REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-6365/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja JU (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732), Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 9. rujna 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja, GU, odvjetničke vježbenice, te punomoćnice tuženika, 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9012199841 od 28. prosinca 2006. zaključenog između tužitelja JU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Odredba članka 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 9012199841 od 28. prosinca 2006. godine zaključenog između tužitelja JU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“ utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju JU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 268,63 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 157,15 EUR od 5.1.2007. do isplate,

- na iznos od 111,48 EUR od 21.2.2013. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.261,18 eur sa zateznim kamatama od 24. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012199841 od 28. prosinca 2006. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.983,44 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate 84 mjeseci.

Navodi da je čl. 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da se radi o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj morao pristati, odnosno platiti istu da bi mogao dobiti traženi kredit, te da je tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 157,15 EUR (1,00% od iznosa kredita).

Nadalje navodi da je čl. 9. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA predmetnog Ugovora ugovoreno da Korisnik kredita može prijevremeno vratiti kredit s time da je u tom slučaju dužan platiti Banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Smatra da je navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju zapravo nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ističe da mu je zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te da je tužitelj dana 20. veljače 2013. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 111,48 EUR.

Nadalje tužitelj ističe da je tako spornim člancima (točkama) 11.3. i 9. Ugovora o kreditu regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

Naglašava da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a da ugovor kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora.

Smatra da iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne, jer da se o navedenim odredbama ugovora, uopće nije pojedinačno pregovaralo. Navodi i da je sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik uopće nije upoznao tužitelja sa sadržajem te odredbe, da je sve tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor i da tuženik uopće nije tužitelju prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, niti da je tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza. Smatra da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

Tužitelj ističe da je čl. 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku,

Navodi da zbog prijevremene otplate kredita ne postoji šteta na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita.

Smatra da je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice da tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što smatra da je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj traži utvrditi ništetnost čl. 11.3./završne odredbe i čl. 9. prijevremena otplata kredita, te naložiti tuženiku da mu vrati naplaćenu jednokratnu naknade za obradu kredita u iznosu od 157,15 EUR sa kamatama od 5.1.2007. do isplate, te naknadu prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita u iznosu od 111,48 EUR sa kamatama od 21.2.2013. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, čini nespornim visinu i datume plaćenih naknada, ali osporava osnovu tužbenog zahtjeva.

Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora navodeći da se radi o sporu za isplatu iznosa od 157,15 EUR te iznosa od 111,48 EUR, a da tužitelj u tužbi označava VPS u iznosu od 1.579,40 EUR, jer da Zakon o parničnom postupku određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, pa ukoliko isti glasi na isplatu, radi se o vrijednosti koja se traži isplatom, a to je u ovom slučaju 268,63 EUR što bi sukladno ZPP trebala biti i naznačena vrijednost spora. Tuženik ističe da je suprotno navodima tužitelja, ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012199841, izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama.

Ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi.

Smatra da je iz svega navedenog razvidno da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da je intencija zakonodavca bila da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika.

Ističe da usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Smatra da je odredbom članka 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasno i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe, da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, te da mu je isto pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Smatra da iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena.

Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU, te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik još jednom pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva, te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu.

Troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju:

- operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Navodi da su sve to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao.

Ističe da činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, da je u ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetnih naknada, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za te naknade (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknade su ugovorene fiksno i nepromjenjivo, pa da slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknada, a iste naknade ugovorene su sukladno zakonskim odredbama, te da sporne odredbe Ugovora o kreditu zasigurno ne uzrokuju niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora.

Ističe prigovor zastare kondemnatornog tužbenog zahtjeva, navodeći da posljedično tome ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti.

Osporava tužitelju status potrošača.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid Ugovor o kreditu broj 9012199841 28.12.2006. godine (list 7-11 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 15-24 spisa), saslušan je tužitelj u svrhu dokazivanjana ročištu održanom 9. rujna 2025. (list 107- 108 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora su tužbeni zahtjevi korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o potrošačkom kreditu i da ne proizvode pravne učinke u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita i za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita, te zahtjev za vraćanje tih naplaćenih naknada tužitelju.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012199841 od 28.12.2006. za iznos kunske protuvrijednosti kredita 25.983,44 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s namjenom kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, te da je tužitelju ugovoreni iznos kredita prilikom isplate 4. siječnja 2007. umanjen za iznos naknade u visini od 1,00 %, odnosno za iznos od 157,15 eur, te da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita 20. veljače 2013. u iznosu od 111,48 eur.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. jesu li odredbe u spornom dijelu čl. 11.3. i čl. 9. Ugovora ništetne i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćenih naknada u zatraženoj visini koju je na temelju navedenih odredbi platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te za prijevremenu otplatu kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine, zatraženi tijek zatezne kamate kao i tužiteljev status potrošača.

8. Na tuženikovo osporavanje tužitelju statusa potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, valja odgovoriti da je u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristio za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

9. Predmetnim Ugovorom kredit je odobren tužitelju za kupnju vozila.

10. Na temelju iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, utvrđeno je da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužitelj potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebio za kupnju vozila, da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a ni kasnije tužitelj nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta i vozilo je koristio isključivo za svoje privatne potrebe.

11. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

16. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

17. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Tužitelj je iskazao da je ugovor o kreditu sklopio s bankom tuženika u svrhu kupnje vozila koje je odabrao u auto kući u [adresa], s time da prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelj nije imao nikakvog kontakta sa službenicima banke već kada je odabrao vozilo svu potrebno dokumentaciju za kredit predao je auto kući u kojoj je kupljeno vozilo, te je tamo preuzeo i ugovor o kreditu. Prije potpisivanja Ugovor je pročitao, a o sadržaju ugovora nije ništa pitao zaposlenika auto kuće već je ugovor potpisao. Tada mu je bila najvažnija visina kamata za kredit, odnosno visina rate kredita koja je bila manja u odnosu na kredite u drugoj valuti, jer je bila manja i kamata. Vidio je da će se naknada platiti u određenom postotku i da će se platiti iz iznosa odobrenog kredita koji je nakon odobrenja direktno uplaćen na račun auto kuće u kojoj je kupio vozilo. Što se tiče izlazne naknade, odnosno naknade za prijevremenu obradu kredita, na istu nije posebno obraćao pažnju prilikom sklapanja ugovora jer nije niti očekivao da bi kredit mogao otplatiti ranije od roka koji je ugovoren. Kada je narasla kamata, a s time i povećala se rata kredita za gotovo 50% odlučio je kredit otplatiti prije ugovorenog roka. Kada se obratio službeniku u Privrednoj banci te mu iznio namjeru da prijevremeno otplati kredit, uz izračun iznosa obračunata mu je i izlazna naknada te je to sve zajedno platio. Što se tiče iznosa izlazne naknade ona je bila vezana za iznos preostalog neotplaćenog kredita. Kredit je otplaćivao osobno te je osobno platio ulaznu i izlaznu naknadu, odnosno prva je ustegnuta od kredita koji je otplaćivao, a drugu je platio kada je kredit prijevremeno otplatio. Što se tiče plaćanja izlazne naknade službenik u banci mu je rekao da istu mora platiti da bi prijevremeno zatvorio kredit, a on nije tražio dodatna objašnjenja. U auto kući, kao niti u banci, nije mu objašnjena struktura troškova ulazne, odnosno izlazne naknade. Javni bilježnik nije mu dao nikakva pojašnjenja o sadržaju ugovora već je samo ovjerio njegov potpis nakon čega je ugovor vratio u auto kuću. Vidio je da će morati platiti naknadu kada je čitao ugovor o kreditu, a prije toga mu nitko nije rekao u auto kući da će tu naknadu morati platiti, jer bez plaćanja te naknade ne bi mogao dobiti kredit. Misli da su sve naknade pisale samo u postotcima, a ne u novčanim iznosima. Dobio je otplatni plan u kojem su pisale rate kredita. Nikoga nije pitao vezano za ulaznu naknadu prije potpisivanja ugovora, a kao što je rekao sve je to radio u auto kući pa ne zna niti koga bi to pitao. Kada je sklapao ugovor o kreditu nije razmišljao o nezakonitosti naknade za obradu kredita, već je samo smatrao da je ista previsoka kada je naplaćena. Što se tiče izlazne naknade nije tada razmišljao je li zakonita ili ne, vjerojatno je bila zakonita, ali on nije pravnik. Nebitno je kada je on saznao o nezakonitosti te naknade, jer za to ima odvjetnika koji ga zastupa u ovom postupku.

20. Budući da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se u smislu odredbe članka 81. ZZP smatra da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, jer je visinu naknada koje je prema Ugovoru obvezan platiti tužitelj saznao tek kada je došao u auto kuću radi preuzimanja i potpisa Ugovora, odnosno kada mu je izračunat iznos prijevremene otplate kredita. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada obrade zahtjeva za kredit i da će platiti trošak prijevremene otplate kredita ako se za istu odluči, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takvih ugovornih odredbi bila poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknada, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetne naknade u Ugovoru nisu bile određene, niti su bile odredive.

21. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita o kojima tužitelj nedvojbeno nije bio u poziciji pregovaranja, a bez tih naknada ne bi mogao realizirati kredit, niti isti prijevremeno otplatiti kada je zbog rasta tečaja i promjenjive kamate bilo mu financijski sve tegobnije izvršavati svoju obvezu otplate kredita. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su ugovorna odredba čl. 11.3. i čl. 9. Ugovora u dijelu koji se odnosi na plaćanje tih naknada, nepoštene, a time u smislu odredbe čl. 87. st. 1 ZZP i ništetne.

23. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

24. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 157,15 eur, te trošak naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 111,48 eur koje je tuženik naplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbe čl. 11.3. i čl. 9. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO na iznos od 1.184,06 kn /157,15 eur počinju teći 5. siječnja 2007. s obzirom je naknadu u tom iznosu za obradu kredita tužitelj nesporno platio tuženiku 4. siječnja 2007. Prema sadržaju priloženog pregleda knjigovodstvene kartice po kreditu, a i nije sporno da je tužitelj naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 839,98 kn /111,48 eur platio 20. veljače 2013., pa je u smislu odredbe čl 1115. ZOO i na taj iznos osnovan zahtjev za zatezne kamate od 21. veljače 2013.do isplate.

25. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 11.3. i čl. 9. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utuženih tražbina neosnovan.

26.1. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, te čl. 29. ZOO.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

28. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.579,40 eur valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanih i novčanih tužbenih zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva, koja prema ocjeni suda u smislu čl. 40. st. 3. ZPP nije suviše visoko naznačena.

29. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 26.5.2025. i 9.9.2025. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav podneska od 29.4.2025. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za pristup na ročište za objavu presude 24.9.2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 900,00 eur, uvećano za 25% PDV 255,00 eur i trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 eur i pristojbe na presudu 53,09 eur ili ukupno 1.261,18 eur.

30. U konkretnom slučaju tužitelj je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

31. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 24. rujna 2025.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika