REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1371/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariji Krajnović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. kolovoza 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, na ročištu za objavu presude dana 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10 Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103436384, sklopljenog dana 23. veljače 2007. između tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora i Vlade Bošnjaka iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita koja nosi naziv „NAKNADA“ u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), /obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 1.183,06 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2007. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja od 14. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.294,82 EUR sa zateznim kamatama od 24. rujna 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj dana 21. lipnja 2024. godine navodin da su KŠ s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje u tekstu: korisnik kredita) i tuženik su dana 23. veljače 2007. godinesklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103436384, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganjekorisniku kredita kredit u iznosu od 198.000,00 CHF (slovima: sto devedeset osam tisućaCHF) protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju kreditora na dan puštanjakredita u tečaj, s rokom vraćanja od 216 mjeseci, od prijenosa kredita u otplatu.U članku 10. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAKNADA” predviđena je naknada za obraduzahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan prije korištenjakredita platiti u iznosu od 1.00 % (slovima: jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora o kreditu.S tim u vezi, korisniku kredita je dana 13. ožujka 2007. naplaćena naknada u iznosuod 1.183,06 EUR / 8.913,76 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a svesukladno odredbi članka 10. pod nazivom „NAKNADA” Ugovora o kreditu.Naodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženikaje standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 10. sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA”, a prema kojoj se naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplaćuje u visini od 1.00 % ( jedanposto) od iznosa kredita, time da se ista naplaćuje prije korištenja kredita. Pritom korisnik kredita napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovorveć bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.Uz to, plaćanje predmetne naknade iz čl. 10. Ugovora o kreditu u visini od 1.183,06 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 1.183,06 EUR od iznosa kredita.Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003, nadalje u tekstu: ZZP/03 ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora okreditu, potrošač odnosno fizička osoba koji sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već radi kupovine nekretnine, kako to nedvojbeno i proizlazi iz čl. 3. Ugovora o kreditu s nazivom „NAMJENA”. U tom smislu, korisnik kredita nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Korisnik kredita je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesprno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka korisnika kredita na odredbe ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između korisnika kredita i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 , ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri,na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, korisnika kredita doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog . Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 1.183,06 EUR. Pr itom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti ”naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita”, ne spominjući što točno navedene radnje obuhvaćaju, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, koju je korisnik kredita platio 13. ožujka 2007. godine u iznosu od 1.183,06 EUR prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 87 st. 1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 81. st.1. i 2. ZZP/03, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svakaugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.183,06 EUR. Navodi nadalje da su korisnik kredita kao Ustupitelj i tužitelj kao Primatelj sklopili su Ugovoro ustupu / prijenosu tražbine, kojim ugovorom je utvrđeno kako je korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dok je člankom 2. istog Ugovora o ustupu / prijenosutražbine izričito ugovoreno kako korisnik kredita kao Ustupitelj sklapanjem ugovora svojutražbinu prema tuženiku s naslova povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima prenosi na tužitelja kao Primatelja, dok tužitelj kao Primatelj u cijelosti prima prenesenu tražbinu.Tužitelj, kao novi vjerovnik u odnosu na tuženika, ističe kako je o prijenosu opisanih tražbina i prava s korisnika kredita u korist tužitelja, tužitelj obavijestio tuženika pisanim putem.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je ista previsoko naznačena, osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika Ističe da nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanje Ugovora o cesiji. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač te ističe i prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke kao i da mu j e bio dostupan i prezentiran izvaak iz Odluke o visinis tope zatezne kamate i naknada Sektora za građanstvo za fizičke osobe iz kojih jasno proizlazi obveza plaćanja naknade. Nadalje smatra logičnim da tuženiku kao davatelju kredita kao svog proizvoada u proocesu obrade nastaju određeni troškovi (trošak rada djelatnika, materijalni troškovi s osnova uredskog materijala, savjetovanja i sl. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u ciejelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod navoda iz odgovora na tužbu.

4. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 9-15 spisa), potvrdu banke o plaćenoj naknadi (list 16 spisa), Aneks Ugovora o kreditu (list 19-26 spisa), Otplatni plan (list 27-32 spisa), Obavijest o pruzimanju tražbine (list 32 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) (list 33-36 spisa), obavijest (list 37-38 spisa), sudsku praksu (list 39-64 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 37 spisa), letak (list 88 spisa), izvadak iz općih uvjeta (list 89-90 spisa), izvadak iz sudskog registra (list 91-92 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Sektora građanstva (list 98-101 spisa), opće odredbe (list 102-103 spisa), sudsku praksu (list 104-201 spisa), aktualniosti hrvatskog zakonodavstva (list 203-251 spisa), izvadak iz zapisnika VSRH (list 260 spisa), sudsku praksu (list 26-312 spisa), saslušani su svjedoci KŠ i EŠ (list 322-323 spisa).

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita Vlade Bošnjaka i tuženika od 23. veljače 2007., kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade od 1,000 % ( jedan posto) na iznos iznosa kredita odnosno minimalno = 200,00 HRK obračunate s datumom Ugovora, kao i da je Korisnik suglasan da se obračunati iznos naknade plati prilikom isplate plasmana, te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 1.183,06 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

7. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita KŠ i tuženik ugovorili kredit od 23. veljače 2007. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi čl. 10. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, minimalno = 200,00 KN, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade korisnik kredita KŠ platio tuženiku iznos od 1.183,06 EUR. Nije sporna niti visina, tužbenog zahtjeva pod točkom II. tužbe.

8. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 10. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 1.183,06 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Također je sporno je li korisnik kredita mogao svoju tražbinu prenijeti na tužitelja, obzirom da tuženik na to nije dao svoju suglasnost.

9. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita i tužitelja od 10. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: br. 5103436384, od 23. veljače 2007. Navedenim ugovorom o cesiji je korisnik kredita na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

10. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

11. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

12. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinskopravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

13. Slijedom navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupiti, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

14. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

15. Zaključno, novčana tražbina potrošača (KŠ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103436384 od 22. veljače 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

16. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

17. Također, uvidom u obavijest od 08. lipnja 2023. proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja, a što tuženik niti ne osporava tijekom postupka.

18. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 23. veljače 2007., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

19. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o kreditu o stambenom kreditu – kreditu za izgradnju. Takav navod potvrđuje i svjedok – korisnik kredita KŠ koji navodi kako je kredit koristio za kupnju stana. Iako je tuženik tijekom postupka tvrio da je korisnik kredita, kredit podigao za kupnju i adaptaciju stambenog prostora u svrhu obavljanja djelatnosti dva trgovačka društva, tuženik ove tvrdnje nije dokazao. Naime, to ne proizlazi niti iz Ugovora o kreditu, niti iz iskaza svjedoka KŠ, niti iz iskaza svjedoka EŠ (djelatnice tuženika). Uz to valja napomeuti da su korisnik kredita i tuženik dana 13. siječnja 2016. zaključili Anex broj 2. Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora i to temeljem Zakona o potrošaačkom kreditiranju, čime je tuženik korisniku kredita priznao status potrošača, pa osporavanje statusa potrošača korisniku kredita je neosnovano. Zbog navedenog, korisnik kredita KŠ je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

20. Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnika kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje kredita s korisnikom kredita).

21. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

22. Sud je saslušao svjedoka KŠ, korisnika kredita koji je naveo da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu i to je bio namjenski ugovor o kreditu za kupnju stana. Ističe kako nije pregovarao o pojedinačnoj odredbi o naknadi u ugovoru o kreditu niti o njenoj visini. Njemu u banci nije pojašnjeno koje usluge banka obračunava ugovorenom naknadom, da nije posebno obraćao pažnju na odrebe o naknadi jer mu je bilo važno rješiti stambeno pitanje, a što se tiče objašnjavanja ugovora o kreditu svjedok navodi da se sve svodilo na to da je banka nudila kredit u švicarskim francima kao najpovoljnjiji kredit i uz to je nudula manje kamate nego ostale banka, ne sjeća se da bi ga službenica banke upoznala s obvezom plaćanja naknade.

23. Tijekom postupka proveden je i dokaz saslušanjem svjedoka EŠ koja je potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Iz njezinog iskaza proizlazi da se ne sjeća da je sa korisnikom kredita vodila razgovor vezano za mogućnost pregovaranja i informiranosti o pojedinim odredbama ugovora, no međutim može iskazivati kako su u banci općenito sa klijentima koji su podizali kredite zajedno prolazili letke u kojima su bili detaljno obrazloženi uvjeti kreditiranja pa pretpostavlja da je tako bilo i sa gospodinom KŠ. Što se tiče naknade za obradu ugovora sjeća se da je kod navedenog ugovora postojala jedna specifičnosti i to da radi činjenice da je kredit uvećan za iznos naknade postojao je nerazmjer između potrebnog omjera hipoteke i kredita pa je u tom dijelu učinjen ustupak i kredit je ipak odobren, a u odnosu na mogućnost pregovaranaj a ukoliko bi klijent podnio prigovor na visinu naknade banka bi o tome odlučivala, a u korektnom slučaju nije bilo prigovora. Isto tako iz iskaza svjedoka proizlazi da u to vrijeme, dakle u vrijeme sklapanja ovog kredita klijenti nisu pitali što uključuje ta naknada i nije bilo zakonskih odredbi koje bi nalagale banci specifikaciju svojih usluga za obračun naknade, te ističe da je supruga korisnika kredita odvjetnica te je ista bila na solemnizacij kredita i ona je sudužnik u kreditu. Što se tiče pregovaranja o odredbama kredita sa klijentima iz iskaza svjedoka proizlazi da je sa svim korisnicima kredita procedura bila ista i to na način da je korisnik zatražio kredit, banka je provjerila da li isti zadovoljava uvjete, donijela odluku o odobrenju, a nakon toga se išlo na obradu kreditne dokumentacije, a nakon toga je korisnik pozvan na potpis ugovora. Dakle, tvrdi da je procedura ista za sve klijente, odnosno da je ona tako radila, a na upit pun. tužitelja je li takva procedura bila i sa konkretnim korisnikom, navodi da je ona istu proceduru imala sa svim korisnicima kredita.Tvrdi da je korisnika kredita KŠ upozorila na plaćanje ulazne naknade, te mu je dala mogućnosti izbora da istu može platiti iz vlastitih sredstava ili iz sredstava kredita.

24. Dakle, iz iskaza navedenih svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita KŠ nije imao mogućnosti pregovarati niti o odredbi niti o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen. Naime, isti nije imao niti mogućnost pregovaranja, a što jasno proizlazi i iz iskaza svjedoka KŠ. Na ovaj zaključak ne utječe činjenica što mu je tuženik eventualno kod sklapanja predočio svoje letke i sl. jer mu time nije pružio mogućnost pregovaranja, niti ga upoznao sa obvezom plaćanja naknade.

25. Sud je prihvatio iskaz svjedoka KŠ kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično, te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom osporio iskaz navedenog svjedoka. Naime, svjedok EŠ je uglavnom iskazivala kako banka općenito posluje sa klijentima, dok se iz njezinog iskaza ne može zaključiti da je s korisnikom kredita KŠ vodila bilo kakav razgovor vezan za mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi.

26. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

28. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

30. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

31. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

32. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

33. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

34. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora i to iz isprava u spisu te posebno iz iskaza korisnika kredita. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

35. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada u visini od 1,000% iznosa kredita. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za kredit. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,000% od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

37. Neosnovano ističe tuženik da bi trebalo primjeniti odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit, dakle, ne predmet i cijena.

38. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 10. Ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništava. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade.

39. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

40. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

41. U odnosu na prigovor tuženika kako u konkretnom sluča tuženik korisniku kredita nije dao suglasnost za sklapane Ugovor o cesiji, valja istaknuti da u konkretnom sluačaju nije riječ o pravima i obvezama iz ugovora, nego o zahtjevu za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredba iz članka 323. ZOO-a kao što je to u ovoj presudi navedeno. Naime, ništetnost je takva nevaljanost ugovora koja poništava njegov učinak od početka (ex tunc) i dovodi do toga da se za ugovor ili pojedine ugovorne odredbe smatra da nikada nisu sklopljene. Stoga, kako se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je riječ o tražbini koja proizlazi iz prava korisnika kredita iz ugovora o kreditu, koju korisnik ne bi mogao ustupiti bez pisanog odobrenja kreditora ovaj sud smatra kako navedeni prigovor tuženika nije osnovan.

42. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 10. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. I. izreke.

43. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

44. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

45. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 1.183,06 EUR.

46. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

47. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 1.183,06 EUR počev od 14. ožujka 2007., a koja činjenica plaćanja, kao i iznos te dan plaćanja nisu sporni do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

48. Nadalje u pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

49. Ovaj sud nije provodio daljnje dokaze poglavito financijsko knjigovodstveno vještačenje jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno iz svih izvedenih dokaza a tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

50. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke.

51. U odnosu na visinu stope zatezne kamate valja reći kako se radi o potraživanju stečenog bez osnove proizašlog iz ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Zbog navedenog, kamate je trebalo dosuditi, kako ih je sud i dosudio u t. II. izreke po čl. 29. st. 2. ZOO-a i to stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

52. Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od 2.510,29 EUR i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.). Naime, unatoč prigovoru tuženika, ovaj sud nije našao da bi vrijednost predmeta spora bila suviše visoko naznačena pa je stoga mjerodavna ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP) odnosno iznos od 1.327,23 EUR za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama) i iznos od1.183,06 EUR za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (čl. 35. ZPP). A što je sud utvrdio i raspravnim rješenjem od 13. lipnja 2025.

53. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, podneska od 22. kolovoza 2025. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, pribavljanje potvrde o visini naknade u iznosu od 50,00 EUR Tbr.36. Tarife, tropak pristupa na ročišta dana 13. lipnja 2025. i 20. kolovoza 2025. u iznosu od po 200,00 EUR, svako po Tbr. 9.1. Tarife, trošak roćčišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR po Tbr. 9.3. Tarife, odnosno ukupno 950,00 EUR, a što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 1.187,50 EUR, te troškove sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 35,78 EUR koliko je tužitlej i platio, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,54 EUR.

54. Dakle, sveukupno priznati trošak tužitleja iznosi 1.294,82 EUR stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.

55. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZOO i čl. 29. ZOO, za ostale odnose.

U Zagrebu, 24. rujna 2025.

Sudac:

Marija Krajnović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda.

DNA

-tužitelju po odvj. uz rješenje za plaćanje pristojbe na presudu u iznosu od 71,51 EUR

-tuženiku po odvj.