REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-119/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog IĐ, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenog IĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presude Općinskog suda u Karlovcu od 17. siječnja 2025., broj K-690/2024-53 i Županijskog suda u Sisku od 13. ožujka 2025., broj Kž-58/2025-5, u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog IĐ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđeni MĐ proglašen je krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11 u vezi članka 52. KZ/11 te je na temelju članka 326. stavka 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme uhićenja i vremena provedenog u istražnom zatvoru od 13. lipnja 2024., pa nadalje.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je putem braniteljice Kristine Sudarić, odvjetnice iz Ogulina, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev), „pozivom na odredbu čl. 517. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku i to zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje su povrede mogle utjecati na presudu“, s prijedlogom da da se ukinu obje pobijane presude te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, predlažući da se zahtjev odbije kao neosnovan. Odgovor davnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i braniteljici.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik i u zahtjevu ustrajava na prigovoru koji je isticao u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP-a jer da se presuda temelji na nezakonitom dokazu.

5.1. Tvrdi da je svjedok ZĐ, policijski službenik u svom iskazu na raspravi naveo „kako je kritičnog dana s kolegicom NĐ radio u [adresa] na poslovima sprječavanja nezakonitih migracija i krijumčarenja osoba i da je od građana dobivena informacija da se vozilo tamnije boje jednom ili dvaput zaustavilo u zavoju prije malograničnog prijelaza u Republiku Sloveniju, da vozač izađe iz vozila, dođe do prijelaza, promotri situaciju i kada vidi da nema službenih osoba, vrati se do vozila i potom vozilom prijeđe granicu iz Hrvatske u Sloveniju.“ Smatra da je u tom dijelu ovaj iskaz svjedoka nezakonit dokaz jer svjedok u iskazu iznosi sadržaj obavijesti koje su policijski službenici pribavili od građana, koje, međutim, imaju samo informativni karakter i stoga se na njima ne može temeljiti sudska odluka.

6. Navedeni je prigovor osuđenika o nezakonitosti iskaza svjedoka ZĐ promašen jer navedeni svjedok u svom iskazu uopće nije prenosio sadržaj obavijesnog razgovora s građanima jer ta izvidna radnja iz članka 208. stavka 1. ZKP-a u ovom postupku uopće nije niti provedena. Svjedok je samo naveo da je dobivena informacija o kretanju vozila tamnije boje i sumnjivom ponašanju vozača koji je u graničnom području izlazio iz vozila, bez ikakvih drugih konkretnih podataka. Takva općenita informacija koja od strane građana dođe do policije i koja se ne odnosi na konkretnog počinitelja ni na detaljnije okolnosti o počinjenju nekog određenog kaznenog djela, uopće nije dokaz u kaznenom postupku, te se stoga i ne može raditi o nezakonitom dokazu.

6.1. Prema tome, protivno tvrdnjama osuđenika, u konkretnom se slučaju ne radi o tome da svjedok ZĐ u svom iskazu prepričava sadržaj obavijesnog razgovora s građanima jer te radnje policija nije niti provela, već je on opisao koje je radnje poduzeo nakon što je do njega doprla informacija o sumnjivom ponašanju u pograničnom području koje nadzire u okviru svoje nadležnosti sprječavanja nezakonitih migracija, a na što je u obrazloženju svoje odluke (točka 7.-8.1.) ukazao i sud drugog stupnja.

6.2. Stoga prigovor osuđenika o nezakonitosti iskaza svjedoka ZĐ iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a nije osnovan.

7. Osuđenik povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku od strane drugostupanjskog suda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a obrazlaže na sljedeći način.

7.1. Tvrdi da mu sud drugog stupnja nije odgovorio na žalbeni prigovor da je sud prvog stupnja počinio povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a o tome da je izreka proturječna sama sebi i razlozima i da o odlučnim činjenicama u obrazloženju prvostupanjske presude nisu izneseni razlozi, te da u drugostupanjskoj presudi nije na zakonit način obrazložen njegov žalbeni prigovor da je sud prvog stupnja zbog počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a jer da tu odluku o odbijanju prvostupanjski sud nije na zakonit način obrazložio.

7.2. Argumentirajući ove prigovore osuđenik u zahtjevu (str. 4., 2 i 3. odlomak i str. 5., 1. i 2. odlomak) ponavlja iste tvrdnje koje je iznosio u žalbi te ukazuje da mu na njih nije odgovoreno od strane suda drugog stupnja.

7.3. Ukratko, tvrdi da je u dvojbi o dokazanosti navoda optužbe trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo, da nije dokazano je li on uistinu postupao na inkriminiran način s izravnom namjerom, da nije utvrđeno koje je osobe prevozio u inkriminiranim radnjama opisanim u točki I. izreke prvostupanjske presude, a u odnosu na inkriminaciju od 13. lipnja 2024. da nije utvrđeno radi li se samo o pokušaju jer da tu inkriminaciju nije dovršio budući je bio uhićen na granici sa Slovenijom, a prethodno je prekinuo suradnju sa naručiteljem posla od kojeg stoga više nije trebao primiti novce, pa se stoga ne može raditi o postupanje iz koristoljublja. Napominje da da je u žalbi isticao i prigovor da je sud prvog stupnja počinio postupovnu povredu iz članka 468. stavka 3. ZKP-a je nije na zakonit način obrazložio zašto je odbijen dokazni prijedlog obrane da se ispitaju osobe koje je prevozio u zadnjim inkriminiranim radnjama, a drugostupanjski je sud, bez ikakve dodatne argumentacije, samo ponovio navode suda prvog stupnja, zbog čega se i u toj odluci ne radi o zakonitom obrazloženju.

7.4. Međutim, protivno navodima iz zahtjeva, sud drugog stupnja je u svojoj odluci odgovorio na sve ove žalbene prigovore. U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ta se osnova u žalbi osuđenika samo uvodno naznačuje, ali bez navođenja o kojoj se konkretnoj postupovnoj povredi iz članka 468. ZKP-a radi, i pri tom se, protivno tvrdnjama iz zahtjeva uopće se ne citira odredba iz točke 11. stavka 1. citiranog propisa. Naime, u obrazloženju žalbe (str. 2., 5. odlomak) se u odnosu na odbijanje suda prvog stupnja dokaznog prijedloga obrane da se ispitaju osobe koje je osuđenik prevozio 13. lipnja 2024. navodi da takvo obrazloženje u prvostupanjskoj presudi nije učinjeno na zakonit način, što bi implicite ukazivalo na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a jer da ovim odlučnim činjenicama nisu u obrazloženju presude dati razlozi. Osim ove povrede se u obrazloženju žalbe još konkretno citira samo odredba iz članka 468. stavka 2. ZKP- a u dijelu u kojem se argumentira prigovor o nezakonitosti iskaza svjedoka ZĐ (str. 2. zadnji odlomak i str. 3. 1. odlomak).

7.5. Na obje je ove postupovne povrede koje su bile istaknute u osuđenikovoj žalbi drugostupanjski je sud u obrazloženju svoje odluke osuđeniku odgovorio i to u točkama 7.-8.1. u odnosu na nezakonitost dokaza, a u točki 12. u odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga obrane.

7.6. Od ostalih žalbenih prigovora na koje se u zahtjevu ukazuje, uz tvrdnju da mu na njih sud drugog stupnja nije odgovorio, radi se o pitanju dokazanosti navoda optužbe u vezi načina počinjenja predmetnog kaznenog djela, dokazanosti namjere kao subjektivne okolnosti djela te potrebe primjene odredbe in dubio pro reo. Sve su to nedvojbeno činjenični prigovori, na koje mu je sud drugog stupnja također u dovoljnoj mjeri odgovorio i to u dijelu obrazloženja koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (točke 9.-11. i 14.).

7.7. U odnosu tvrdnju iz zahtjeva da mu u drugostupanjskoj odluci nije odgovoreno na prigovor radi li se o pokušaju ili dovršenom kaznenom djelu, koje je u žalbi problematizirano kroz povredu kaznenog zakona iz članka 469. ZKP-a (str. 4., 3. i 4. odlomak obrazloženja žalbe,) žalitelju je odgovoreno pod točkom 13. obrazloženja drugostupanjske presude.

7.8. Prema tome, kako je sud drugog stupnja u smislu odredbe članka 487. stavka 1. ZKP-a odgovorio na sve žalbene razloge osuđenika, kako postupovne, tak i činjenične te one o povredi kaznenog zakona, ovaj dio zahtjeva koji se odnosi na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a nije osnovan.

8. Nadalje, osuđenik u zahtjevu uz prigovore vezane za odbijanje njegovog dokaznog prijedloga da se ispitaju osobe koje su zatečene u njegovom vozilu kod posljednjeg prijevoza, dodaje i prigovor povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP-a, a kojega prethodno nije isticao. Tvrdi da je uslijed neprovođenja ovog dokaza ispitivanjem stranih državljana ostalo nerazjašnjeno jesu li oni imali namjeru ponijeti u Republici Hrvatskoj zahtjev za međunarodnu zaštitu, sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 70/15., 127/17. i 33/23.). Tvrdi da je to relevantno jer odredbe članka 4. točke 5. i članka 52. stavka 1. točke 2. tog Zakona propisuje da osobe koje su zatražile ovakvu zaštitu imaju pravo na slobodno kretanje u Hrvatskoj kao i stranci u transferu. Stoga da je ostalo neutvrđeno radi li se u konkretnom slučaju uopće o osobama o osobama kojima nije dozvoljeno kretati se u Republici Hrvatskoj.

9. Međutim, navedeni prigovor koji osuđenik označuje kao povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 2. ZKP-a je u biti činjenični prigovor kojim se zapravo nastoje dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. Naime, o prigovoru kaznenog zakona se radi kada sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje povrijedi zakon na nekom od pitanja iz članka 469. točke 1.-5. ZKP-a, a ne kada se sugerira da je na neko drugačije činjenično stanje koje je trebalo biti utvrđeno trebalo primijeniti neku drugu odredbu kaznenog zakona. Takav prigovor se odnosi na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, a u biti je u pitanju prigovor činjeničnog karaktera. Dakle, budući je ovdje u pitanju činjenični prigovor o kojem se u ovom postupku odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može raspravljati, jer to proizlazi iz odredbe članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a koje taksativno propisuju iz kojih se osnova pravomoćna presuda ovim izvanrednim pravnim lijekom može pobijati, to je i u ovom dijelu zahtjev neosnovan.

10. Osuđenik u obrazloženju zahtjeva (str. 5., 3. odlomak i str. 6. 1. odlomak) promašeno kroz prigovore o povredama odredbe članka 79. KZ/11 i konvencijskog prava problematizira pitanje oduzimanja mobitela i automobila zanemarujući činjenicu da je u tom dijelu prvostupanjska presuda djelomičnim prihvaćanjem njegove žalbe drugostupanjskom presudom preinačena na način da je u tom dijelu odlukom o oduzimanju predmeta ukinuta.

11. Na kraju obrazloženja zahtjeva (str. 6., 2. i 3. odlomak) osuđenik tvrdi da se sud drugo stupnja nije u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja osvrnuo na žalbene navode sukladno odredbi članka 487. stavka 1. ZKP-a jer da se obrazloženje drugostupanjske presude svodi na konstataciju na temelju kojih je dokaza prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice te se radi o arbitrarnoj odluci kojom je kompromitiran zaključak o djelotvornosti pravnog lijeka te pravičnost postupka u cjelini.

12. Osuđeniku je na ovaj prigovor o neodgovaranju suda drugog stupnja na njegove činjenične prigovore u ovoj odluci već odgovoreno (točke 7.5. i 7.6), a ti se navodi odnose i na prigovor o arbitrarnosti drugostupanjske odluke u kontekstu povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10., dalje: Konvencija) i članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00., -pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14., dalje: Ustav).

12.1. Naime, odluke suda prvog i drugog stupnja nisu arbitrarne jer su sudovi za sva svoja utvrđenja u obrazloženjima iznijeli opširnu argumentaciju koja nije proizvoljna jer se temelji na dokazima koji su izvedeni na raspravi. Sud prvog stupnja je povezao nesporne okolnosti navedene u točki 18. obrazloženja svoje presude s obranom optuženika i rezultatima koji proizlaze iz ocjene materijalnih dokaza (potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, zapisnika o provedenoj pretrazi mobitela, pregledu transakcija po registarskoj oznaci, evidenciji stranaca na kratkotrajnom boravku, obavijesti poduzeća Hrvatske autoceste d.o.o.) i personalnih dokaza (iskazi policijskih službenika ZĐ i NĐ) te je u obrazloženju (točka 22.) iznio posve jasno zbog čega ne prihvaća obranu osuđenika da je on obavljao legalne poslove prijevoza ljudi i da je prije uhićenja dobrovoljno prekinuo radni odnos s dotadašnjim poslodavcem, a zašto nalazi dokazanim sve tvrdnje iz optužnice. Osim iznošenja razloga koji se odnose na objektivna obilježja predmetnog kaznenog djela (točka 22.) u prvostupanjskoj je presudi obrazloženo i utvrđenje o izravnoj namjeri kao subjektivnom obilježju predmetnog kaznenog djela (toč. 23.).

12.2. Kao što je naprijed već bilo istaknuto sud drugog stupnja se u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri očitovao na sve bitne žalbene prigovore ukazujući zašto ih ne prihvaća, a zašto utvrđenja suda prvog stupnja nalazi osnovanim, pri čemu za takvu ocjenu nije u obrazloženju svoje odluke trebao ponavljati sve one dokaze i razloge iz prvostupanjske presude. Stoga niti ovaj dio zahtjeva osuđenika nije osnovan.

13. Slijedom navedenog, kako u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, trebalo ga je odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja