REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, 34000 Požega

Poslovni broj: P-205/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Davoru Lovriću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupana po opunomoćeniku Jadranki Jurić odvjetnici u [adresa] protiv tuženika APS Delta S.A., Veliko Vojvodstvo Luxemburg, OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po opunomoćeniku Mislavu Bistroviću odvjetniku u Zagrebu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i dovršene glavne javne rasprave 15.rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno uz opunomoćenika Jadranke Jurić odvjetnice u Novoj Gradiški i odsutnosti tuženika , 24.rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Proglašava se da ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu , Stalna služba u Novoj Gradiški broj 24 Ovr-481 /2019 , određena rješenjem o ovrsi broj 24.Ovr- 481/19 od 08.08.2019. na nekretnini ovršenice NV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] nije dopuštena u iznosu od 4.260,59 EUR.

II Nalaže se tuženiku APS DELTA S.A, Veliko Vojvodstvo Luksemburg, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici NV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.800,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Dana 3.ožujka 2021.tužitelj OV podnio je tužbu protiv tuženika APS Delta S.A., Veliko Vojvodstvo Luxemburg radi proglašenja ovrhe na nekretnini nedopuštenom. U tužbi navodi da je zaključkom Općinskog suda u Slavonskom Brodu- Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj 24 Ovr-481/19-11 od 8.veljače 2021.kojeg je opunomoćenik tužitelja kao ovršenik primio dana 17.veljače 2021 upućen je tužitelj kao ovršenik u roku od 15 dana računajući od dana dostave zaključka pokrenuti parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanih odredbom članka 50 stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13., 93/14, 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 06/24 dalje: OZ) te dokaz o pokrenutoj parnici dostaviti istome sudu u roku od 15 dana od pokretanja parnice. Tužitelj navodi da se ovrhom tereti za dug u iznosu od 49.564,25 CHF. Tužitelj osporava visinu duga , jer je ugovor o kreditu koji je podignut 12.07.2005. godine bio na iznos od 49.600,00 CHF , odnosno 233.315,37 HRK. Tužitelj je otplaćivao kredit do 2012. godine , kada je dug iznosio 39.346,33CHF. Osim navedenog navodi da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje Zagrebačka banka , kao prednik tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je banka , kao prednik tuženika postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke, među kojima i prednik tuženika, nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je Zagrebačka banka , kao prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i/ili drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Slijedom navedenog, traži da se ovrha na nekretnini tužitelja proglasi nedopuštenom.

2. Dana 30.05.2017. godine sklopljen je Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od strane ZABE kao ustupitelja, APS Delta s.r.o., društvo valjano osnovano sukladno pravu Republike Češke, sa sjedištem u [adresa] na adresi [adresa], upisano u Trgovački registar pri Općinskom sudu u Pragu pod brojem 04363876, OIB: 30103992399, kao primatelja i ustupitelja te tuženika kao primatelja, solemniziran po javnom bilježniku Ilinka Lisonek iz Zagreba, pod brojem ovjere OV-6846/2017 dana 18.07.2017. godine, a kojim Trostranim ugovorom je na tuženika prenesena tražbina, založna prava te ostala sporedna prava s osnova prethodno citiranih ugovora na ime kojih se vodi ovrha (dalje u tekstu: Ugovor o cesiji). Tuženik APS Delta S.A., Veliko Vojvodstvo Luxemburg ističe da tužbu treba odbaciti obzirom da je ista podnesena izvan roka za podnošenje tužbe sukladno čl. 52. st 3. odnosno čl. 55. st.1 OZ-a. Ovršni sud je donio zaključak o upućivanju u parnicu dana 08.02.2021., a tužba je podnesena tek 03.03.2021. Dalje, navodi da se predmetna tužba mogla podnijeti samo iz razloga koji su navedeni u žalbi od tužitelja u ovršnom postupku. Samim time, svi navodi koji su navedeni u ovoj tužbi ali nisu navedeni u žalbi, ne smiju se uzeti u obzir sukladno čl. 55. st. 3. OZ. U tome smislu se ukazuje da se u tužbi tužitelj poziva na ništetnost dok isti taj razlog nije isticao u žalbi u ovršnom postupku. Tuženik ističe kako je izvadak iz poslovnih knjiga priložen uz prijedlog za ovrhu radi iskazivanja visine tražbine, a sve sukladno čl. 39. OZ-a. No bez obzira na dostavljanje izvatka iz poslovnih knjiga valja napomenuti da ne postoji obveza tuženika da kao ovrhovoditelj, u konkretnom slučaju, uz prijedlog za ovrhu dostavlja bilo kakve izvatke o stanju prometa, kao ni obračune kamata. Ako tužitelj tvrdi da tražbina ne odgovara stvarnom stanju duga, tada je teret dokaza u tom smislu na njemu jer parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ne nameće tuženiku obvezu dokazivanja stanja duga. Nadalje, ovršenik odnosno ovdje tužitelj nema svojstvo potrošača prije svega jer tražbina čiju naplatu tuženik traži ovrhom na nekretnini je prenesena ugovorom o cesiji. Dakle, ugovorom o cesiji na tuženika je prenesena samo tražbina iz ovršne isprave, a ne cjelokupni ugovorni odnos pa je stoga ovršenik ovdje tužitelj samo dužnik u ovom predmetu temeljem navedenog ugovora o cesiji, zbog čega nema mjesta primjeni odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Odluke iz kolektivnog postupka na koju se tužitelj poziva odnose se upravo na slučajeve kad je u ovršnom postupku ovršenik potrošač pa bi citirane odluke iz kolektivnog postupka obvezivale isključivo da je u konkretnom slučaju na ovrhovoditelja ovdje tuženika prenesen Ugovor o kreditu koji čini ovršnu ispravu sukladno pretpostavkama prijenosa iz čl. 127. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18). Međutim, kako je na ovrhovoditelja prenesena samo tražbina iz tog ugovora, dakle ne i cijeli ugovor, a koji prijenos je izvršen nakon raskida ugovornog odnosa zbog neplaćanja tužitelja, nema mjesta primjeni utvrđenja iz odluka u kolektivnom postupku. Tužitelj ničime nije dokazao da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na jednostran način promjene kamatne stope te valutu nepoštene. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu, kad bi za njih prethodno bilo utvrđeno da se o njima nije prethodno pregovaralo te da su nejasne/neuočljive/nerazumljive, bile ništetne potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ponavlja da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između I. tuženika i tužitelja

3. Odlukom sutkinje ovlaštene za obavljanje poslova sudske uprave Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj 31 Su-159/2022-2 od 2. svibnja 2022. predmet Općinskog suda u Slavonskom Brodu je dodijeljen ovom sudu i ovaj sud je sukladno odluci Ureda predsjednika suda od 10. svibnja 2022. nastavio procesno postupanje, a o čemu su stranke – opunomoćenici obaviješteni obaviješću.

4. Rješenjem ovog suda, poslovni broj: 24 P-151/2022-9 od 2.veljače 2024 prekinut je postupak u ovoj pravnoj stvari zbog smrti tužitelja AV. Ovaj sud je rješenjem, poslovni broj P-151/2024 od 4.rujna 2024. nastavio ovaj postupka u odnosu na zakonsku nasljednicu NV koju je pozvao da preuzme postupak. Pravomoćnošću istog rješenja postupak se vodi pod novim poslovnim brojem P- 205/2024 .

5.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao tužbu, zaključak o upućivanju u parnicu Općinskog suda u Slavonskom Brod-Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj 24 Ovr-48/19-19 od 8.veljače 2021., kao i spis navedenog suda, odgovor na tužbu, nalaz i mišljenja sudskog vještaka, iskaz sudskog vještaka koji je saslušan pred ovim sudom 29.kolovoza 2025., iskaz tužitelja saslušanog 15.rujna 2025., kao i ostale priloge te podneske spisu.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je AV zaključio ugovor o namjenskom kreditu s Zagrebačkom bankom d.d. dana 12.srpnja 2005. na iznos od 49.600,00 CHF na rok od 240 mjeseci. Također nije sporno da je dana 30.05.2017. godine sklopljen Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od strane ZABE kao ustupitelja, APS Delta S.R.O. kao primatelja i ustupitelja te tuženika kao primatelja, a kojim Trostranim ugovorom je na tuženika prenesena tražbina, založna prava te ostala sporedna prava s osnova prethodno citiranih ugovora na ime kojih se vodi ovrha.

7. Sporna je visina tražbine zbog koje je pokrenuta ovrha, da li je tužba podnesena pravovremeno, svojstvo potrošača kao i to da li se tužitelj može pozivati na ništetnost jer taj razlog nije isticao u žalbi u ovršnom postupku.

8. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Prema odredbi članka 52.stavka 3. OZ-a ako rješenje o žalbi iz članka 50.stavka 1. ovog Zakona ovisi o utvrđivanju neke sporne činjenice, Sud će bez odgode donijeti zaključak kojim ovršenika upućuje da u roku od petnaest dana od dana primitka zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojih je izjavio žalbu.

10. Tužbom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pokreće se parnični postupak u kojem se utvrđuje postojanje razloga zbog kojih je određena ovrha nedopuštena. Osnovna procesna pretpostavka za pokretanje takvog postupka je postojanje odluke o upućivanju na parnicu. Uvidom u spis Općinskog suda u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški, Sud je utvrdio da je tužitelj zaprimio zaključak 21.veljače 2021. a podigao tužbu 3.ožujka 2021., dakle prigovor da tužba nije podnesena pravovremeno nije osnovan.

11. U parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom postavlja se pitanje može li se u istima uopće razmatrati pitanje ništetnosti (nepoštenosti) potrošačkih ugovora. O tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3357/2018 od 26. listopada 2018. zauzeo je slijedeće pravno shvaćanje. Osnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pravilno tužitelji u reviziji navode da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je zanemario odredbu čl. 327. st. 1. ZOO-a prema kojoj na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Članak 327. st. 1. ZOO-a ne daje ovlaštenje sudu da suprotno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučuje o onome što nije postavljeno u granicama zahtjeva koje su stranke u postupku istaknule, ali to ne znači da nižestupanjski sudovi nisu ovlašteni u smislu odredbe čl. 327. st. 1. ZOO-a po prigovoru ugovorne strane kao zainteresirane osobe ili po službenoj dužnosti, a u okviru činjeničnih navoda tužbe, procijeniti valjanost spornog pravnog posla. Po ocjeni ovog suda, procesno je dopušteno u žalbi protiv rješenja o ovrsi a potom i u parničnom postupku u kojem se utvrđuje je li ovrha nedopuštena isticati okolnost koja ukazuje da su pojedine odredbe potrošačkog ugovora ništetne, ali da bi tužiteljima, pod uvjetom da se mogu smatrati potrošačima, ocijenilo pripada li tužiteljima pravna zaštita i u ovršnom postupku ili parničnom postupku sudovi moraju ispitati postoje li u ovršnom postupku dostupna i adekvatna i učinkovita sredstva koja mogu spriječiti primjenu nepoštenih ugovornih odredbi, jer je upravo taj cilj ujedno i kriteriji pomoću kojeg se može ocijeniti jesu li dostupna sredstva dostatna da se ovdje tužiteljici, ali uopće potrošaču pruži adekvatna zaštita (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev- 3357/2018 od 26. listopada 2021.).“ Značajan je zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. (broj Su-IV-87/2022) koji je donijet nakon presude Suda Europske unije u predmetu C-407/18 N protiv Addiko Bank d.d.. Na navedenom sastanku donijet je zaključak sa slijedećim pravnih shvaćanjem: U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuju i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.) a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Sukladno navedenom zaključku, sudovi koji postupaju po, među ostalim, vjerodostojnim ispravama, zadužnicama, javnobilježničkim aktima ili solemniziranim privatnim ispravama koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, imaju ovlaštenje i dužnost po službenoj dužnosti paziti na ništetnost ugovornih odredaba potrošačkih neovisno o inicijativi stranke potrošačkog ugovora. Na taj način, nacionalni sudovi ugovora, u Republici Hrvatskoj osiguravaju sudsku kontrolu koju zahtijeva pravo Europske unije. Napominjemo da je Sud uputio ovršenika da pokrene parnicu radi nedopuštenosti ovrhe, a koja bi u konkretnom slučaju i pored nedopuštene visine tražbine značilo i to da je glavnica kredita koja se veže za valutu švicarski franak ništetna. U tužbi se tužitelj pozivao na zaštitu kolektivnih prava koji su pokrenuti pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

12. Prvenstveno je potrebno istaći da je radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač. Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u periodu od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio protivno pozitivnim propisima. Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž7129/134 od 13. lipnja 2014.

12.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

12.2. Naime, u smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.3. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPPa fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/20202 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav.

15. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO –a a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza Dakle, riječ o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznopravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

16.Tuženik nije dokazao, da je njegov prednik u predugovornoj fazi (oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara) te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF, da je dakle, osim izričitim porukama, kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd. Dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka dakle o stabilnosti valute, o razlici između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, o ulozi valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

17. Naime, u smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 , 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3.propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, stoga je tuženik ,koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno. Stoga, ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke niti je jasna i nije razumljiva jer jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

18. Valja istaknuti da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa načelo jednake vrijednosti činidaba. Stoga, valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Dužnost prednika tuženika prilikom pregovaranja bila je pružiti potrebne informacije potrošaču a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Prednik tuženika je dakle, trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

20. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora kao dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, dakle su banke, u konkretnom slučaju tuženik, bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

21. Pri tome se ističe da nema dvojbe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano odredbom čl.22. st.1.ZOO-a, a radi se o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje. Međutim, odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga suda, nije u pravnom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga ista nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine dopuštenosti. U presudi Europskog suda za ljudska prava broj EU C81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) izraženo je pravno shvaćanje da izraz iz čl.1.st.12.Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“, ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje tako i u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi čl.22.st.1.ZOO, nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj UI392/2011 i dr. 13. prosinca 2016. izjasnio kako je spomenuta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

22. Kako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da on sadrži odredbe kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, to je nedvojbeno da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl.22.st.1.ZOO. Nastavno, ovaj sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze pa iz tog razloga navedene odredbe ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti.

23. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Drugim riječima neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja, kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

24. Da je prednje navedeno točno razvidno je iz iskaza tužiteljice koja potvrđuje da je njezin pokojni suprug podigao stambeni kredit kod Zagrebačke banke d.d., na iznos preko 40.000,00 CHF u svrhu renoviranja i dogradnja kuće. Navela je da je to bio potrošački kredit jer niti ona niti suprug nisu imali obrt niti poslovne udjele u tvrtki. Zajedno s pokojnim CV bila je i ona prilikom sklapanja i zaključivanja kredita. Djelatnica banke nije navedene upoznala s značenjem valutne klauzule niti što znači promjenjiva kamatna stopa. Njih je jedino zanimala visina rate kredita. Dakle, navela je da je od strane službenika banke ponuđen isključivo ugovor u valuti CHF time da nisu dobili nikakva upozorenje o riziku vezivanja kredita uz valutu CHF niti im je spomenuta promjenjiva kamatna stopa. Ostalo im nije pojašnjeno niti su tražili pojašnjenje jer su vjerovali banki kao instituciji, a samo obzirom da nemaju nikakvih ekonomskih ili financijskih znanja.

25. Zaključno, a imajući u vidu predmet spora, potrebno je istaći da je u vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 12.srpnja 2005. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 dalje: ZZP/03) koji je u odredbi čl.81.st.1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba čl.84.ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96.st.1. i čl.99.propisuje identično kao i odredbe čl.81.s.t.1. i čl.84.ZZP/03. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 12.srpnja 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženom, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

26. Naime, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i vezivanja kredita uz valutnu klauzulu kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

27. Tuženik tijekom ovoga postupka minorizira okolnost da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama ZZP/03, a time minorizira i pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa ZZP/03, i u njoj tužitelj traži utvrđenje onog što je, prema njegovim tvrdnjama, platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedenih ništetnih odredbi nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedenog ZZP/03 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on se , u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud ovom postupku u skladu sa odredbom ZZP/03, vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača. U ovome postupku a pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu:

-da je tuženik bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

-da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. . pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale, i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

-da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

Polazeći od vezanosti pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužitelj u ovom postupku nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je ona kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i sa pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III2233/19 od 10. lipnja 2020.

28. Stoga, a imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, neosnovane su tvrdnje tuženika da sporne ugovorne odredbe nisu nerazumljive – jer prema ocjeni ovog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nije jasno u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja.

29. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, a polazeći:

-od odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

-od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštena ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

30. Za istaći je da je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ovrhe nedopuštenom utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

31. Također, upravo okolnost da je tužitelj sklopio sporni Ugovor za potrebe adaptacije stambenog objekta ide u prilog zaključku da je isti nastupio kao potrošač a tuženik suprotno nije dokazao. Naime, prema odredbi članka 5. stavak 1. točka 15. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz provedenog postupka proizlazi da između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sporni kredit podigao u svrhu adaptacije stambenog objekta, dakle je izvjesno da namjena kredita nije bila obavljanje profesionalne djelatnosti, i nije se radilo niti se radi o namjenskom investicijskom kreditu, pri čemu se ističe da se status potrošača treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prema okolnostima u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu pa je stoga odlučna činjenica svrha za koju je bio podignut kredit tužitelja kod tuženika.

32. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOOa, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111.ZOO-a.

32.1.Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

33. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

34. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik prizna ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

36. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Filipu Toliću, dipl.oecc. Na ročištu koje je održano dana 29.kolovoza 2025. sudski vještak je ostao kod pisanog nalaza i mišljenja koje je dostavio sudu 2.svibnja 2025., a u pisanom nalazu i mišljenju u cijelosti odgovorio na upit suda te uz pisani nalaz i mišljenje priložio i tablice 3. i 4. Dalje je naveo da je prednik tužiteljice na dan 11.03.2014. god. (do plaćanja anuiteta koji je prethodio Otkazu Ugovora o kreditu) više platio iznos od 16.293,27 kuna ili 2.162,48 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženi primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazano u Tablici 2. (po mjesecima i ukupno). Dalje navodi da je u trenutku pokretanja ovršnog postupka, dana 8. kolovoza 2019. dug sa osnova glavnice i kamata iznosio 46.357,71 CHF, a isti se sastojao od utvrđenog duga na dan 24. 3. 2014. u iznosu od 37.796,75 CHF, i z.z.k. u iznosu od 8.560,96 CHF

37. Odlučujući o prigovoru zastare potrebno je istaći slijedeće: U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

37.1. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev2245/2017, Rev3142/2018 i Rev1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

37.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13.lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/201710 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak'' .

37.3.Stoga, zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle je nastupila 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle je nastupila 14. lipnja 2023., a tužba je u ovome predmetu podnesena 3.ožujka 2021.

37.4. U konkretnom slučaju uzimajući u obzir činjenicu da je tužba podnesena 3.ožujka 2021., izvjesno je da tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva za isplatu razlike temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara. Stoga je prigovor zastare istaknut od strane tuženika osnovan u navedenom dijelu.

38. Člankom 86.ZOO-a propisano je kad je tražbina ustupljena naplatnim ugovorom, ustupitelj odgovara za postojanje tražbine u vrijeme ustupanja. Ustupitelj odgovara za naplativost ustupljene tražbine ako je to bilo ugovoreno, ali samo do visine onoga što je primio od primatelja, te za naplativost kamata, troškova oko ustupanja i troškova postupka protiv dužnika. Kako iz poslovnih knjjga proizlazi da tuženik ima tražbinu prema ovršeniku u iznosu od 49.564,25 CHF, a stvarni dug je 46.357, 71 CHF na dan ustupanja, slijedom navedenog proizlazi da ustupitelj u ovome slučaju Zagrebačka banka d.d. odgovara za naplativost tražbine, kamata, troškova ako je to bilo ugovoreno.

39. Kako je dakle, utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 2.162,48 EUR uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu prihvaćen te je ovrha nedopuštena u odnosu na taj iznos. Tuženik je pokrenuo ovrhu na nekretnini tužiteljice za ukupni iznos od 49.564,25 CHF, a vještak je procijenio da tražbina tuženika iznosi 46.357,71 CHF, dakle za iznos veći od 3.206,54 CHF što u protuvrijednosti iznosi 2098,11 EUR. Kada se zbroje iznosi koji su nedopušteni uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF iznos od 2.162,48 EUR i visine tražbine koja nije dopuštena iznos od 2.098,11 EUR dolazimo do iznosa od 4.260,59 EUR koji nije dopušten za provedbu ovrhe na nekretnini tužiteljice. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

40. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.2. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

41. Člankom 154.ZPP-a određeno je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Na ročištu koje je održano dana 15.rujna 2025. opunomoćenica tužiteljice zatražila je trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.800,00 EUR, a što je Sud prihvatio, a koji se sastoji od sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, ročišta koje je održano dana 9.studenog 2022., 28.veljače 2025., 29.kolovoza 2025., 15.rujna 2025. u iznosu od 800,00 EUR, podneska od 18.lipnja 2024. i 1.srpnja 2025. u iznosu od 400,00 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

Požega, 24.rujna  2025.

Sudac

Davor Lovrić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Jadranka Jurić, Nova Gradiška

2. Odvjetnik Mislav Bistrović, Zagreb