Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-779/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku SH i ostalim odvjetnicima iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 3. lipnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja RH, odvjetničke vježbenice u uredu Davora Bartolca, odvjetnika u Karlovu, u zamjenu za punomoćnicu tužitelja Irenu Blauhorn, odvjetnicu u Karlovcu, te u nazočnosti punomoćnice tuženika TH, odvjetničke vježbenice u OD Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, po objavi 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Otp banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 2.697,43 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 11,15 EUR od 13.12.2005. pa do isplate

- 0,49 EUR od 10.01.2006. pa do isplate

- 5,60 EUR od 31.01.2006. pa do isplate

- 0,24 EUR od 10.02.2006. pa do isplate

- 4,19 EUR od 14.02.2006. pa do isplate

- 0,30 EUR od 10.03.2006. pa do isplate

- 2,59 EUR od 13.03.2006. pa do isplate

- 0,25 EUR od 10.04.2006. pa do isplate

- 0,81 EUR od 18.04.2006. pa do isplate

- 0,65 EUR od 10.05.2006. pa do isplate

- 3,25 EUR od 19.05.2006. pa do isplate

- 0,85 EUR od 12.06.2006. pa do isplate

- 2,26 EUR od 19.06.2006. pa do isplate

- 0,51 EUR od 10.07.2006. pa do isplate

- 0,44 EUR od 10.08.2006. pa do isplate

- 1,04 EUR od 11.09.2006. pa do isplate

- 1,88 EUR od 25.09.2006. pa do isplate

- 1,62 EUR od 10.10.2006. pa do isplate

- 0,01 EUR od 27.11.2006. pa do isplate

- 0,07 EUR od 11.12.2006. pa do isplate

- 1,87 EUR od 10.03.2008. pa do isplate

- 0,43 EUR od 10.10.2008. pa do isplate

- 6,47 EUR od 10.11.2008. pa do isplate

- 4,22 EUR od 10.12.2008. pa do isplate

- 17,05 EUR od 12.01.2009. pa do isplate

- 21,95 EUR od 10.02.2009. pa do isplate

- 27,95 EUR od 10.03.2009. pa do isplate

- 16,49 EUR od 10.04.2009. pa do isplate

- 0,85 EUR od 06.05.2009. pa do isplate

- 13,81 EUR od 11.05.2009. pa do isplate

- 1,80 EUR od 04.06.2009. pa do isplate

- 12,06 EUR od 10.06.2009. pa do isplate

- 2,39 EUR od 07.07.2009. pa do isplate

- 13,13 EUR od 10.07.2009. pa do isplate

- 2,80 EUR od 04.08.2009. pa do isplate

- 9,42 EUR od 10.08.2009. pa do isplate

- 3,55 EUR od 21.08.2009. pa do isplate

- 14,10 EUR od 10.09.2009. pa do isplate

- 0,17 EUR od 05.10.2009. pa do isplate

- 10,86 EUR od 12.10.2009. pa do isplate

- 0,15 EUR od 05.11.2009. pa do isplate

- 13,65 EUR od 10.11.2009. pa do isplate

- 0,28 EUR od 04.12.2009. pa do isplate

- 11,97 EUR od 10.12.2009. pa do isplate

- 0,39 EUR od 05.01.2010. pa do isplate

- 17,31 EUR od 11.01.2010. pa do isplate

- 1,92 EUR od 04.02.2010. pa do isplate

- 19,36 EUR od 10.02.2010. pa do isplate

- 3,80 EUR od 04.03.2010. pa do isplate

- 16,19 EUR od 10.03.2010. pa do isplate

- 4,79 EUR od 12.03.2010. pa do isplate

- 1,79 EUR od 06.04.2010. pa do isplate

- 22,16 EUR od 12.04.2010. pa do isplate

- 4,32 EUR od 05.05.2010. pa do isplate

- 23,88 EUR od 10.05.2010. pa do isplate

- 4,93 EUR od 26.05.2010. pa do isplate

- 2,61 EUR od 04.06.2010. pa do isplate

- 33,70 EUR od 10.06.2010. pa do isplate

- 3,73 EUR od 06.07.2010. pa do isplate

- 40,70 EUR od 12.07.2010. pa do isplate

- 3,89 EUR od 16.07.2010. pa do isplate

- 1,16 EUR od 04.08.2010. pa do isplate

- 37,02 EUR od 10.08.2010. pa do isplate

- 58,39 EUR od 10.09.2010. pa do isplate

- 1,58 EUR od 06.10.2010. pa do isplate

- 46,52 EUR od 11.10.2010. pa do isplate

- 1,39 EUR od 05.11.2010. pa do isplate

- 48,42 EUR od 10.11.2010. pa do isplate

- 2,41 EUR od 07.12.2010. pa do isplate

- 55,71 EUR od 10.12.2010. pa do isplate

- 5,72 EUR od 05.01.2011. pa do isplate

- 62,19 EUR od 10.01.2011. pa do isplate

- 10,23 EUR od 04.02.2011. pa do isplate

- 47,23 EUR od 10.02.2011. pa do isplate

- 12,62 EUR od 04.03.2011. pa do isplate

- 50,19 EUR od 10.03.2011. pa do isplate

- 12,35 EUR od 05.04.2011. pa do isplate

- 57,00 EUR od 11.04.2011. pa do isplate

- 70,01 EUR od 10.05.2011. pa do isplate

- 2,40 EUR od 06.06.2011. pa do isplate

- 74,55 EUR od 10.06.2011. pa do isplate

- 7,45 EUR od 05.07.2011. pa do isplate

- 75,14 EUR od 11.07.2011. pa do isplate

- 16,66 EUR od 04.08.2011. pa do isplate

- 114,15 EUR od 10.08.2011. pa do isplate

- 21,30 EUR od 05.09.2011. pa do isplate

- 89,58 EUR od 12.09.2011. pa do isplate

- 82,26 EUR od 10.10.2011. pa do isplate

- 84,06 EUR od 10.11.2011. pa do isplate

- 83,39 EUR od 12.12.2011. pa do isplate

- 89,79 EUR od 10.01.2012. pa do isplate

- 94,25 EUR od 10.02.2012. pa do isplate

- 95,63 EUR od 12.03.2012. pa do isplate

- 92,38 EUR od 10.04.2012. pa do isplate

- 94,12 EUR od 10.05.2012. pa do isplate

- 95,90 EUR od 11.06.2012. pa do isplate

- 93,22 EUR od 10.07.2012. pa do isplate

- 92,97 EUR od 10.08.2012. pa do isplate

- 87,93 EUR od 10.09.2012. pa do isplate

- 179,07 EUR od 10.10.2012. pa do isplate

II Nalaže se tuženoj Otp banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka 1.953,09 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23. studenog 2005. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 95687/05, kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 27.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te s promjenjivom kamatnom stopom. Napominje da je predmetni kredit u cijelosti otplatio u travnju 2012. i pobliže obrazlaže da je u prethodno navedeni ugovor tužena ugradila odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a da se o istoj odredbi nije pojedinačno raspravljalo. Navodi da je to protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da to sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a za posljedicu ima nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Nastavno se poziva kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., pravomoćno presuđeno da je između ostalih i ovdje tužena banka „u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništene i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena (banka) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“ S tim u vezi ističe kako je navedenim presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, dok je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, NN 41/14, 110/15, 14/19, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, s time da je identično bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe.

1.1. Također je čl. 502.c ZPP-a propisano da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je po tvrdnji tuženika, prethodno spomenuta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom zahtjeva radi zaštite kolektivnih interesa potrošača prava, kojom je sud valutnu klauzulu u CHF proglasio nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženika, pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora a tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

1.2. Tužitelj završno ističe da je, plaćajući rate kredita koje se temelje na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF, preplato svoju obvezu pa ovom tužbom postavlja zahtjev da mu tuženik vrati ono što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog od iznosa pa do isplate, a sve obzirom su dakle odredbe cit. ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora, ništetne. U tužbenom zahtjevu u tužbu predlaže donijeti presudu kojom će se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. naložiti da njemu isplati iznos od 11.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uz troškove postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

1.3. U podnesku od 04.svibnja 2023. nakon preliminarnog izračuna, opreza radi zbog mogućeg prigovora zastare tuženika eventualnom povećanju tužbenog zahtjeva u nastavku postupka, predlaže donijeti presudu kojom će se tuženoj OTP banci d.d. naložiti da mu isplati ukupni iznos od 2.500,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos mjesečni razlike, uz troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka. Po izradi Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka, konačno precizira tužbeni zahtjev te u podnesku od 15. listopada 2024. potražuje isplatu prema izračunu iz Nalaza i mišljenja vještaka od 19.09.2024.godine ukupnog iznosa od 2.697,43 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće, uz troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se prvenstveno očituje da je tužba u cijelosti neosnovana i predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Nastavno iznosi da nije sporno sklapanje id. Ugovora o kreditu, ali je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene i time ništetne, obzirom tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome je li id. Ugovor „u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača“, kako navodi, čemu se dakle tuženik protivi i daje obrazloženje u nastavku.

2.1. Prethodno primarno iznosi procesnopravne prigovore, ponajprije prigovor zastare potraživanja jer smatra da je protekao subjektivni i objektivni rok zastare, a sve obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i činjenicu da je tužitelj pokrenuo ovaj postupak 1.12.2021. Naime, po njemu zastara bi svakako postojala sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“) ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja, ali tužitelj ne specificira svoja potraživanje u tužbi. Stoga bi, ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, bio primjenjiv zastarni rok iz članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, te bi zastara u svakom slučaju nastupila u roku 5 godina od kada je šteta nastala. Ukoliko bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tada bi po tuženiku kako dalje iznosi bio primjenjiv zastarni rok iz članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kako se kod ovog ugovora radi o iznosima po kreditu koji su plaćani kao anuiteti, sukladno članku 226. ZOO-a tražbine povremenih davanja (u što su kako navodi izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevanje postoji u roku tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, te bi po tuženiku bilo nedopustivo da id. tražbine tužitelja zastarijevaju u duljem roku. U suprotnom, a kAko je navedeno radilo bi se o stjecanju bez osnove (obzirom na utvrđenje ništetnosti) i zastarni bi rok bio 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, te bi i tada postojala zastara. Za posljednje navedeno ukazuje na stajalište izneseno u sudskoj praksi i to presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) broj Rev x 183/2011. U tom smislu iznosi dio sadržaja iz spomenute presude: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Po tuženiku je dakle VSRH zauzeo stav da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, te je po dosljednoj primjeni prethodno iznesenog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora i spomenute rokove zastare, po tuženiku svakako došlo do zastare potraživanja pa bi dakle po njemu tužbeni zahtjev i tražbinu iz tužbe tužitelja trebalo odbiti.

2.2. Unatoč tome, opreza radi, tuženik u nastavku daje meritorno očitovanje u odnosu na ostale navode iz tužbe. Pri tom prvenstveno tvrdi da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet i obrazlaže da je u toj parnici „utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač, i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Naime, navodi da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, te se istom ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom „s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača“. Po tuženiku je zadatak suda u svakom individualnom sporu utvrditi da li se i u kojoj mjeri primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača. Odnosno, drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak „erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom“, te je dakle po tuženiku neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nastavno iznosi i kako nije pravno osnovano ni životno logično da se, primjera radi, osoba s visokom stručnom spremom poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije lišen životnog iskustva ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci, kako tvrdi, pa je načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno promotriti kritički a to znači u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. U prilogu toga poziva se te dostavlja presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018., kojom je kako navodi drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj id. presude, ističe odnosno skreće pozornost na dio obrazloženja iz drugostupanjske odluke: „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Po njemu drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao i tužitelj se ne može tretirati kao prosječni potrošač, jer je ekonomske naobrazbe, pa se iz tog razloga odredbe ugovora ne mogu a priori smatrati nejasnim i nerazumljivim. Stoga i u ovom konkretnom slučaju smatra da je potrebno ispitati i utvrditi pripada li tužitelj u kategoriju „prosječnog potrošača“ o kakvoj se problematizira u Parnici Potrošač.

2.3. Tuženik nadalje ističe neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezano uz švicarski franak. Navodi da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Odnosno, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“), a da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz okolnosti koje u nastavku obrazlaže i doslovno iznosi kako slijedi:

„Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba.

Ugovorom (je) jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti.

Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.“ U odnosu na razumljivost valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj kao savjesna ugovorna strana bio dužan, prethodno sklapanju Ugovora, sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obaveze, te je pored toga potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule a time i s promjenjivošću tečaja izabrane valute, s time da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, pa je po tuženiku neosnovano da tužitelj „sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora“, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Uz to dodaje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora mogao u svakom momentu zatražiti od raspoloživih službenika tuženika sve dodatne informacije i pojašnjenja vezano uz valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, pa budući je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, po tuženiku sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

2.4. Tuženik nadalje ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, uz to da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZPa, po tuženiku tužitelj nije dokazao da bi u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te da bi nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Pri tom u pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, upućuje na stajalište izraženo u rješenju VSRH-a Revt-575/16 od 3.10.2017. Upućuje da je prema stavu revizijskog suda od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, utvrđenje činjenice je li tuženik: „ …kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. Obrazlaže da je na taj način VSRH dao nižim sudovima „jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja“, te nastavno iznosi:

„Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF.

Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.

2.5. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.6. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

2.7. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:

- nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- a koja neravnoteža mora biti značajna.

2.8. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).“

2.9. Tuženik slijedom svega naprijed navedenog zaključuje kako ni u ovom slučaju, odnosno u ovom predmetu, nije ispunjena ni dokazana pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to najzad stavlja prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, jer da tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva pa da stoga ne može biti mjesta ni raspravljanju o visini. Slijedom toga se protivi provođenju financijskog vještačenja radi dakle utvrđenja visine potraživanja, a osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Tom smislu iznosi da tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta, a sama činjenica „eventualne“ ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kako navodi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, već dapače „da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora“, pa slijedeći takvu logiku tužitelja, ukoliko bi sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, smatra da nastaje pravna praznina unutar samog ugovora (s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja), te upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Stoga, slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati ga da njemu tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 95687/05 od 23.11.2005. na listu 6-7 spisa, u Izračun EKS i ispis prometa radi otplate kredita t.j. otplatni plan priložen uz tužbu uz druge dokaze na listu 8-28 spisa, uvid u podnesak tužitelja o uplati predujma na listu 50 i 72 spisa, uvid u podnesak vještaka na listu 69 i 61 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu, podnesak tužitelja od 04.05.2023. i 31.05.2023., podnesak tuženika od 03.08.2023., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka D&S d.o.o. Karlovac od 19. rujna 2024. (list 54-57 spisa) s Tablicom otplate i računom vještaka (list 58-62 spisa), podnesak tužitelja od 15. listopada 2024. kojim daje očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka te precizira tužbeni zahtjev (list 65-68 spisa), kao i iskaz tužitelja dan na ročištu održanom 03. 06.2025. godine.

4. Nakon provedenog postupka sud je prihvatio kao osnovan precizirani tužbeni zahtjev prema izračunu u Nalazu i mišljenju vještaka, bez uvažavanja negativne kamate, a u predmetu u kojem je dakle tužitelj potraživao povrat utuženog iznosa s osnove preplate zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), uz prethodno utvrđenje da postoji ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica, obzirom je isto za posljedicu imalo da je zbog promjene tečaja tužitelj platio daleko veći iznos od ugovorenog. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne Novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23 (ZOO).

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu dana 23. studenog 2005. (list 6-7 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 27.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja t.j. isplate kredita (točka 1. ugovora), a radi se kreditu bez da je upisana namjena podizanja kredita t.j. radi se o kreditu bez određene namjene kako je sadržano u točki 2. cit. Ugovora,

- da se tužitelj obvezao vratiti kredit kroz 84 mjeseca, i to kroz 83 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od po 411,99 CHF i jednu (preostalu) ratu u preostalom iznosu od 413,39 CHF, (u točki 10. d) 1. navodi se da se da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća, a ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta (točka 2.) kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, dok će u slučaju prijevremene uplate primijeniti prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća)

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 6,99% s time da je naznačeno kako je ista promjenjiva (evidentno u skladu s Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora),

- da naknada za obradu kredita iznosi 3% (točka 5. Ugovora), a efektivna kamatna stopa (EKS) iznosi 9,40% (točka 6. Id. ugovora).

6. Također je neosporno da je tuženik za vrijeme otplate kredita u nekoliko navrata mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

7. Vezano pak uz potraživanja u mnogim istovrsnim ili sličnim predmetima pokrenutim kod ovog ili drugih sudova u kojima su stranke utuživale banke i tražile povrat preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu bilo zbog promjenjivosti kamatne stope ili promjene tečaja CHF odnosno s osnove valutne klauzule, za utvrditi je da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je između ostalih banaka i ovdje tužena banka odnosno njen prednik povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene, kao i da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

8. Inače je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi; da je tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti /tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu/, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima bila promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena, odnosno njen pravni prednika, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

9. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Također je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama, koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a koju ništetnost je sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom tumačenju, takva bi deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe, tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava, s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl., mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu, koji je sklopljen između stranaka u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a kojim je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana isplata po tom ugovoru, te uz to da je takvu ugovornu odredbu (uz onu vezanu uz promjenjivost kamatne stope) citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom i stoga ništetnom, dovodi do mišljenja o vezanosti ovog suda utvrđenjima iz id. postupka i u ovom postupku, sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a. To tim više što se nakon iskaza tužitelja ne utvrđuje nešto drugo, nego postojanja ništetnosti i u ovom slučaju. Naime, tužitelj je u iskazu naveo da mu je bio potreban novac te je otišao u Splitsku banku radi podizanja kredita. Zna da su „uvjeti bili takvi kakvi jesu, tu nema rasprave“, kako doslovno navodi, a nastavno ističe kako prilikom sklapanja ugovora nije bio ni na što upozoren te je „potpisao pripremljeni ugovor od strane banke“. No, nedugo nakon podizanja kredita i započimanja otplate anuiteta primijetio je da se znatno uvećavaju iznosi kojima isplaćuje anuitete za kredit, a na drugoj strani umanjuje njegova plaća. Ipak, nastavio je s isplatama anuiteta za kredit „koji su samo rasli“, kako navodi. Na upit svog pun. pobliže odgovara da mu je kredit bio potreban za kupnju stana, koji je potom uređivao i imao u posjedu 10-15 godina, a nedavno je taj stan prodao kako bi si osigurao sredstva za kupnju vlastite kuće za stanovanje. Tužitelj se nadalje očitovao da je osobno plaćao rate kredita, a na upit pun. tuženika još je odgovorio da za vrijeme otplate kredita i prije toga nije imao otvoren obrt niti bio član trgovačkog društva.

14. Dakle, iz ovakvog iskaza proizlazi i može se zaključiti da je tužitelj potpisao tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, jer mu kod sklapanja nije posebno obrazložen sadržaj ugovora niti je bio osobno upozoren na rizik povisivanja kamatne stope jednostranom odlukom banke. Opće je pak poznato da se o odredbama akata kreditora i ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja koja je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, kao što se evidentno nije moglo niti se pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama kod sklapanja predmetnog ugovora iz ovog spora. Odnosno, iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu ne proizlazi da bi tuženik pojedinačno pregovarao s tužitelj o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, već je prihvatio ponudu koja mu je od strane tuženika dana u formi ugovora, s time da je takav ugovor evidentno bio unaprijed sastavljen po tuženiku. Dakle, radilo se o tipskom ugovoru koji se zasigurno i nije razlikovao od drugih ugovora koji su u to vrijeme bili zaključeni s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor o kreditu sastavljen je od strane pravne službe tuženika i nije podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je prihvatio i evidentno poštivao ugovorne odredbe. Pri tom ni okolnost da li je tužitelj pročitao sporne odredbe ugovora ne bi bile od značajnijeg utjecaja za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bitno za utvrditi je li o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

15. Najzad se ne nalazi ni da bi istaknuti prigovor zastare od strane tuženika bio osnovan. Naime, tužitelj je podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 01.prosinca 2021., te je u tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu potraživao isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule tj. tečajne razlike za utuženi period od prosinca 2005. do listopada 2012., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ugovorenu valutu postala pravomoćna 14. lipnja 2018.god.

15.1. Odredbom čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima, ZOO, NN 35/05 i dr., propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

15.2. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

15.3. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavak 3. istoga članka određuje da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

15.4. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

15.5. O tome je pravno shvaćanje zauzeo i VSRH u odluci broj: Rev-2245/17- 2 od 20. ožujka 2018., koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017. - u kojoj je riječ o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu s čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

15.6. U citiranoj odluci VSRH-a zauzeto je shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

15.7. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012. utužena tražbina, imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo nije bila u zastari, a podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, te se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru, pa bi zastara za individualne tužbe počela ponovno teći 13. lipnja 2014. u odnosu na tražbinu s osnova povrata preplaćene kamate, tj. 14. lipnja 2018. u odnosu na tražbinu s osnova ugovorene valute (razlike u tečaju CHF).

15.8. Kako je dakle ovdje tužba podnesena 01.12. 2021., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na kamatu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., pa proizlazi da za podnošenje tužbe u ovom predmetu nije nastupila zastara niti je istaknuti prigovor zastare od strane tuženika osnovan.

16. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskom vještaku D& S iz Karlovca, Kralja Tomislava 10a, koji je pozvan u nalazu utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom, po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa kojeg je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, u mjesečnim iznosima i ukupno, za razdoblje od dana isplate kredita pa do otplate, te je po prijedlogu tuženika pozvan izračunati negativnu razliku u skladu s presudom Vrhovnog suda RH broj Rev-1277/22.

16.1. U Nalazu i mišljenju od 19.rujna 2024. id. vještak nakon pregleda zadataka kao naprijed, ukratko iznosi navode stranaka u tužbi i odgovoru na tužbu, te se činjenično osvrće na predmetni Ugovor o kreditu broj 95687/05 od 23.11.2005. godine, kojim je dakle odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 27.300,00 CHF obračunato po kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. Posebno iznosi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 6,99% i da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta i to 83 anuiteta u iznosu od 411,99 CHF i jedan preostali anuitet u iznosu od 413,39 CHF. Isto tako vještak konstatira da je prvi anuitet imao dospijeće 10.12.2005., a zadnji 10.11.2012. godine, te je tužitelj mjesečne anuitete plaćao uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Vještak napose ističe odredbe: iz Ugovora; „Ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj važeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima. Na prijevremene uplate primijenit će prodajni devizni tečaj koji vrijedi na dan dospijeća.“ Potom vještak navodi da su u spis dostavljeni početni otplatni plan (spis list 8 - 10), pregled prometa po kreditu (spis list 11 – 25) te stvarni otplatni plan (spis list 26 -28), s time da je kredit isplaćen 25.11.2005. godine.

16.2. Slijedom takvih činjenica vještak u tablici u prilogu nalaza prikazuje otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,99 % (tablica stupci 3 do 7), te stvarni otplatni plan s promijenjenim kamatnim stopama (stupac 8 do 12). U stupcu 17 prikazuje tečajne razlike – razlike ,,,,koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita (4,656700 HRK/CHF – kupovni tečaj banke na dan korištenja) iskazane u kunama. Napominje da je kod uplata anuiteta korišten prodajni tečaj banke na dan plaćanja, te u stupcu 18 prikazuje tečajne razlike iskazane u eurima. Najzad utvrđuje razliku koja je nastala između početnog otplatnog plana i iznosa koji je stvarno plaćen zbog rasta tečaja u CHF, odnosno, vještak nalazi da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan u odnosu na početni tečaj po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 19.170,44 kune, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 20.323,82 kune, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 1.153,38 kuna. Iskazano u eurima, nalazi dakle da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan u odnosu na početni tečaj po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 2.544,33 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 2.697,43 eura dok negativna razlika (u korist tužene) iznosi 153,10 eura. Pojedinačne iznose tako izračunate razlike u kunama prikazuje u stupcu 17 tablice u prilogu nalaza, a u eurima u stupcu 18 id. tablice.

17. Tužitelj je nakon takvog nalaza vještaka precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza, bez umanjivanja za izračunatu razliku negativnih kamata, a sud je kao osnovano prihvatio takvo potraživanje tužitelja, tim više što u pogledu negativne tečajne razlike tuženik nije postavljao poseban zahtjev za umanjenjem izračunatog iznosa potraživanja. No, u pitanju negativnih iznosa radi se o posebnoj tražbini koja je ionako u zastari, pa se ne bi ni mogao uvažiti takav izračun. Stoga u tom dijelu izračun po prijedlogu tuženika nije bio od meritorne važnosti, te je prihvaćen tužbeni zahtjev preciziran po izračunu vještaka i donesena je afirmativna odluka kao u točki I izreke ove presude. Na dosuđeni iznos glavnog potraživanja od 2.697,43 eur priznata je zakonska zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos, počam od dospijeća tj. od plaćanja pa do isplate, s time da tužitelju pripada id. kamata u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO-a jer je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja.

18. Tužitelj je uspio u postupku s tužbenim zahtjevom, osim u dijelu potraživanja kamata na porez na dohodak i prireza porezu na dohodak kakav je sadržan u dosuđenim iznosima. No, radi se o manjem i neznatnom dijelu potraživanja pa mu za taj dio nije posebno umanjen trošak postupka. Tužitelj je potraživao trošak za sastav tužbe i sastav tri podneska te za zastupanje na tri ročišta, uključujući ročište za objavu odluke. Za svaku radnju potraživao je naknadu u iznosu od po 200,00 eura, uz uvećanje za pripadajući pdv. Kao opravdan tužitelju je sukladno čl. 154. ZPP-a st. 1. (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dosuđen trošak prema Odvjetničkoj tarifi Troškovniku predanom na završnom ročištu; i to za sastav tužbe, podnesaka od od 03.05. 2023., 31.05. 2023. i 15.10. 2024., te za zastupanje na glavnoj raspravi od 03.06. 2025. Za zastupanje na prvom odnosno pripremnom ročištu od 10.10.2023. tužitelju je priznat iznos od 100,00 eura, jer se na istom samo procesno raspravljalo, a toliki iznos priznat je i za pristup na ročište za objavu odluke. Ukupno je za navedene radnje tužitelju priznat iznos od 1.200,00 eura, odnosno računajući pdv. iznos od 1.500,00 eur, a tom iznosu je pridodan trošak izrade vještačkog nalaza u iznosu od 400,00 eur i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53.09 eur, obzirom ista obveza tereti tužitelja imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe. Stoga je slijedom navedenog tužitelju sveukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.953,09 eur kako je navedeno u točki II izreke ove odluke, uz zakonsku zateznu kamatu konačno preciziranu u Troškovniku na način kako je navedeno u točki II izreke ove odluke.

U Karlovcu 24. rujna 2025.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka, putem ovoga sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca

2. Tuženiku po punomoćniku SH i ostalim odvjetnicima iz OD Žurić i

Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32