Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-960/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KKV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1459/2023-20 od 23. srpnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se tuženikova žalba i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1459/2023-20 od 23. srpnja 2025. na način da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ŽKV isplati iznos od 4.419,12 eura s pripadajućim zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi od 8,14% godišnje do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50% godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.“

II. Svaka stranka u ovom postupku snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 362,50 EUR (tristo šezdeset dva eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici ŽKV isplati iznos od 4.419,12 eura s pripadajućim zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. po stopi od 8,14% godišnje do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2021. godine do dana 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2021. godine do dana 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00% godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi od 7,50% godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine, po stopi od 7,25% godišnje tekućim od 1. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine, po stopi od 6,15% godišnje tekućim od a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 1.900,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 23. srpnja 2025. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a na drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja sve, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.»

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužiteljica je protiv tuženika podnijela tužbu u kojoj je navela da je sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9011626125 kojim joj je odobren kredit za kupnju stambenog objekta, kredit je odobren u kunskoj protuvrijednosti 110.633,89 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, odnosno uz valutnu klauzulu. Tužiteljica navodi da je pred Općinskim sudom u Rijeci pokrenula parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu i taj postupak se vodi pod poslovnim brojem P-1421/2019.

6.1. Tužiteljica je u tužbi nadalje navela da je sa tuženikom 16. prosinca 2015. sklopila Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011626125 (dalje: Dodatak) radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Nadalje je navela da je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. koja je iznosila 460.454,94 kn. Prema tome, imajući u vidu da su navedene odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije, tj. dan 30. rujna 2015. postojala razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF (nedospjela glavnica kredita) uz početnu 427.486,20 kn te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije u iznosu od 460.454,94 kn. Tužiteljica navodi kako razlika između preostalog iznosa glavnice koji je tuženik utvrdio na dan provedbe konverzije i stvarnog preostalog iznosa glavnice kada se uzmu u obzir preplaćeni iznosi, iznosi 4.375,70 eura. Dakle, tuženik je ugovarajući nepoštene ugovorne odredbe na temelju kojih su se tužiteljici znatno povećali mjesečni anuiteti, pogrešno izračunao preostali iznos glavnice koja je platio u razdoblju od dana isplate kredita pa sve do dana provedbe konverzije, odnosno preostali iznos koji duguje da bi u potpunosti isplatio kredit, te je na taj način nezakonito prisvojio, odnosno oštetio tužiteljicu za dodatnih 4.375,70 eura. Stoga je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži da joj plati taj iznos time da je nakon provedenog financijskog vještačenja zatražila dosudu iznosa od 4.419,12 eura.

6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ništetne pozivajući se pritom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Što se tiče valutne klauzule, prvostupanjski sud se je pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

6.3. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužiteljica u ovom postupku mogla pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir.

6.4. U tijeku postupka izveden je dokaz financijskim vještačenjem te je prvostupanjski sud vještaku zadao zadatak da utvrdi razliku u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30. rujna 2015., a prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita, zatim da li je konverzija prema aneksu ugovora o kreditu provedena u skladu s odredbama i pravilima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) te da utvrdi eventualne negativne razlike nastale konverzijom kredita iz CHF u EUR zaključno s danom 30. rujna 2015.

6.5. Vještak je utvrdio da je konverzija predmetnog Ugovora o kreditu iz CHF u EUR provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.; dalje: ZID ZPK/15). Nadalje je naveo da iznos preostale glavnice prema konvertiranom kreditu, a prema obračunu tuženika na dan 30. rujna 2015., koji je naveden u Dodatku, iznosi 60.331,53 eura odnosno 460.782,06 kn. Radi se o ostatku glavnice neovisnom o ranijim uplatama tužiteljice koji predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Vještak dalje navodi da preostala glavnica prema stvarno realiziranom otplatom planu, kada se primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita, iznosi 427.486,20 kn pa se ukazuje razlika od 33.295,86 kn ili 4.419,12 eura koja je postojala na dan 30. rujna 2015. i taj iznos predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

6.6. Prvostupanjski sud utvrđuje da provedenom konverzijom tužiteljica nije u cijelosti obeštećena te je usvojen njezin tužbeni zahtjev radi isplate navedenih 4.419,12 eura koji predstavlja razliku glavnice u provedenoj konverziji.

6.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju broj Rev-925/2023- 2 od 8. travnja 2025. naveo da je zaključenjem dodatka ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz članka 19.c stavka 1. točka 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva u točki II. svog zahtjeva unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja. Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske ustrajao u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022- 21, te koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“.

6.8. Takvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud te proizlazi da bi tužiteljica imala pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije, ali nema pravo na gore opisanu razliku glavnice koju je izračunao financijski vještak i koja joj je dosuđena prvostupanjskom presudom.

6.9. Kako tužiteljica tužbom nije niti tražila isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije, proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo te je stoga primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a pobijana presuda preinačena na način da je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev.

7. Tužiteljica je u cijelosti izgubila parnicu pa bi primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a trebala tuženiku naknaditi parnični trošak. Međutim, u predmetima poput ovog spora

– osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK-a, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa revizijskog suda koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (primjerice Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.) U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može se zaključiti da je tužiteljičina tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja - nije izravno primjenjiv u ovom predmetu pa bi nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljao miješanje u njezino pravo na mirno uživanje svoje imovine koje ne odražava poštenu ravnotežu između uključenog općeg interesa i prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva kao pretpostavku opravdanosti tog miješanja prema zahtjevima članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

8. S obzirom na izloženo pravno shvaćanje, a uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP- a i na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a, preinačena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove, a što se odnosi i na troškove drugostupanjskog postupka. U skladu s tim, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 362,50 eura.

Koprivnica, 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić