REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-689/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, Radnička 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika A1 Hrvatska d.o.o. Zagreb, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Kopilović i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1012/2023-2 od 19. travnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1339/2020-28 od 26. siječnja 2023., u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Nalaže se tuženiku A1 HRVATSKA d.o.o., Vrtni put 1, Zagreb, OIB: 29524210204, isplatiti tužitelju HRVATSKI TELEKOM d.d. Radnička 21, Zagreb, OIB: 81793146560 iznos od 7.789,53 eura/58.690,19 kuna sa zateznim kamatama i to:

- na iznos od 2.428,87 eura/18.300,29 kn od 27. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 1.204,70 eura/9.076,80 kn od 19. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 130,37 eura/982,25 kn od 10. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 952,10 eura/7.173,60 kn od 16. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 167,53 eura/1.262,26 kn od 17. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 809,61 eura/6.100,00 kn od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 167,53 eura/1.262,26 kn od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 167,53 eura/1.262,26 kn od 21. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 841,99 eura/6.344,00 kn od 19. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 751,32 eura/5.660,80 kn od 16. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 167,98 eura/1.265,67 kn od 16. travnja 2009. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotna poena, u roku od 8 dana.".

1.1. Prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

"I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv- 2095/09 od 21. srpnja 2009.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.536,47 eura/26.645,52 kn sa zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovršnog postupka u iznosu od 9,72 eura/ 73,20 kn sa zateznim kamatama sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 21. srpnja 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 15% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja je jednaka uvećanju prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 151,70 eura/1.143,02 kn tekućom od 21. srpnja 2009. do 25. siječnja 2023., kao neosnovan.".

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1339/2020-28 od 26. siječnja 2023. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti iznos od 3.489,05 EUR / 26.288,31 kn i to:

- iznos od 25,42 EUR / 191,54 kn od 18. prosinca 2008.,

- iznos od 2.428,97 EUR / 18.300,29 kn od 27. prosinca 2008.,

- iznos od 130,36 EUR / 982,25 kn od 10. siječnja 2009.,

- iznos od 12,51 EUR / 94,25 kn od 16. siječnja 2009.,

- iznos od 167,53 EUR / 1.262,26 kn od 17. siječnja 2009.,

- iznos od 6,64 EUR / 50,04 kn od 16. veljače 2009.,

- iznos od 167,53 EUR / 1.262,26 kn od 2. ožujka 2009.,

- iznos od 105,11 EUR / 791,95 kn od 19. ožujka 2009.,

- iznos od 167,53 EUR / 1.262,26 kn od 21. ožujka 2009.,

- iznos od 109,57 EUR / 825,54 kn od 16. travnja 2009.,

- iznos od 167,98 EUR / 1.265,67 kn od 16. travnja 2009., sve do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 21. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1339/2020-28 od 26. siječnja 2023. u preostalom dijelu i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.300,47 EUR / 32.401,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.".

2.1. Drugostupanjskim rješenjem riješeno je:

"Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1339/2020- 28 od 26. siječnja 2023. u točki II. njegove izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove.".

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3534/2023-2 od 19. prosinca 2023. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:

"1. Jesu li prisilne naravi odredbe čl. 54. i 55. Zakona o telekomunikacijama, osobito u dijelu kojim je propisana obveza operatora sa znatnijom tržišnom snagom pružiti pristup mreži davateljima usluga, sukladno načelu troškovne usmjerenosti? 2. Sukladno čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, jesu li ništetne odredbe općih uvjeta ugovora operatora sa znatnijom tržišnom snagom donesene protivno načelu troškovne usmjerenosti iz čl. 54. i 55. Zakona o telekomunikacijama, neovisno o tome što su takve odredbe odobrene od strane nadležnog tijela; odnosno, u konkretnom postupku, je li ništetna odredba čl. 3.5. Dodatka 11. Standardne ponude tužitelja kojim je propisano da se potrošena električna energija plaća na osnovu deklarirane snage uređaja, neovisno o tome što je takva odredba odobrena od strane

Hrvatske regulatorne agencije mrežne djelatnosti (HAKOM)?

3. Je li tužitelj, kao operator sa znatnijom tržišnom snagom, dužan tuženiku, kao operatoru korisniku i korisniku usluge pristupa izdvojenoj lokalnoj petlji, električnu energiju i troškove održavanja uređaja u kolokacijskim prostorijama obračunavati po stvarnoj potrošnji, dakle u skladu s načelom troškovne usmjerenosti iz članka 54. i članka 55. ZT-a?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koja je dopuštena. Predložio je ovom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu ili ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju, tužitelj je predložio reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Povodom revizije ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. Predmet pobijanog dijela drugostupanjske presude je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 24.334,99 kuna (3.229,81 Eur) koji se odnosi račune kojima je tuženiku, kao korisniku kolokacija odnosno mjesta spajanja telefonske mreže tuženika kao operatora odnosno korisnika na telekomunikacijsku mrežu tužitelja kao operatora - davatelja, obračunata naknada za potrošnju električne energije za klimatizacijske uređaje u kolokacijskim prostorima za razdoblje od prosinca 2008. do ožujka 2009.

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su stranke 24. svibnja 2006. zaključile Ugovor o pristupu izdvojenoj lokalnoj petlji kojim je tuženik prihvatio uvjete i cijene utvrđene u Standardnoj ponudi tužitelja koja je odobrena od Hrvatske agencije za telekomunikacije kao regulatornog tijela, a i izmjene ili dopune Standardne ponude odobrene od strane regulatornog tijela, te da je prema Standardnoj ponudi tužitelja određeno da se potrošena električna energija plaća od datuma primopredaje kolokacijskog prostora u mjesečnim obrocima, a na osnovi deklarirane snage uređaja, a ne prema stvarnoj potrošnji. Ujedno je utvrđeno da se stvarna potrošnja obračunava jednom godišnje u slučaju kada je na zahtjev i o trošku operatora instalirano kontrolno brojilo za mjerenje potrošnje električne energije. Tako je ocijenjeno da je tuženik dužan platiti tužitelju potrošenu električnu energiju na osnovi deklarirane snage uređaja koju je tuženik naveo u zahtjevu za konkretnu kolokaciju, a u utuženom iznosu, jer je tuženik tek nakon utuženog razdoblja ugradio kontrolna brojila o vlastitom trošku.

10. O dopuštenim je pravnim pitanjima, u podudarnim činjeničnim okolnostima, odgovoreno u presudi ovog suda poslovni broj Rev-388/2025-2 od 21. svibnja 2025., koje odgovore prihvaća i ovo vijeće imajući na umu da načelo jedinstva sudske prakse najvišeg suda u pravilu predstavlja načelo tumačenja prava jer se tako osigurava jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

11. U tom smislu i ovo vijeće polazi od sadržaja odredbe čl. 54. st. 1. Zakona o telekomunikacijama ("Narodne novine", broj 122/03, 158/03, 177/03, 60/04, 70/05 i 73/08 - dalje: ZT) kojom je propisano da operatori sa znatnijom tržišnom snagom (nesporno tužitelj) moraju pružiti pristup mreži davateljima usluga poštujući načela nediskriminacije, transparentnosti i troškovne usmjerenosti, te načelo strukturnog odvajanja i zasebnog obračunavanja usluga pristupa mreži davateljima usluga od drugih usluga koje pružaju, kao i čl. 55. st. 1. ZT koja propisuje da su operatori sa znatnijom tržišnom snagom, koji pružaju uslugu iznajmljenih telekomunikacijskih vodova, obvezni objaviti minimalnu ponudu telekomunikacijskih vodova za iznajmljivanje s ujednačenim tehničkim značajkama, te moraju odrediti opće uvjete poslovanja i troškovno usmjerene cijene. Jednako tako, vijeće ima na umu i sadržaj odredbe točke 13.3.4. Standardne ponude u kojoj je navedeno: Potrošena električna energija plaća se od datuma primopredaje kolokacijskog prostora u mjesečnim obrocima, a na osnovu deklarirane snage uređaja. Stvarna potrošnja se obračunava jednom godišnje u slučaju kada je na zahtjev i o trošku Operatora korisnika Standardne ponude instalirano kontrolno brojilo za mjerenje potrošnje električne energije. Na temelju ovoga obračuna određuje se iznos obročnih plaćanja za narednu godinu. Ukoliko je Operator korisnik Standardne ponude samostalno ugradio kontrolno brojilo, očitanje istog Operator korisnik Standardne ponude je obvezan dostaviti HT jednom godišnje u dogovorenom terminu ili češće po zahtjevu HT kako je navedeno u čl. 10.1. ove Standardne ponude. Cijena po kWh za Operatora korisnika Standardne ponude jedinstvena je za cijeli teritorij Republike Hrvatske i ista je kao i za HT, a određuje se na osnovi cijene po kWh koju naplaćuje HEP.

12. S obzirom na dikciju, cilj i svrhu citiranih odredbi čl. 54. i 55. ZT, ustraje se u pravnom shvaćanju da te odredbe predstavljaju odredbe prisilne naravi jer nalažu operateru sa znatnijom tržišnom snagom, a to je nesporno tužitelj, pružiti pristup mreži davateljima usluga poštujući načela nediskriminacije, transparentnosti i troškovne usmjerenosti, te načelo strukturnog odvajanja i zasebnog obračunavanja usluga pristupa mreži davateljima usluga od drugih usluga koje pružaju.

12.1. Jednako tako, podupire se potvrdan odgovor na prvo pitanje to jest, da su prisilne naravi odredbe čl. 54. i čl. 55. Zakona o telekomunikacijama, osobito u dijelu kojim je propisana obveza operatora sa znatnijom tržišnom snagom pružiti pristup mreži davateljima usluga, sukladno načelu troškovne usmjerenosti. Ovo je vijeće podržavajuće i u odnosu na odgovore na drugo i treće pitanje koji odgovori glase: Kada su stranke, s obzirom na prirodu svog poslovanja koje su obje jednako osposobljene ocijeniti odredbe Ugovora kojima uređuju svoje međusobne odnose i kada je temeljem ugovora i odredbama Standardne ponude jednoj od ugovornih strana (ovdje tuženiku) ostavljena mogućnost izbora kako će urediti plaćanje utroška električne energije, i to kroz mogućnost ugradnje kontrolnog brojila, za što tijekom postupka nije niti tvrdio da bi mu predstavljao neprimjeren teret niti u tom smislu postoje utvrđenja sudova nižeg stupnja, ako i kada operater sa slabijom tržišnom snagom (ovdje tuženik) izabere jednu od ponuđenih opcija, konkretno plaćanje utroška električne energije po snazi uređaja i po cijenama koje naplaćuje nacionalni distributer električnom energijom, operater s jačom tržišnom snagom (ovdje tužitelj) nije dužan utrošak električne energije naplaćivati po stvarnoj potrošnji ako tuženik nije ugradio kontrolno brojilo. Ako ne postoji obveza tužitelja postupati suprotno odredbama Ugovora i Standardne ponude, onda one nisu ništene niti prema odredbi čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23).

12.2. Tužitelj je, naime, postupio sukladno načelima nediskriminacije, transparentnosti i troškovne usmjerenosti, kada je tuženiku kao operatoru sa slabijom tržišnom snagom, ostavio opciju plaćati utrošak električne energije obračunatu prema snazi uređaja, a po cijenama koje naplaćuje nacionalni distributer električne energije ili po stvarnoj potrošnji ako tuženik ugradi kontrolna brojila za potrošnju, dakle prepustio mu odluku o načinu obračuna.

13. U vezi s primjenom odluke Suda Europske unije u predmetu Polkomtel sp. z o. o. protiv Prezes Urzędu Komunikacji Elektronicznej (zahtjev broj C-277/16) od 20. prosinca 2017. koja je bila povod dopuštenju revizije, kako to proizlazi iz obrazloženja rješenja o dopuštenju revizije, valja navesti da je Sud EU u toj odluci izrazio shvaćanje o pojmu "obveze za troškovnu usmjerenost cijena" iz čl. 13. Direktive 2002/19/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o pristupu i međusobnom povezivanju elektroničkih komunikacijskih mreža i pripadajuće opreme. No prema ocjeni ovog suda, ta se odluka Suda EU ne može primijeniti u ovom slučaju jer se u tom postupku radi o sporu radi sudske kontrole odluke upravnog regulatornog tijela (kao u pravnom poretku Republike Hrvatske - upravni spor), a ne o sporu radi isplate troškova utroška električne energije.

14. U opisanim je okolnostima prihvaćanje tužbenog zahtjeva rezultat pravilne primjene materijalnog prava, pa se revizija tuženika ukazuje neosnovanom te ju je kao takvu valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

15. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan, jer taj trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina