REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1393/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Pere Orlić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Orlić i suradnici d.o.o., Rijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž- 638/2024-2 od 6. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-3448/2019-19 od 7. prosinca 2023., na sjednici održanoj 24. rujna 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih prava tuženika zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-638/2024-2 od 6. studenog 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-3448/2019- 19 od 7. prosinca 2023. U prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja pravna pitanja koje smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:
„1. Može li se smatrati da je zastara za potraživanja iz ugovora o kreditu u jednoj valuti tekla te je prekinuta pokretanjem spora za kolektivnu zaštitu potrošača, dok za potraživanja iz ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti zastara nije ni počela teći?
2. Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojalo zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“.
1.2. Predlagatelj je prijedlog podnio i pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog povrede temeljnih ljudskih prava na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), te prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6.1. Konvencije, navodeći da su mu ta prava povrijeđena u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike plaćene kamate, u odnosu na onu kakva je bila u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. U ovoj pravnoj stvari je utvrđeno da su tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor, zaključili Ugovor o kreditu broj 9012984671 od 10. rujna 2007. na temelju kojeg je kreditor odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 411.725,30 kuna te da je tužitelj protiv tuženika podnio tužbu u ovom predmetu 12. lipnja 2019. Između ostalog, sudovi su otklonili tuženikovo prigovor zastare, pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. “. U drugostupanjskoj odluci se obrazlaže da je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, utvrđena pobijanom presudom, a ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita ustanovljena u obrazloženju prvostupanjske presude, to rok zastare počinje teći kada ona postane pravomoćna, a to je od dana donošenja drugostupanjske presude.
4.1. Polazeći od odredbe čl. 385.a i 387. ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev- 953/2020 od 11. siječnja 2023., Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2017., Rev-1089/2020 od 25. travnja 2023. i Rev-4441/2019 od 23. siječnja 2024. i dr. a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati sudsku praksu.
4.2. U pogledu prvog pitanja treba još dodati da tuženik polazi od pogrešne tvrdnje da se pobijana oduka temelji isključivo na izravnoj primjeni utvrđenja iz postupka vođenog radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezanih za ugovore o kreditu u švicarskim francima. Naime, u vezi s postavljenim pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi, pobijana presuda temelji se na pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. koja je izrazila pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 i koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako su to pravilno zaključili sudovi.
4.3. U odnosu na drugo postavljeno pitanje riječ je o pitanju u pogledu kojeg pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja u odluci ovog suda broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023., a nije riječ niti o pitanju u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (u tom smislu i Revd- 4263/2023-2 od 3. siječnja 2024. i dr.).
5. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u izreci rješenja pod točkom I.
6. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da je došlo do narušavanja pravne sigurnosti i neravnopravnosti stranaka u primjeni zakona valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. i čl. 13. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. U svojim odlukama, nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
7. Stoga, s obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu pobijanom odlukom povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i to ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava RH), kao i da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 24. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
