za koja je tužiteljici dopušteno podnošenje revizije.

16. Međutim, u ovom predmetu drugostupanjska odluka nije donijeta na temelju odredbe čl. 373.a ZPP i čl. 221.a ZPP, već na temelju čl. 373. točka 3. ZPP jer je drugostupanjski sud ocijenio da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, sud drugog stupnja nije ocjenjivao medicinsku dokumentaciju tužiteljice u smislu postojanja ili nepostojanja uzročno-posljedične veze između nezakonitog otkaza i zdravstvenog stanja tužiteljice već je zaključio da s obzirom na činjenične navode tužbe i okolnost da tužiteljica nije niti iznosila tvrdnje o zlonamjernom, šikanoznom ili diskriminirajućem ponašanje tuženice, niti je stavljala dokazne prijedloge u tom smislu, nema razloga provoditi medicinsko vještačenje.

17. Protivno tvrdnjama tužiteljice iznesenim u reviziji, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovog suda u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da obrazloženje pobijane drugostupanjske presude ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju te odluke, da ta presuda nije nerazumljiva i ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati, ovaj sud je ocijenio neosnovanim tužiteljičin revizijski navod da je tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

18. Prema odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/2009 - dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Prema st. 2. istog članka pravo na naknadu štete iz stavka 1. toga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Prema odredbi čl. 6. ZOO zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.

19. Imajući u vidu osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica nezakonitog i ništetnog otkazivanja ugovora o radu) u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje, te je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i odgovarajuća uzročno posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi radniku utuženu štetu, potrebno je između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca i to postupaka koji imaju obilježja šikanoznog postupanja, uznemiravanja, diskriminacije ili zlonamjernog ponašanja s ciljem otkaza ugovora o radu, te da su takvi protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

20. Iz spisa proizlazi da tužiteljica u tužbi i tijekom postupka nije iznosila tvrdnje da bi određeni protupravni postupci tuženice imali obilježje diskriminacije ili sustavnog šikanoznog ili zlonamjernog ponašanja s ciljem donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Tužiteljica je uz podnesak od 28. veljače 2020., kojim je obavijestila sud da joj je radni odnos prestao 1. rujna 2014. radi odlaska u starosnu mirovinu, priložila medicinsku dokumentaciju navodeći da je prema liječničkom kartonu bila zdrava osoba, sve do postupka vezano za otkaz ugovora o radu, te je predložila provesti medicinsko vještačenje po vještaku psihijatru na okolnost uzročno posljedične veze između nezakonitog otkaza i bolovanja na kojem je bila do umirovljenja, dok je zahtjev za isplatu razlike naknade plaće temeljila na činjenici da je odluka o otkazu ugovora o radu bila nedopuštena i ništetna.

21. Nedvojbeno je da je nezakonit otkaz ugovora o radu, stresan, uznemirujući i tegoban za osobu kojoj je dat otkaz, međutim ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti poslodavca, izuzev ako odluka poslodavca nije posljedica, kako je gore navedeno, diskriminirajućeg, šikanoznog ili zlonamjernog postupanja ili postupanja koje izaziva uznemirenost, a sve s namjerom povrede dostojanstva radnika ili otkazivanja ugovora o radu.

22. Stoga je prema ocjeni vijeća drugostupanjski sud pravilno zaključio da nije potrebno izvoditi dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost uzročno posljedične veze između nezakonitog otkaza i bolovanja tužiteljice jer tužiteljica u tužbi i tijekom postupka nije iznosila tvrdnje, niti je svojim navodima ukazivala na šikanozno ili bilo kakvo drugo zlonamjerno ponašanje tuženice. Pritom treba navesti da niti u podnesku od 28. veljače 2020., kojim je postavila zahtjev za isplatu naknade plaće odnosno razlike naknade plaće i naknade koju je primala za vrijeme bolovanja počev od 10. veljače 2011. (kad joj je dostavljena odluka o otkazu ugovora o radu) do 1. rujna 2014. (kad je otišla u starosnu mirovinu), niti u kasnijem tijeku postupka tužiteljica nije izrijekom niti sadržajno navodila činjenice koje bi ukazivale na zloupotrebu prava tuženice ili postupanje koje bi bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO. Naime, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda sama činjenica da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit ne predstavlja valjanu osnovu za dosuđenje naknade štete (tako i revizijski sud u odlukama broj Rev 374/08 od 20 svibnja 2008, Revr 652/06 od 13. prosinca 2006. i broj Revr 1051/2013 od 15. travnja 2015.).

23. Odluke revizijskog suda na koje se poziva tužiteljica u podnesenoj reviziji donesene su u bitno različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od one u ovom predmetu.

24. Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojih je dopuštena, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Zagreb, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina