Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51 000 Rijeka

Poslovni broj: P-1344/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po nacrtu sudskog savjetnika Gorana Maršića, po sucu toga suda Andreji Žigante, u pravnoj stvari tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Marko Kuvaču i Maji Kuvač, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj 12. lipnja 2025., temeljem članka 335. stavka 1. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP- a) po objavi dana 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju FP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.025,12 EUR (sedam tisuća dvadeset pet eura i dvanaest centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.773,70 EUR (tisuću sedamsto sedamdeset tri eura i sedamdeset centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 11. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi kako je u tijeku parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu br. 9012107497, a koji ugovor je tužitelj sklopio sa tuženikom 21. studenog 2006. sa valutnom klauzulom u iznosu od 222.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a koji predmet se vodi pod posl.br. P-2320/2019, glede čega prilaže tužbu u tom predmetu. Ustraje kod svih navoda iznijetih u predmetu posl.br. P-2320/2019 te ističe kako je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije na način da je primijenio tečaj CHF na dan konverzije što je nezakonito jer se primjena takvog tečaja temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan konverzije (kasnije tužitelj ispravio na način: na dan isplate kredita) što nije učinio. Stoga je po toj osnovi nastala razlika glavnice u visini od 8.126,26 EUR. U predmetnoj tužbi u bitnom navodi kako su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu, te kako se radi o nepoštenim i ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći nepoštenu ugovornu odredbu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene a prema tome i ništetne. Također se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi glede valute uz koju je vezana valuta švicarski franak a da potrošači nisu informirani o svim parametrima bitnim za donošenje odluke, te su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Predlaže spajanje sa predmetom posl.br. P- 2320/2019, te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na način da se naloži tuženiku da isplati iznos od 8.126,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je nejasno koji je tečaj po tužitelju tuženik trebao primijeniti. U cijelosti je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnog ugovora o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP-a postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U konačnici, i sudska praksa izjasnila se po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

3. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio. Valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Prilikom obračuna konverzije i sklapanja Dodatka tuženik je u cijelosti postupio sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Ističe prigovor zastare te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

4. Nije udovoljeno prijedlogu tužitelja za spajanjem ovosudnog postupka sa parničnim postupkom koji se vodi pod posl.br. P-2320/2019, a obzirom se ta odluka donosi u predmetu koji je stariji, a kojeg uređujući sudac nije prihvatio.

5. Radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaze uvidom u izračun pretplate (list 3-5 spisa), Ugovor o kreditu sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita od 21. studenog 2006. (list 53-60 spisa), otplatnu tablicu (list 61-67 spisa), Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu (list 68-75 spisa), plan otplate (list 77-124 spisa), saslušan je tužitelj (list 137-138 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Marinu Ramešu (list 146-152 spisa), te je izvršen uvid u ostatak dokumentacije koja prileži spisu.

6. Sud je sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike utvrđene glavnice na dan konverzije u EUR-u preračunato u kunama po srednjem tečaju na taj dan i glavnice koja je trebala biti utvrđena uvažavajući početni srednji tečaj CHF. Navedenu isplatu tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF.

8. U ovom postupku nije sporno da je tužitelj 21. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom u valuti CHF, i to u iznosu od 222.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita.

9. Nije sporno da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među ostalom i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja, kao i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci informirali potrošače u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., 82., i 90. tada važećeg ZZP-a u razdoblju do 06. kolovoza 2007, pa od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP-a.

10. Imajući u vidu ranije citirane pravomoćne sudske odluke u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa, između ostalog utvrđeno je da je i tuženik kao i preostale banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

11. Stav je ovoga suda kako se u konkretnom slučaju ima primijeniti stavove i zaključke pravomoćnih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što će naknadno biti obrazloženo u daljnjem tijeku ove presude.

12. Ugovor o kreditu je sklopljen 21. studenog 2006. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 79/2007, 125/2007, dalje: ZZP-a) kao lex specialis koji u člancima 96. i 97. regulira pitanje nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima, dok je Zakonom o obveznim odnosima (Narodne Novine“ br. 35/2005, dalje: ZOO-a) to pitanje regulirao kao lex generalis. Sukladno čl. 99. ZZP-a bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13. Predmetni Ugovor o kreditu je potrošaču predočen u već unaprijed otisnutom sadržaju, odnosno radi se o tzv. tipskom ugovoru, glede kojeg potrošač nije imao nikakve mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, niti je mogao tražiti bilo kakve izmjene glede istog.

14. Kao što je već prethodno navedeno sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni, a više je nego razvidno kako je ugovaranjem predmetnih ugovornih odredaba uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika kao ugovornih strana, na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, a što je u suprotnosti sa temeljnim načelima obveznog prava.

15. Slijedom navedenog, budući su predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, to su u smislu odredaba ZZP-a i ništetne.

16. U skladu sa sudskom praksom sudionik iz obveznog odnosa koji postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može se pozivati na pravo koje bi za istog proizlazilo iz samog zakona. Obveza je imperativnog karaktera te nitko ne može crpiti neko pravo, pa čak i ako ono proizlazi iz zakona, ako je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz provedenih dokaza, sasvim je razvidno da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Budući tuženik nije postupao u dobroj vjeri kako to nalažu davno utemeljeni standardi prava i pravnih odnosa, isti je zloupotrijebio prava iz čl. 13. ZOO- a, te se ne može pozivati na prava postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem na kojem počivaju pravni odnosi između stranaka.

18. Također se ističe da presuda Visokog Trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. posl.br. Pž-7129/13 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene protiv banke kako je to propisano odredbama ZZP-a.

19. Sukladno čl. 322. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a).

20. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, te djeluje retroaktivno, i to od samog trenutka zaključenja ugovora, odnosno uzima se kao da ugovorne odredbe nikad nisu ni postojale a time ni prouzrokovale kakve pravne učinke. Budući su predmetne ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, to tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih onih naplaćenih iznosa u razdoblju u kojem je banka ništetnu odredbu koristila, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

21. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, uvidom u predmetni Ugovor vidljivo je da je ista bila uočljiva a time i vidljiva. Također je naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF iz čega proizlazi da je ista bila jasna.

22. Međutim, sud je mišljenja kako stranke predmetnog Ugovora o tome nisu pojedinačno pregovarale pa da bi potrošaču bilo jasno i nedvojbeno o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bilo jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, niti je to navedeno u samom Ugovoru. Stav je ovoga suda kako svaka prosječna osoba u RH u trenutku zaključenja ugovora kredita u CHF nije mogla znati, niti joj je moglo biti poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EUR, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe.

23. Isto tako je potrebno napomenuti kako je tuženik, ponavljajući da se radi o financijskoj instituciji, bio dužan obavijestiti i informirati potrošače, kao i tužitelja, na jednostavan i lako razumljiv način o svim mogućim rizicima uzimanja kredita u valuti CHF, što tuženik nije učinio, a tužitelj uz svoje prosječno znanje o financijskim transakcijama i financijskim kretanjima nije mogao pregovarati o istima, zbog čega je doveden u neravnopravan položaj u takvome obveznome odnosu. Izostanak takve informacije je bio krucijalan za zaključenje predmetnog Ugovora od strane tužitelja. Iz navedenih razloga, prosječnom potrošaču, a time i tužitelju, nije bila razumljiva odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF.

24. Stav je ovoga suda kako odredba o valutnoj klauzuli predstavlja kršenje načela savjesnosti i poštenja budući su banke kao dobri gospodarstvenici i stručne osobe dužne voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača koji dolazi u banku u dobroj vjeri kako bi zaključio ugovor o kreditu na temelju svih njemu dostupnih informacija, i informirati ga i upoznati sa svim rizicima koji proizlaze iz takve vrste ugovora, a sve kako bi mogao donijeti razumnu i dobro promišljenu odluku. Izostanak obveze tuženika na obavještavanje i informiranje tužitelja o rizicima vezanim za zaključenje ugovora u valuti CHF predstavlja oblik neravnoteže između ugovornih strana, i to na način da je tužitelj, odnosno potrošač stavljen u nepovoljniji položaj čime mu je pričinjena šteta, a koja je znatna obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora.

25. Obzirom na izneseno, to je predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno načelima obveznog prava, i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava, a time je predmetna odredba ujedno i ništetna.

26. Postupanje banke u konkretnom slučaju bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača ne može se cijeniti kao dopušteno, a s time valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samog ugovaranja. Sa time u svezi je iznijet stav u presudi Visokog Trgovačkog suda od 14. lipnja 2018. posl.br. Pž-6632/2017.

27. Vrhovni sud u svojoj odluci od 19. ožujka 2019. posl.br. Rev-3142/2018 iznio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom postoji temeljem čl. 502.c. ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP-a vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

28. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

29. Nastavno na navedeno, saslušana je tužiteljica koja u svome iskazu u bitnom navodi kako je novčana sredstva koristila za rješavanje stambenog pitanja odnosno adaptaciju kuće gdje je rađen stan, a koji nikada nije iznajmljivan. Djelatnici banke ju nisu upozorili na rizike vezane za valutu CHF u odnosu na druge valute. Kredit u CHF joj je nuđen kao najpovoljniji, te nije bila svjesna da se rata kredita može toliko izmijeniti odnosno narasti. Djelatnik banke joj prije potpisivanja nije pojašnjavao odredbe ugovora niti joj je bio poznat pojam valutne klauzule. Za konverziju se odlučila budući kredit nije više mogla financirati a djelatnici banke joj nisu objasnili što će biti sa do tada izvršenim uplatama kredita niti joj je tko rekao da bi tom konverzijom bila obeštećena.

30. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinitim i logičnim, dovodeći ga u svezu sa drugim provedenim dokazima u ovom postupku. Obzirom na navedeno to je razvidno kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u statusu potrošača, a ujedno je potrebno istaknuti kako tužitelj neovisno o statusu potrošača ima pravo na restituciju sukladno čl. 295. i 296. ZOO-a a što je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-3164/2023-2 od 28. studenog 2023.

31. Sukladno čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Isto tako je čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

32. U ovom postupku je utvrđeno kako tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu, dok se sa druge strane nalazio tuženik kao financijska institucija koja pruža financijske usluge i koja je dužna posjedovati dovoljno financijskog znanja da joj može biti poznato da sklapanje ugovora u valuti CHF koja nije zaštićena od strane HNB-a može biti opterećujuće za tužitelja kao potrošača, pa se stoga takve ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli smatraju nepoštenima a ujedno i ništetnima.

33. Ovaj sud upire i na odredbu čl. 326. ZOO-a kojom je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a to ujedno vrijedi i za pojedine ništetne odredbe. Isto tako upire na čl. 328. ZOO-a temeljem kojeg se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Imajući u vidu prethodno iskazane odredbe to je i više nego razvidno da pravo tužitelja tražiti utvrđenje ništetnosti se ne gasi i ono se uvijek može isticati. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

34. Slijedom navedenog to je sud odlučujući o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju odlučio kako su iste ništetne, a uzimajući u obzir objašnjenja i stavove izražene u ranijem tijeku obrazloženja ove presude.

35. Sukladno Odluci Suda EU pod posl.br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti provedena konverzija, te konverzija sama po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već se mora omogućiti provjera je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža između ovdje stranaka a koja je narušena ugovorenim nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Ovaj sud ponovo upire u zakonske odredbe ZOO-a koje se odnose na pitanje ništetnosti, i to da konverzijom ništetan ugovor ne može naknadno konvalidirati, da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isti ima učinak ex tunc, te nastupa temeljem samog zakona. Pa obzirom na navedeno to nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošača, odnosno tužitelja.

36. Svaka osoba kao potrošač mora imati mogućnosti uspostave činjeničnog i pravnog stanja u kojoj bi se isti nalazio da nepoštena odredba nikada nije unesena, odnosno da ista nije niti postojala, te mu se posebice mora omogućiti ostvariti povrat na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba, odnosno one koristi koju je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača.

37. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke dipl.oec. Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje, a kojeg ovaj sud ocjenjuje kao stručan, objektivan i rađen sukladno pravilima struke i vještina. Iz nalaza i mišljenja utvrđena je razlika u glavnici u iznosu od 7.025,12 EUR.

38. Sukladno čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Odredba se ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

39. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutu CHF nepoštene, a time i ništetne. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

40. Obzirom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba, tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika, nastala šteta, dok je tuženik stekao time njemu nepripadnu korist, pa je stoga tuženik u obvezi nadoknaditi tu štetu. Sukladno čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

41. Budući tuženik nije imao nikakvu osnovu za prijelaz novčanih sredstava u svoju imovinu, imaju se primijeniti odredbe o stjecanju bez osnove i to u ukupnoj visini od 7.025,12 EUR.

42. U konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Budući stranke nisu imali primjedbi na tako izrađen nalaz i mišljenje, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka radi usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja.

43. Obzirom na navedeno to je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

44. U odnosu na prigovor zastare ovaj sud je mišljenja kako predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, pa se stoga zastara individualnih restitucijskih zahtjeva ima računati od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku „Potrošač“. Navedeno je utvrđeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se održala 30. siječnja 2020. a na kojoj je donesen zaključak pod brojem Su-IV-47/20 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj strani sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

45. Napominje se kako je ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli utvrđena pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2023. zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.

46. U odnosu na kamate zastarni rok se ima računati kao i za utuženu tražbinu, budući da kamate zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja, te iste predstavljaju akcesornu sporednu tražbina koja je neodvojivo povezana uz glavnu tražbinu. Slijedom navedenog ocjena je ovoga suda kako potraživanje tužitelja nije prešlo u zastaru.

47. Zakonske kamate obračunate su sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

48. Brižljivo ocjenjujući sve okolnosti temeljem čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je tužitelju priznao samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Visina troškova odmjerena je sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne Novine“ br. 118/18) i Tarife o nagradama i naknadi odvjetnika („Narodne Novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa).

49. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak parničnog postupka tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku, čiji je trošak sukladan Tarifi, uvećan za iznos PDV-a. Glede troškova tužitelja u odnosu na radnje njegovog punomoćnika, ono se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav 4 podneska u ukupnom iznosu od 200,00 EUR (25. ožujka 2024., 13. lipnja 2024., 26. rujna 2024. i 12. ožujka 2025. u pojedinačnim iznosima od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife) za pristup 4 ročišta u ukupnom iznosu od 700,00 EUR (22. srpnja 2024., 27. rujna 2024. i 12. lipnja 2025. u pojedinačnim iznosima od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife te 26. travnja 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife) zajedno sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 275,00 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 398,70 EUR.

50. Nije prihvaćen preostali dio zatraženog troška budući je isti previsoko zatražen. Više uplaćeni predujam nije dio parničnog troška dok se sudske pristojbe u postupcima kolektivne zaštite ne plaćaju (čl. 11. st. 1. toč. 20. ZSP-a).

51. Budući je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom to je tuženik sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan tužitelju isplatiti parnični trošak u visini od 1.773,70 EUR, pa je stoga sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

52. Sukladno čl. 3. točki 11. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 57/22, 88/22) fiksni tečaj konverzije je neopozivo fiksiran tečaj konverzije između eura i kune koji ima pet decimala, utvrđen uredbom Vijeća EU-a u skladu s člankom 140. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dok je čl. 43. st. 1. propisano dvojno iskazivanje valute HRK i EUR. Temeljem čl. 2. st. 2. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne Novine“ br. 85/22) fiksni tečaj konverzije određen je na 7,53450 kuna za jedan euro.

53. Na dosuđeni trošak, dosuđena su i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne Novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22) i čl. 151. st. 3. ZPP-a, pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude, jer tada tuženik u odnosu na plaćanje troškova postupka dolazi u zakašnjenje, pa sve do isplate.

54. Slijedom svega navedenog to je sud odlučio kao u izreci presude.

U Rijeci, 24. rujna 2025.

Sudac:

Andreja Žigante

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Nacrt odluke izradio sudski savjetnik:

Goran Maršić

 Izvršiti tužitelju povrat neiskorištenog dijela predujma