Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž Ob-130/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Emanuel Garankić, odvjetnik iz Poreča, protiv tuženice IA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dejvid Kazalac, odvjetnik iz Poreča, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P Ob-1/2021-91 od 30. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P Ob-1/2021-91 od 30. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovu bračne stečevine stekao pravo suvlasništva ½ (jedne polovice) nekretnine koja se nalazi na k. č. br. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška].

II. Nalaže se tuženici IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju izda ispravu podobnu za upis njegovog vlasničkog prava na navedenim nekretninama u označenom omjeru, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da iznos novčanih sredstva po svim računima otvorenim kod banaka tuženice IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u vrijeme razvoda braka predstavlja bračnu stečevinu stranaka.

IV. Nalaže se tuženici isplatiti ½ (jednu polovinu) iznosa utvrđenog toč. III ove presude tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog 2 Posl.br. P Ob-1/2021-91 prava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.238,65 eura, u roku od 15 dana. ".

2. Protiv te presude žali se tužitelj, pobijajući istu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tuženica je dostavila odgovor na žalbu u kojem pobija žalbene navode tužitelja i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana, te je zatražila trošak žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je pobijana presuda ispitana u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nisu počinjene ni povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 6) i 11) ZPP na koje se izrijekom pozvao tužitelj, jer u postupku pred prvostupanjskim sudom nije došlo do nezakonitog postupanja kojom bi se tužitelju uskratila mogućnost da raspravlja pred sudom, a pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, zbog razloga koji slijede.

6. Suprotno stajalištu žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 190. stavka 2. ZPP kada nije dopustio preinaku tužbe u točki II. tužbenog zahtjeva koju je tuženik izvršio na ročištu od 24. ožujka 2025., jer vlasničkopravni zahtjev za ovlaštenje za uknjižbu prava vlasništva, suprotno pravnom shvaćanju tužitelja, nije istovjetan obveznopravnom zahtjevu za izdavanje tabularne isprave, a ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

7. Predmet spora je, prema tome, zahtjev tužitelja za utvrđenje da nekretnina pobliže opisana u izreci pobijane presude pod I., u naravi kuća u [adresa] (K. O. [katastarska općina]) predstavlja suvlasništvo tužitelja za ½ dijela po osnovi bračne stečevine, te obvezivanje tuženice na izdavanje tabularne isprave za upis prava suvlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, kao i zahtjev tužitelja na utvrđenje kako iznos novčanih sredstava po svim računima tuženice otvorenim kod banaka u vrijeme razvoda braka stranaka predstavlja bračnu stečevinu stranaka i nalaganje tuženici isplate ½ dijela tog iznosa.

8. Tužitelj, kako proizlazi iz tužbe podnesene sudu 12. svibnja 2021., polazeći od nesporne činjenice kako su stranke bile u braku od 10. svibnja 1992. do 20. studenoga 2017., a došavši do saznanja kako tuženica "već godinu i pol nakon razvoda braka gradi kuću sa tri stambene jedinice" (predmetnu nekretninu), a stranke nakon razvoda nisu uredile međusobne imovinske odnose, uz tvrdnju kako je svjedokinja ŽA zloupotrijebila punomoć koju joj je tužitelj dao tijekom 2000. te je podizala sredstva sa njegovog računa koja je davala tuženici, smatra "očitim" kako je tuženica za stjecanje predmetne nekretnine koristila sredstva koja su bračna stečevina stranaka, pa dalje smatra da je time stekao suvlasništvo predmetne nekretnine za ½ dijela. U podnesku od 5. veljače 2021. kojim djelomično uređuje tužbeni zahtjev, dopunjuje činjenične tvrdnje navodeći kako je "utvrdio da je tuženica s novcem na računima tužitelja raspolagala na način da je iste ispraznila i uložila u izgradnju kuće, a koju je izgradila nakon razvoda braka". Osim toga smatra kako su bračna stečevina stranaka i sav novac koji su stranke imale na računima kod banaka u trenutku prestanka braka.

9. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, odbio tužbeni zahtjev primjenom članka 221.a ZPP, jer na temelju izvedenih dokaza nije mogao sa stupnjem izvjesnosti, odnosno uvjerenja koje isključuje svaku razumnu sumnju, utvrditi da bi predmetna nekretnina kao i novac na računu tuženice na dan prestanka bračne zajednice predstavljali bračnu stečevinu stranaka.

10. Navedeno stajalište prvostupanjskog suda je pravilno zbog slijedećih razloga.

11. Prema članku 36. stavku 1. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 - u nastavku ObZ), bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

12. Slijedom citirane zakonske odredbe, kod pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda kako je predmetna nekretnina stečena nakon prestanka bračne zajednice stranaka, tužitelj je u ovom postupku trebao dokazati kako je predmetna nekretnina stečena sredstvima koja predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, a jednako tako, kod nesporne činjenice da je bračna zajednice stranaka prestala prije formalnog razvoda braka (po iskazu tužitelja na ročištu od 9. listopada 2023. čak pet do šest godina ranije, negdje 2011. ili 2012.) na tužitelju je u ovom postupku bio teret dokazivanja kako tužiteljica kroz razdoblje od faktičnog prestanka bračne zajednice do razvoda braka stranaka na računima koji su egzistirali u vrijeme formalnog prestanka braka stranaka imala isključivo sredstva stečena do trenutka faktičnog prestanka bračne zajednice.

13. Naime, suprotno pravnom shvaćanju tužitelja, samo faktična bračna zajednica (razdoblje od sklapanja braka do stvarnog prestanka zajedničkog života i ostvarivanja bračnih sadržaja) je temelj za prava i obveze iz braka, uključujući i stjecanje imovine po načelu bračne stečevine. Dakle, pravno je relevantno samo to razdoblje, a ne formalni status braka. Bračna zajednica podrazumijeva postojanje volje oba bračna druga da ostvaruju bračne sadržaje, što uključuje zajedničko življenje, uzajamnu pomoć, te emocionalnu i ekonomsku povezanost. Trajni izostanak kojeg od tih elemenata znači ujedno i prestanak bračne zajednice, što je osnova za razvod braka.

14. Iako je prvostupanjski sud u pogledu prestanka bračne zajednice, kod suprotstavljenih iskaza stranaka, prihvatio iskaz tuženice i kao vrijeme prestanka faktične bračne zajednice utvrdio travanj 2017., kada je tuženica napustila zajednicu života (što je tek jedan od segmenata koji tvore bračnu zajednicu) sa tužiteljem u kući stranaka u [adresa], tužitelj, koji u svom iskazu tvrdi kako je bračna zajednica stranaka prestala znatno ranije, još 2011. ili 2012. (tužitelj nedvojbeno tvrdi "…mi od 2012. nismo živjeli kao bračni partneri. Nismo se svađali, Živjeli smo pod istim krovom u istoj sobi, samo je bila komunikacija koja ne priliči bračnim drugovima…"), iako je na njemu teret dokazivanja odlučnih činjenica, nije dokazao prije svega trenutak prestanka bračne zajednice, a upravo taj trenutak je odlučan za utvrđenje koja sredstva su stranke imale u trenutku prestanka bračne zajednice, sa oborivom presumpcijom da su ista stečena radom za vrijeme trajanje te zajednice, kako bi se uopće u ovom postupku moglo raspravljati i utvrđivati jesu li ta sredstva utrošena za kupnju nekretnine i izgradnju kuće u [adresa], odnosno jesu li ta sredstva bila položena na račune tuženice kod banaka u vrijeme razvoda braka stranaka.

15. Iz iskaza tužitelja, što više, proizlazi kako od povratka iz Švicarske u Hrvatsku 2006. nije radio nego je "lijepo živio" od svoje mirovine i od iznajmljivanja apartmana u kući u [adresa], vođenje kojih poslova je prepustio tuženici, a stranke su zaradu dijelile. Tuženica je uz to navodno, po tvrdnji opet tužitelja, iznajmljivala i apartmane trećih osoba. Prema tome, kada bi se prihvatila tvrdnja tužitelja kako je bračna zajednica stranaka prestala 2012., treba uzeti da je sva imovina koju je tuženica stekla iznajmljivanjem apartmana od 2012. do 2017. njena posebna imovina, stečena nakon prestanka bračne zajednice, a isto bi vrijedilo za razdoblje od travnja do studenoga 2017., ako se prihvati utvrđenje prvostupanjskog suda o prestanka bračne zajednice stranaka temeljeno na tvrdnjama tuženice, pa nije životno niti uvjerljivo da bi sredstva na računima tuženice u bankama u vrijeme razvoda braka stranaka predstavljala bračnu stečevinu stranaka.

16. Kod takvih činjeničnih navoda tužitelja, uz izostanak konkretnih dokaza o visini zarade stranaka, troškovima života stranaka i troškovima radova na kući u [adresa], izostali su bilo kakvi parametri za određivanje knjigovodstveno-financijskog vještačenja, pa taj dokaz nije bilo ni moguće provesti, a pravilno je prvostupanjski sud odbio i dokazne prijedloge za izvođenje grafološkog vještačenja (o čemu je prvostupanjski sud dao jasne i prihvatljive razloge u točki 41. obrazloženja pobijane presude) i građevinskog vještačenja, za koje tužitelj tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije jasno definirao na koje okolnosti se predlaže.

17. Naprotiv, pravilno je prvostupanjski sud, ocijenio pisane dokaze koje je dostavila tuženica, prije svega priložene kupoprodajne ugovore od 3. svibnja 2017. i 24. svibnja 2018. i potvrde o izvršenim transakcijama sa računa HA i EA, kćerki stranaka, na račun tuženice, kao i iskaze navedenih svjedokinja i tuženice, kada je došao do uvjerenja kako je predmetnu nekretninu tuženica stekla novčanim sredstvima koja je dobila prodajom roditeljske kuće u [adresa] i sredstvima koja su uplatile kćerke stranaka.

18. Na žalbene navode tužitelja treba odgovoriti kako je na tužitelju teret dokazivanja da je predmetna nekretnina kupljena sredstvima koja su bračna stečevina stranaka, dok tuženica, naprotiv, može, ali nije dužna, dokazivati suprotno. Sve i da su kćeri stranaka majci poklonile novac koji su prethodno dobile od tužitelja, tužitelj time nije stekao nikakva prava na predmetnoj nekretnini, jer je tuženica taj novac stekla po drugoj pravnoj osnovi (darovanjem od svoje djece), a ne radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Tuženik nije dokazao niti kada je faktična zajednica stranaka prestala, a nesporno je prestala prije razvoda braka stranaka, pa time nije dokazao ni da su u vrijeme faktičnog prestanka bračne zajednice postojala novčana sredstva stranaka kojima je tuženica neovlašteno samostalno raspolagala, a kamoli da bi bilo koja sredstva stečena radom za vrijeme trajanje bračne zajednice tuženica uložila u stjecanje predmetne nekretnine.

19. Sve da i nije dokazala porijeklo novčanih sredstava kojima je kupila i izgradila predmetnu nekretninu, a isto se može reći i na eventualna sredstva na njenim računima u trenutku razvoda braka stranaka u situaciji kada se taj trenutak nesporno ne poklapa s trenutkom prestanka bračne zajednice, ta činjenica ne dovodi do presumpcije kako bi ta novčana sredstva predstavljala bračnu stečevinu stranaka, pa je tužitelj tu činjenicu bio dužan nedvojbeno dokazati, a što nije uspio zbog naprijed izloženih razloga.

20. Slijedom navedenog, makar je tuženica tijekom postupka s pravom ukazivala i kako je postavljeni zahtjev za isplatu neodređen u smislu članka 186. stavka 1. ZPP, a osim toga tužitelj nije ni tvrdio da bi stranke bile u obveznopravnom odnosu iz kojeg bi proizlazila obveza tuženice na izdavanje tabularne isprave, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, pa je po odredbi članka 368. ZPP presuđeno kao u izreci pod I.

21. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer taj trošak nije bio potreban u smislu članka 155. stavka 1. ZPP.

Split, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić