Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-311/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Đegerec, odvjetnik iz Koprivnice, Nemčićeva 4a, protiv tuženika BG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Perković Žaja, odvjetnica u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-1508/2020-15 od 7. ožujka 2025., u sjednici održanoj 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-1508/2020-15 od 7. ožujka 2025. se potvrđuje.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev:

"1. Nalaže se tuženiku BG, [adresa] da isplati tužitelju ĐG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 61.199,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.06.2016. godine do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku BG, [adresa] da isplati tužitelju ĐG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.159,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.11.2017. godine do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku BG, [adresa], da tužitelju ĐG, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi iznos troškova ovog parničnog postupka uvećano za iznos zakonskih zateznih kamata od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR-a i to u roku od 15 dana".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev usvoji, podredno predlaže ukinuti je i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova postupka, uključujući i žalbu.

3. Na žalbu je odgovoreno i predloženo istu odbiti, pobijanu presudu potvrditi i tuženiku dosuditi troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom dviju svota - 61.199,81 EUR i 4.159,53 EUR za koje tužitelj tvrdi da ih je u razdoblju od preko dvije godine, uplaćujući pojedine manje svote, uplatio na račun tuženika.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio kako nije sporno da je tužitelj uplaćivao na račun tuženika u razdoblju od 5. studenog 2014., sve do 30. rujna 2017. uplaćivao određene iznose koji čine ukupno utužene svote, ali je sporno je li tuženik u obvezi platiti tužitelju zatražene iznose.

7. Prvostupanjski je sud proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka RG, kojeg je tuženik bio predložio pozvati da stupi u parnicu umjesto njega, čemu se tužitelj protivio, i na temelju njihovih iskaza je utvrdio da je parnične stranke povezao svjedok GG, da je navedeni svjedok imao punomoć na računu tuženika na koji je tužitelj uplaćivao novac, da je tužitelj na taj tuženikov račun novac uplaćivao na zahtjev svjedoka GG, te da tuženik taj novac nije koristio.

8. S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnom, da među strankama ne postoji ni ugovorni ni izvanugovorni obvezni odnos na temelju kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju utužene iznose, jer je tužitelj novac na račun tuženika uplaćivao na traženje treće osobe, tužitelj i tuženik nisu zaključili nikakav ugovor na temelju kojeg bi uplate bile vršene, te tuženik nije niti koristio novac već ga je koristila treća osoba, svjedok GG. Pri tom je prvostupanjski sud ukazao na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) i to članak 499. kojim je propisano da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu nakon određenog vremena, isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće, članke 247. i 249. kojima je propisano da se ugovor smatra sklopljenim kada se stranke suglase o bitnim sastojcima ugovora pri čemu se izjava volje može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave, članak 1111. stavak 1. kojim je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, članak 1112. stavak 1. kojim je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, dok se prema odredbi članka 1114. ZOO-a ne može zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Nije osnovana niti žalbena tvrdnja da je presuda takva da se ne može ispitati, čime se ukazuje na bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer se presuda može ispitati, u njoj su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i pravilni i nema kontradiktornosti kako to tvrdi žalitelj.

10. Žalbenim se navodima u biti osporava primjena materijalnog prava, budući žalitelj istima u bitnom tvrdi da je sama činjenica da je tužitelj uplaćivao novac na račun tuženika, što nije sporno, dostatna da bi se tuženika obvezalo da taj novac vrati tužitelju i to jer (cit.) „…pozajmicu treba vratiti primatelj pozajmice“, te kako tužitelj nije imao (cit.) „…nikakav sklopljeni ugovor sa svjedokom ĆG, već ima samo dokaze o plaćanju na račun tuženika….“

10.1. Upravo zbog toga što pozajmicu treba vratiti primatelj pozajmice, dakle zajmoprimac, prvostupanjski sud i odbija tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao, a nije niti činjenično tvrdio, da je s tuženikom zaključio ugovor o zajmu na temelju kojeg je vršio uplate na njegov račun, štoviše i sam žalitelj navodi kako je (cit.) „…svjedok GG dao nalog tužitelju da plati novac na račun tuženika…“, dakle potvrđuje da parnične stranke nisu bile u odnosu zajmodavca i zajmoprimca, kako je to pravilno zaključio i obrazložio prvostupanjski sud.

11. Slijedom navedenog žalbeni su navodi u pogledu odluke o glavnoj stvari neosnovani, a kako žalba nema nikakvih navoda u pogledu odluke o troškovima postupka u odnosu na koju odluku po službenoj dužnosti sud pazi samo u okviru žalbenog razloga bitne povrede parničnog postupka, to je žalbu valjalo odbiti i odlučiti kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

12. O zahtjevima stranaka da im se naknade troškovi žalbenog postupka odlučeno je pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. ZPP-a i to u odnosu na tužitelja, koji sa žalbom nije uspio, u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u odnosu na tuženika, jer trošak nije bio potreban, u vezi članka 155. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić