Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. P-26/2025-13

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Katarini Franković, u pravnoj stvari tužitelja DUBROVAČKO-NERETVANSKA ŽUPANIJA, OIB: 32082115313, Pred Dvorom 1, Dubrovnik, zastupan po punomoćniku Željku Juriću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženica DUBROVAČKI ZALASCI SUNCA d.o.o. u stečaju, OIB: 70419011156, Šetalište kralja Zvonimira 17, Dubrovnik, zastupan po punomoćniku Hrvoju Dunatovu, odvjetniku u Dubrovniku, radi utvrđenja osporene tražbine, nakon javne glavne rasprave održane i zaključene dana 27. kolovoza 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, objavljeno dana 24. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je osnovana tražbina tužitelja Dubrovačko-neretvanske županije, OIB: 32082115313, Gundulićeva poljana 1, Dubrovnik (stečajnog vjerovnika) koja je osporena u stečajnom postupku koji se vodi kod Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl.br. St- 83/2024 za trgovačko društvo Dubrovački zalasci sunca d.o.o. za turizam i ugostiteljstvo, turistička agencija „u stečaju“, Dubrovnik, Šetalište kralja Zvonimira 17, OIB: 70419011156 u iznosu od 1.185.009,14 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrditi da je osnovana tražbina tužitelja Dubrovačko-neretvanske županije, OIB: 32082115313, Gundulićeva poljana 1, Dubrovnik (stečajnog vjerovnika) koja je osporena u stečajnom postupku koji se vodi kod Trgovačkog suda u Dubrovniku pod posl.br. St- 83/2024 za trgovačko društvo Dubrovački zalasci sunca d.o.o. za turizam i ugostiteljstvo, turistička agencija „u stečaju“, Dubrovnik, Šetalište kralja Zvonimira 17, OIB: 70419011156 u iznosu od 50.066,30 EUR kao tražbina drugog višeg isplatnog reda.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 72.133,62 eura u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. U tužbi tužitelj u bitnome ističe da je nad tuženikom je dana 05. rujna 2024. godine Trgovački sud u Dubrovniku otvorio stečajni postupak pod brojem St-83/2024, te da je tužitelj u stečajnom postupku pravovremeno dana 30.10.2024. godine izvršio prijavu dviju tražbina i to na iznos od 1.185.009,14 EUR temeljem nepodmirenih obveza tuženika prema Ugovorima o koncesijama: Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru za koncesijsko područje I - uvale Sumartin u Dubrovniku, klasa: 947-01/14-01/44 od 26. lipnja 2015. godine - ID Ugovora 157823 i Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru za koncesijsko područje VI - uvale Sumartin u Dubrovniku, klasa: 947-01/14-01/45 od 26.lipnja 2015. godine) - ID Ugovora 157827. Ističe tužitelj kako tuženik nije izvršavao ugovorene obveze plaćanja koncesijske naknade određene čl. 3 Ugovora I i Ugovora VI, a da za što je tužitelj temeljem Izvatka iz poslovnih knjiga utvrdio dospjelo dugovanje: na dan 09.10.2024. godine u iznosu od 1.022.862,55 EUR prema Ugovoru I – ID Ugovora 157823, te na dan 04.09.2024. godine u iznosu od 162.146,69 EUR prema Ugovoru VI – ID Ugovora 157827.

Nadalje navodi i iznos od 50.000,00 EUR na temelju troškova odvjetničkog zastupanja u sporu koji se vodi pred naslovnim sudom pod posl.br. P-36/2024, a koji je tuženik pokrenuo protiv tužitelja radi stjecaja bez osnove koji se odnosi na vrijednost ulaganja u pomorsko dobro, gdje je naznačena vrijednost predmeta spora 13.941.236,24 EUR, te da je podnescima od 26.04.2024. te 09.08.2024.tužitelj dao odgovor na tužbu te se očitovao o prigovoru promašene pasivne legitimacije, te da je uz navedene troškove prijavljen iznos od 66,36 EUR na ime sudske pristojbe radi prijave tražbine tužitelja kao vjerovnika. Tužitelj ističe kako je rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku od 12. prosinca 2024. godine u točki III. 15. osporena tražbina tužitelja (kao stečajnog vjerovnika) u iznosu od 1.235.075,40 EUR te je točkom IV. 6. tužitelj (kao stečajni vjerovnik) upućen da u roku od 8 dana od pravomoćnosti ovog rješenja pokrene postupak radi utvrđenja osnovanosti osporene tražbine.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te ističe da je stečajni upravitelj osporio utuženu tražbinu tužitelja jer se u pogledu dijela tražbine ukupnom iznosu od 1.185.009,04 eur vodi sudski spor na TS Dubrovnik P - 114/2024 od 04.09.2024. zbog stjecanja bez osnove i ništetnosti ugovora o koncesijama na pomorskom dobru, dok je za ostatak tražbine u iznosu od 50.000,00 EUR osporen jer se odnosi na troškove odvjetnika po ispostavljenim računima 9 i 11 za odvjetničke usluge u iznosu 50.000,00 eura koji računi nisu izdani za usluge izvršene dužniku već za usluge obavljene vjerovniku, kao i za uplatnicu sudske pristojbe na iznos od 66,36 eura, što ne spada u tražbine drugog (II.) višeg isplatnog već je niži isplatni red. Tuženik ističe da je djelujući u Zajednici ponuditelja koja se sastojala od tuženika te trgovačkih društava Mucić & Co. d.o.o. i Hotel Katarina 2009, d.o.o., tijekom 2014. godine, dostavio ponude na natječaje, odnosno javno prikupljanje ponuda za dodjelu koncesija za gospodarsko korištenje i uređenje plažno-rekreacijskog prostora uvale „Sumratin“ u Dubrovniku, glede koncesijskog područja I. i koncesijskog područja VI. Grad Dubrovnik, a koji su natječaji bili raspisani od strane Županijske skupštine Dubrovačko-neretvanske županije, te da odlukama Županijske skupštine je Zajednica ponuditelja izabrana na natječajima za koncesijska područja I. i VI. kao najpovoljniji ponuditelj, temeljem čega da su u lipnju 2015. godine između tužitelja i tuženika sklopljeni i ugovori o koncesiji na pomorskom dobru za predmetna koncesijska područja. Nadalje tuženik ističe kako Ugovori o koncesijama na koncesijskim područjima I. i VI. reguliraju prava koncesionara – Zajednice ponuditelja koje je član i tuženik te opseg i uvjete korištenja pomorskog dobra , te da su temeljem oba predmetna Ugovora, koncesije dodijeljene na rok od 20 godina, počevši od 1. srpnja 2015. godine. Sukladno spomenutim Odlukama, tuženik navodi, te pripadajućim Ugovorima, Tuženik je tijekom godina vršio odgovarajuću izgradnju i uređenje plažno - rekreacijskog prostora uvale „Sumratin“, u skladu s ishođenim lokacijskim i građevinskim dozvolama, a sve prema namjeni prostora koju je u tijeku natječajnog postupka dostavio u okviru svoje ponude, odnosno u okviru Studije gospodarske opravdanosti koncesije, pa da je sukladno Odlukama i Ugovorima, Koncesionar bio ovlašten da na općem, odnosno pomorskom dobru, izgraditi određene građevine i pružati određene usluge koje će mu služiti u obavljanju koncesijske djelatnosti, a čija će se vrijednost tijekom 20 godina, koliko su koncesije trebale trajati, amortizirati te će se time ispuniti gospodarska i ekonomska svrha koncesija, kao i javni interes i korist. Navodi da je isto tako, obveza Koncesionara bila da Dubrovačko-neretvanskoj županiji godišnje plaća koncesijsku naknadu, a kako je ista određena člancima 3. Ugovora. Međutim da su neposredno nakon donošenja Odluka Županijske skupštine o dodjeli koncesija za navedena koncesijska područja, uslijedili žalbeni postupci pokrenuti od strane drugih zajednica ponuditelja i ponuditelja koji su sudjelovali u natječajnim postupcima, a kako su takve žalbe bile odbijene, uslijedili su upravni sporovi, koji su, u povodu žalbi protiv prvostupanjskih presuda kojima su tužbe bile odbijene, u konačnici 2020. godine rezultirali donošenjem dviju odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojima se žalbe usvajaju te se svi akti (Odluke Županijske skupštine, rješenja Ministarstva pomorstva, prometa i infrastukture i presude Upravnog suda u Splitu), doneseni u povodu predmetnih koncesija, poništavaju, a da povodom poništenja akata o koncesijama, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je tijekom 2021. godine Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjeve za izvanredno preispitivanje zakonitosti dviju donesenih pravomoćnih presuda Visokog upravnog suda, međutim odluke u povodu navedenih zahtjeva do današnjeg dana da nisu donesene. Tuženik ističe kako na temelju odluka Županijske skupštine, između Tužitelja i Tuženika su sklopljeni Ugovori o koncesiji na pomorskom dobru i to: za koncesijsko područje I. Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru KLASA: 947-01/14-01/44 URBROJ: 2117/1-01-15-39 od dana 26. lipnja 2015. godine; te za koncesijsko područje VI. Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru KLASA: 947-01/14-01/45 URBROJ: 2117/1- 01-15-40 od dana 26. lipnja 2015. godine. S obzirom na nedopuštenost podnošenja žalbe protiv navedenih rješenja Ministarstva, protiv istih su podnesene upravne tužbe, odnosno pokrenuti su upravni sporovi pred Upravnim sudom u Splitu, a sukladno članku 26. stavku 1. tada važećeg Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/2010, 143/2012, 152/2014) podnošenje pravnih lijekova, odnosno tužbe, nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano, slijedom čega je Koncesionar, bez obzira na upravne postupke i sporove, na temelju dodijeljenih mu koncesija, uredno krenuo u izvršavanje svojih dužnosti i obaveza na plaćanje koncesije, a sve u skladu sa sklopljenim Ugovorima. Glede koncesijskog područja I., presudom Visokog upravnog suda posl. broj: Usž - 3601/18-4 od dana 3. srpnja 2020. godine poništene su točke I. (kojom je odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva) i III. (kojom je naloženo tužiteljima da Zainteresiranoj osobi nadoknade dio troškova spora) presude Upravnog suda u Splitu, posl. broj: UsIjn-17/15-28 od dana 20. studenog 2017. godine (omaškom u izreci presude navedeno da se radi o presudi od dana 20. studenog 2018. godine) te je poništeno rješenje Ministarstva KLASA: UP/II-342-01/15-01/13 URBROJ: 530-03-2-1- 1-15-2 od dana 14. svibnja 2015. godine, kao i Odluka Županijske skupštine KLASA: 947 -01/14- 01/44 URBROJ: 2117/1-04-14-28 od dana 19. prosinca 2014. godine. Isto tako navodi da u odnosu na koncesijsko područje I., presudom Visokog upravnog suda posl. broj: Usž - 494/17-3 od dana 28. ožujka 2019. godine, odbijena je žalba tužitelja – žalitelja, Zajednice ponuditelja Dorada Octo j.d.o.o. i Capio d.o.o. te je potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku posl. broj: UsI-858/16-32 od 7. prosinca 2016. godine, a glede koncesijskog područja VI., presudom Visokog upravnog suda posl broj: Usž-2490/18-2 od dana 22. prosinca 2020. godine, poništena je presuda Upravnog suda u Splitu, posl broj: UsIjn - 29/15-26 od dana 20. studenog 2017. godine te rješenje Ministarstva KLASA: UP/II-342- 01/15-01/12 URBROJ: 530-03-2-1-1-15-2 od dana 11. svibnja 2015. godine, kao i Odluka Županijske skupštine KLASA: 947-01/14-01/45 URBROJ: 2117/1-04-14-28 od dana 19. prosinca 2014. godine.

Tuženik ističe kako su dvjema presudama Visokog upravnog suda poništene presude Upravnog suda u Splitu posl. broj: UsIjn-17/15-28 od dana 20. studenog 2017. godine te posl broj: UsIjn-29/15-26 od dana 20. studenog 2017. godine, kao i ranija rješenja Ministarstva i Odluke Županijske skupštine, u odnosu na dodjelu koncesija za koncesijska područja I. i VI., tako predmetne koncesije više nisu na snazi. Što se tiče pravnih posljedica poništavanja, skreće pažnju na odredbu članka 115. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, 110/21) (dalje u tekstu: ZOUP), koji propisuje da se poništavanjem poništavaju sve pravne posljedice koje je upravni akt proizveo, što znači da su citiranim presudama Visokog upravnog suda poništeni pravni učinci koncesija i to od samog početka, retroaktivno, odnosno ex tunc , te obzirom da prava i obveze na temelju koncesije nastale sklapanjem ugovora o koncesiji, sukladno članku 16. stavku 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03, 141/06 i 38/09) (dalje u tekstu: „ZPDML/03“), a on se sklapa na osnovi odluke o koncesiji, sukladno članku 25. stavku 1. ZPDML/03, odluka o koncesiji i ugovor su međusobno povezani akti koji se ne mogu tumačiti odvojeno jedan od drugog jer je odluka o koncesiji pravni temelj sklapanja dvostranoobveznog pravnog posla upotrebe pomorskog dobra, te da odluka o koncesiji svojim sadržajem u bitnome određuje elemente na temelju kojih se dio pomorskog dobra isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu, odnosno gospodarsko korištenje određenoj osobi. Ističe da poništavanjem predmetnih odluka o koncesiji, odnosno Odluke Županijske skupštine i rješenja Ministarstva, posljedično su poništeni i Ugovori sklopljeni na temelju tih Odluka, obzirom je poništavanjem Odluka, otpala pravna osnova postojanja i izvršavanja predmetnih Ugovora. Zaključno tuženik navodi da tužiteljeva tražbina koju je prijavio u stečajnom postupku pod brojem St-83/2024 kao tražbinu II. višeg isplatnog reda temeljem nepodmirenih obveza tuženika prema Ugovorima o koncesijama je neosnovana, jer ne postoji pravna osnova temeljem koje bi se naplaćivala koncesija koja je poništena te da tužitelj nema pravo na iznos od 1.185.009,14 EUR koji potražuje na temelju predmetnih Ugovora o koncesijama.

3. Tužitelj tijekom postupka ustraje u bitnome kao u navodima iz tužbe, a tuženik tijekom postupka ustraje u bitnome kao u navodima iz odgovora na tužbu.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu:

- rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku, posl.br. St-83/2024-17 od 05. rujna 2024. godine;

- povijesni izvadak iz sudskog registra od 20. ožujka 2025. godine za tuženika

- preslika obrasca 16 i prijave tražbine od 30.10.2024. godine sa priležećom dokumentacijom (potvrda uplate stečajne prijave u iznosu od 66,36 EUR, Ugovor I, Ugovor VI, Izvod iz poslovnih knjiga tužitelja za iznos od 1.022.862,55 EUR, Izvod iz poslovnih knjiga tužitelja za iznos od 162.146,69 EUR, Obavijest o dospjeloj i nepodmirenoj naknadi za ID Ugovora 157827, Obavijest o dospjeloj i nepodmirenoj naknadi ID Ugovora 157823, RN 09 od 27.06.2024. na iznos od 25.000,00 EUR, RN 11 od 27.06.2024. na iznos od 25.000,00 EUR, Izvadak po transakcijskom računu odvjetnika Željka Jurića od 28.08.2024., Izvadak po transakcijskom računu odvjetnika Željka Jurića od 09.08.2024., podnesak II. tuženika u predmetu P-36/2024 TS Dubrovnik od 26.04.2024.; podnesak II. tuženika u predmetu P-36/2024 TS Dubrovnik od 09.05.2024.);

- rješenje Trgovačkog suda u Dubrovniku od 12. prosinca 2024. godine, posl.br. St- 83/2024-53,

- rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 04. veljače 2025. godine, posl.br. Pž-183/2025-2 sa potvrdom primitka od 19. ožujka 2025. godine,

- službeni glasnik Dubrovačko-neretvanske županije broj 9/2014,

-Ugovori o koncesiji na pomorskom dobru i to: za koncesijsko područje I. Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru KLASA: 947-01/14-01/44 URBROJ: 2117/1-01-15-39 od dana 26. lipnja 2015. godine; te za koncesijsko područje VI. Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru KLASA: 947-01/14-01/45 URBROJ: 2117/1-01-15-40 od dana 26. lipnja 2015. godine,

-Rješenje Ministarstva KLASA: UP/II-342-01/15-01/13 URBROJ: 530-03-2-1- 1-15-2 od dana 14. svibnja 2015. godine

- Rješenje Ministarstva KLASA: UP/II-342-01/15-01/12 URBROJ: 530-03-2-1- 1-15-2 od dana 11. svibnja 2015. godine

- Presuda Upravnog suda u Osijeku posl.br. Usl-858/16-32 od 7. prosinca 2016,

- Presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu Usljn-17/15-28 od 20.11.2017,

- Presuda Upravnog suda u Splitu Usljn-29/15-26 od 20.11.2017,

- Presuda Visokog upravnog suda RH Usž-3601/18-4,

- Presuda Visokog upravnog suda RH Usž-494/17-3,

- Presuda Visokog upravnog suda RH Usž-2490/18-2,

te je pribavljen i pregledan spis predmeta Trgovačkog suda u Dubrovniku P-114/2024 novog posl.br. P-33/2025, i u ovaj spis kopirana tužba, odgovor na tužbu, te je utvrđeno da u tom predmetu još nije održano niti jedno ročište, te je pribavljen i pročitan i spis ovoga suda posl. br. P-36/2024 te izvršena preslika isprava: tužba i odgovor na tužbu, te utvrđeno da je doneseno rješenje o prekidu na koje je izjavljena žalba, te se čeka odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Sud je na temelju svih izvedenih dokaza mogao donijeti nedvojbenu odluku.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem postojanja tražbine u iznosu od 1.235.075,40 eura, a koja tražbina je osporena u stečajnom postupku od strane stečajnog upravitelja kao tražbina vjerovnika II višeg isplatnog reda.

6. Iz rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku, posl.br. St-83/2024-17 od 05. rujna 2024. godine je vidljivo da je nad tuženikom stečaj otvoren 5. rujna 2024.g., a iz rješenja Trgovačkog suda u Dubrovniku od 12. prosinca 2024. godine, posl.br. St -83/2024-53 odnosno rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 04. veljače 2025. godine, posl.br. Pž-183/2025-2 sa potvrdom primitka od 19. ožujka 2025. godine je vidljivo da je tužitelj u roku pokrenuo predmetni parnični postupak u skladu s čl. 267 Stečajnog zakona (Narodne novine broj 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24, dalje u tekstu: SZ).

7. Iz priloženog spisu obrasca 16 i prijave tražbine od 30.10.2024. godine sa priležećom dokumentacijom i to potvrdom uplate stečajne prijave u iznosu od 66,36 EUR, Ugovor I, Ugovor VI, Izvod iz poslovnih knjiga tužitelja za iznos od 1.022.862,55 EUR, Izvod iz poslovnih knjiga tužitelja za iznos od 162.146,69 EUR, Obavijest o dospjeloj i nepodmirenoj naknadi za ID Ugovora 157827, Obavijest o dospjeloj i nepodmirenoj naknadi ID Ugovora 157823, RN 09 od 27.06.2024. na iznos od 25.000,00 EUR, RN 11 od 27.06.2024. na iznos od 25.000,00 EUR, Izvadak po transakcijskom računu odvjetnika Željka Jurića od 28.08.2024., Izvadak po transakcijskom računu odvjetnika Željka Jurića od 09.08.2024., podnesak II. tuženika u predmetu P-36/2024 TS Dubrovnik od 26.04.2024.; podnesak II. tuženika u predmetu P-36/2024 TS Dubrovnik od 09.05.2024.) sud je utvrdio kako je tužitelj prijavio tražbinu u stečajnom postupku te kako se ista odnosi na zbroj slijedećih tražbina: 1.185.009,14 EUR temeljem nepodmirenih obveza tuženika prema Ugovorima o koncesijama, iznos od 50.000,00 EUR na temelju troškova odvjetničkog zastupanja u sporu koji se vodi pred naslovnim sudom pod posl.br. P- 36/2024, a koji je tuženik pokrenuo protiv tužitelja radi stjecaja bez osnove koji se odnosi na vrijednost ulaganja u pomorsko dobro, gdje je naznačena vrijednost predmeta spora 13.941.236,24 EUR, te da je podnescima od 26.04.2024. te 09.08.2024.tužitelj dao odgovor na tužbu te se očitovao o prigovoru promašene pasivne legitimacije, te da je uz navedene troškove prijavljen iznos od 66,36 EUR na ime sudske pristojbe radi prijave tražbine tužitelja kao vjerovnika.

8. Između stranaka nije sporno da su sklopljeni Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru za koncesijsko područje I - uvale Sumartin u Dubrovniku, klasa: 947-01/14-01/44 od 26. lipnja 2015. godine - ID Ugovora 157823 i Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru za koncesijsko područje VI - uvale Sumartin u Dubrovniku, klasa: 947-01/14-01/45 od 26.lipnja 2015. godine) - ID Ugovora 157827. Isto tako nije sporno između stranaka kako su ugovori sklopljeni između tuženika kao ovlaštenika koncesije, gdje davatelj koncesije tužitelj dodjeljuje ovlašteniku koncesije koncesiju na pomorskom dobru u Dubrovniku, te se koncesija dodjeljuje na 20 godina.

9. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama definira koncesiju kao pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama, sukladno prostornim planovima, a koncesija je pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama, sukladno prostornim planovima,. Čl. 16 istog zakona je regulirano da prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, a čl 25. propisuje da na osnovi odluke o koncesiji davatelj koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor o koncesiji.

10. Stranke su sklopile Ugovore o koncesiji na pomorskom dobru i primjenjuju se odredbe za ugovornu štetu (odredbe članka 342. od 349. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane (arg. iz članka 336. ZOO-a). Sudionici obveznog odnosa dužni su ispuniti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje (članak. 9.). Kako su odredbe izvanugovorne odgovornosti (članak 1045. do 1110.) istodobno i opće odredbe odgovornosti za štetu, u članku 349. ZOO-a propisano je da će se one primjenjivati i na ugovornu odgovornost ako odredbama o ugovornoj odgovornosti nije drukčije propisano. Prema članku 342. ZOO-a (ispunjenje obveze i posljedice neispunjenja) pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu jesu: 1. postojanje ugovora ili druge pravno poslovne veze, 2. neispunjenje dužnikove obveze, 3. šteta nanesena vjerovniku, 4. postojanje uzročne veze i 5. nepostojanje neke od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti (članak 343.). Vjerovnik uvijek ima pravo na naknadu štete, i to umjesto ispunjenja ili zajedno s ispunjenjem obveze. U ovom konkretnom slučaju radi se o tražbini od 1.185.009,14 EUR temeljem nepodmirenih obveza tuženika prema Ugovorima o koncesijama. Sud je pregledom isprava priloženih spisu i to prije svega Ugovora o koncesiji utvrdio da su isti ugovori sklopljen među strankama na temelju čl. 25 Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03) i Odluke Rješenja Ministarstva prometa, pomorstva i infrastrukture, te čl. 30 Zakona o koncesijama (NN 143/12), te da je tužitelj u tom ugovoru davatelj koncesije. Iako je iz spisa vidljivo kako je tijekom cijelog vremena važenja ugovora o koncesiji postupak po žalbama bio u tijeku, pa u konačnici da su rješenja Ministarstva i Odluke Županijske skupštine, u odnosu na dodjelu koncesija za koncesijska područja I. i VI. I predmetne koncesije više nisu na snazi, sami Ugovori o koncesiji na pomorskom dobru nisu raskinuti, poništeni ili na neki drugi način njihov učinak poništen. Dakle, neovisno o tome što tužitelj više nije imao ovlaštenje koje je imao prilikom sklapanja ugovora o koncesiji odnosno otpala je kasnije pravna osnova, takav ugovor o koncesiji koji je valjano sklopljen nije raskinut ili na drugi način prestao. Tuženik (prije stečaja) je konzumirao ugovore o koncesiji, tuženik nije ni osporio tu činjenicu u ovom postupku, dakle koristio je pomorsko dobro, te stoga u skladu sa ugovorima je u obvezi plaćanja godišnje naknade ugovorene u čl. 3 Ugovora o koncesiji. Pacta sunt servanda je temeljno pravno načelo po kojem sporazume (dogovore, ugovore) treba poštovati, a u ovom slučaju tužitelj i tuženik su sklopili ugovore u kojem su dogovorili uvjete pa i u slučaju prestanka koncesije (čl. 10).

11. Stoga, nakon brižne analize svakog tijekom postupka provedenog dokaza za sebe i u međusobnoj korelaciji s ostalim dokazima, sud je prema čl. 8. ZPP-a , a kako je ranije obrazloženo, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u dijelu prijavljenog potraživanja od 1.185.009,14 EUR temeljem nepodmirenih obveza tuženika prema Ugovorima o koncesijama i odlučio kao u toč. I izreke presude.

12. U odnosu na prijavljeni iznos tražbine od 50.000,00 EUR na temelju troškova odvjetničkog zastupanja u sporu koji se vodi pred naslovnim sudom pod posl.br. P - 36/2024, a koji je tuženik pokrenuo protiv tužitelja radi stjecaja bez osnove koji se odnosi na vrijednost ulaganja u pomorsko dobro, gdje je naznačena vrijednost predmeta spora 13.941.236,24 EUR, te da je podnescima od 26.04.2024. te 09.08.2024.tužitelj dao odgovor na tužbu te se očitovao o prigovoru promašene pasivne legitimacije, te da je uz navedene troškove prijavljen iznos od 66,36 EUR na ime sudske pristojbe radi prijave tražbine tužitelja kao vjerovnika, isto je sud odbio kao u toč II izreke obzirom da je punomoćnika odvjetnika angažirao tužitelj u sudskom sporu koji nije pravomoćno dovršen i stoga naknada parničnog troška još nije dospjela za suprotnu stranu u tom sporu u slučaju eventualnog uspjeha u sporu. Ukoliko tužitelj u tom sporu (tamo kao tuženik) uspije i nastane potraživanje onda će se ono namirivati kao obveza stečajne mase sve sukladno Stečajnom zakonu, a ne tražbina II višeg isplatnog reda. Iznos od 66,36 EUR na ime sudske pristojbe također nije tražbina II višeg isplatnog reda.

13. Budući da je tužitelj uspio u sporu u pretežitom dijelu, tužitelju je dosuđen trošak na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a. Sud je na temelju do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenog zahtjeva tužitelja, sukladno čl. 155. ZPP, vrijednosti predmeta, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, 107/25 dalje: OT), našao potrebnim za vođenje ovog postupka troškove i to za tužbu 7147 bodova (Tar.br. 7. toč. 1 OT-a), za zastupanje na ročištima na kojima su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari 7147 bodova po ročištu i to od 7.7.25 i 27.8.25. (Tar.br. 9.toč. 1 OT-a), za podnesak 7147 bodova (Tar.br.8. toč.1 OT-a), dakle ukupno 28.588 bodova temeljem Tar.br. 54. OT-a iznosi 57.176,00 eura uvećano za PDV 25%, što je 71.470,00 eura, te za pristojbu za tužbu i presudu po 331,81 eura (Tar br. 1. st 1 i Tar. br. 2 st 1 Tarife sudskih pristojbi – prilog Uredbi NN 37/23, a temeljem čl. 4 st.1 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18, 51/23), pa je sveukupno 72.133,62 eura i tako odlučeno kao u toč. III izreke.

14. Sukladno zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine 57/22 i 88/22) bilo je nužno iskazati sve iznose u uvodu i izreci odluke i u kunama i u eurima uz fiksni tečaj konverzije od 7,53450.

U Dubrovniku, dana 24. rujna 2025.

Sutkinja:

Katarina Franković

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude pozivom na gornji poslovni broj spisa.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte