REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-318/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice FV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju zastupaju opunomoćenici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. (OIB: 01475644302), Zagreb, Vlaška 50A, protiv tuženika Odbora za državnu službu (OIB: 58831547726), u Zagrebu, Palmotićeva 5, uz sudjelovanje zainteresirane osobe PV (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju zastupaju opunomoćenici u Odvjetničkom društvu Maravić & Maravić j.t.d. (OIB: 88101407855), u Ogulinu, Zrinski trg 5, radi prijma u državnu službu, 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/25-01/38, URBROJ: 566-01/11-25-2 od 29. siječnja 2025., te radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-112-02/24- 01/571, URBROJ: 511-01-156-24-1 od 10. prosinca 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora.

III. Nalaže se tužiteljici FV da da zainteresiranoj osobi PV nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura, PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I- 112-02/24-01/571, URBROJ: 511-01-156-24-1 od 10. prosinca 2024., odlučeno je da se PV (ovdje: zainteresirana osoba) prima u izvanrednom postupku u državnu službu u navedeno Ministarstvo, Policijsku upravu karlovačku, Policijsku postaju Ogulin, na radno mjesto referent, uz ostale prateće odluke. Rješenje je doneseno u postupku javnog natječaja u kojem je kandidatkinja bila i ovdje tužiteljica.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-112-07/25-01/38, URBROJ: 566-01/11- 25-2 od 29. siječnja 2025. odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tuženik je povrijedio načela propisana člancima 6. i 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), a obrazloženje osporavanog rješenja manjkavo je. Tužiteljica je u Policijskoj postaji Ogulin već radila na upravnim poslovima godinu i sedam mjeseci, dok zainteresirana osoba nije, već je radila kao prodavačica, bez adekvatnog radnog iskustva u administrativnim poslovima. Provedena je samo pisana provjera znanja i intervju. Tužiteljica je s ukupno 17,14 bodova zauzela drugo mjesto na rang listi, dok je zainteresirana osoba s ostvarenih 17,14 bodova rangirana kao prva. To je bodovanje pogrešno, budući da je: zainteresirana osoba postigla 7,5 + 9,6 = 17,1 bodova; tužiteljica postigla 9,5 + 7,6 = 17,1 bodova. Dakle, obje spomenute kandidatkinje postigle su jednak broj bodova (17,1), pri čemu je tužiteljica imala veći broj bodova na pisanom testiranju. Nije provedena druga faza testiranja (provjera znanja na računalu, provjera znanja stranog jezika). Tužiteljica se pita kako je moguće da za radno mjesto referenta nije potrebno znanje rada na računalu. U oba stupnja upravnog postupka donesene su odluke na izravnu štetu tužiteljice. Tužiteljica predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu, ostaje kod navoda osporavanog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Prema Zakonu o državnim službenicima, radno iskustvo na odgovarajućim poslovima podrazumijeva radno iskustvo ostvareno u državnoj službi ili u radnom odnosu izvan državne službe u istoj razini obrazovanja i struci koja je uvjet za raspored na radno mjesto, pa u tom kontekstu zainteresirana osoba ispunjava uvjete radnoga mjesta. Iz drugostupanjskog rješenja, kada se zbroje bodovi utvrđeni na testiranju i na intervjuu, zaista proizlazi da su obje navedene kandidatkinje postigle jednak zbroj bodova. No, u tom je rješenju pogrešno navedeno da je tužiteljica na intervjuu ostvarila 7,6 bodova (umjesto 7,64), a zainteresirana osoba 9,6 (umjesto 9,75 bodova), odnosno naveden je broj bodova jednog člana komisije, a ne prosječan broj bodova svih članova komisije. Međutim, konačan zbroj bodova i poredak kandidatkinja na rang-listi točno je utvrđen, a taj je podatak naposljetku bio odlučan za odluku o izboru. Ranije radno iskustvo tužiteljice na konkretnim poslovima nije jedina okolnost koja se utvrđuje na intervjuu, niti bi ta okolnost – s obzirom na trajanje spomenutog radnog iskustva i protek vremena od njega (14. travnja 1997. – 5. listopada 1998.) trebala biti odlučna za sâm izbor. Uvjeti radnih mjesta utvrđuju se pravilnikom o unutarnjem redu, a za predmetno radno mjesto nisu propisani uvjeti znanja rada na računalu i znanja stranog jezika. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. Zainteresirana osoba PV u odgovoru na tužbu navodi da je udovoljila svim uvjetima javnog natječaja i da je među kandidatima ostvarila najbolje rezultate. Zainteresirana osoba predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova spora, u iznosu od 1.250,00 eura (PDV uključen).

6. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje te u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 17. rujna 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. U osporavanim rješenjima citirane su mjerodavne odredbe Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 155/23 i 85/24) i Uredbe o raspisivanju i provedbi javnog natječaja i internog oglasa u državnoj službi („Narodne novine“, broj 78/17 i 89/19). Te su odredbe, stoga, tužiteljici i zainteresiranoj osobi poznate.

9. Rješavanje upravne stvari prijma u državnu službu razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela, kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana (članak 5. stavak 2. ZUP-a), dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS).

9.1. Povezano s time, prvostupanjsko je rješenje doneseno na temelju i u okviru zakonske ovlasti. Zainteresirana osoba, naime, ispunjava uvjete za raspored na dotično radno mjesto, za popunu kojega putem prijma u državnu službu nije bilo nužno provesti provjeru znanja rada na računalu ni provjeru znanja stranog jezika. U tom je pogledu Sud suglasan s razlozima koje je iznio tuženik, a u bitnome su navedeni prethodno u ovom obrazloženju. Ti su razlozi poznati ostalim strankama u sporu.

9.2. Preostaje razmotriti svrhovitost odluke o izboru kandidatkinje. Općenito, odluka o izboru kandidata u pravilu se smatra svrhovitom ako je odabran kandidat koji je prvorangiran na rang-listi. Nedvojbeno je da je ovdje to zainteresirana osoba, što proizlazi iz zapisnika Komisije za provedbu javnog natječaja od 29. listopada 2024., prema kojem je zainteresirana osoba prvorangirana kandidatkinja s ukupno ostvarenih 17,25 bodova, dok je tužitelja na drugome mjestu s ukupno ostvarenih 17,14 bodova. Na podatke sadržane u tom zapisniku, koja ima svojstvo javne isprave (članak 76. stavak 5., vezano uz članak 60. stavak 2. ZUP-a), ne utječe pogreška u citiranju rezultata testiranja sadržana u obrazloženju drugostupanjskog rješenja (na to se Sud dodatno osvrće u podtočki 10.3. ovog obrazloženja).

9.3. Vrlo su rijetki primjeri upravnosudske prakse u ovoj vrsti predmeta u kojima sud utvrđuje očite manjkavosti u bodovanju intervjua ili u obrazlaganju tog bodovanja (npr. ovosudna presuda, poslovni broj: Us I-920/2024-7 od 19. kolovoza 2024.). Međutim, takvih očitih manjkavosti ovdje nema, pri čemu je tuženik u odgovoru na tužbu razumno otklonio tužiteljičino upiranje na njezino ranije radno iskustvo u okviru sustava prvostupanjskog tijela. Tuženik pritom osnovano ukazuje da to iskustvo nije bilo dugotrajno i da nije ostvareno u novijem razdoblju, već u prošlom stoljeću.

10. U odnosu na ostale tužiteljičine prigovore Sud utvrđuje sljedeće.

10.1. Članak 6. ZUP-a obuhvaća tri zasebne pravne norme, sadržane u tri stavka toga članka. Prva dva stavka odnose se samo na onerozna rješenja (ograničavanje postojećeg prava stranke – st. 1., nalaganje obveze – st. 2., oba stavka u materijalnopravnom kontekstu). Čak i da je izabrana kandidatkinja koja ne ispunjava natječajne uvjete (a nije, kao što je Sud utvrdio), time bi na štetu tužiteljice došlo do povrede odredaba propisa na području službeničkog prava, ali ne i do povrede članka 6. stavka 1. odnosno 2. ZUP-a. Što se tiče stavka 3. navedenoga članka, sadržaj spisa predmeta upravnog postupka ne upućuje na zaključak da pri vođenju upravnog postupka tužiteljici nije omogućeno da što lakše zaštiti i ostvari svoja prava, vodeći pri tome računa da ostvarivanje njezinih prava ne bude na štetu prava trećih osoba niti u protivnosti s javnim interesom.

10.2. U skladu s dosad iznesenim, Sud ne nalazi da je u predmetnom slučaju došlo ni do povrede načela utvrđivanja materijalne istine (članak 8. ZUP-a).

10.3. Dio obrazloženja osporavanog rješenja sadržava pogrešno citiranje dijela rezultata testiranja, što navodi i tuženik u odgovoru na tužbu. U preostalom dijelu obrazloženje tuženikova rješenja udovoljava konvencijskim standardima dostatnosti i relevantnosti, te odredbama članka 98. stavka 5. i članka 120. stavaka 2. i 3. ZUP-a. Spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. ZUS-a propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. ZUP-a). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi otklanjanja pogreške u obrazloženju drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

11. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Pri odbijanju tužbenog zahtjeva u odnosu na glavno traženje, odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora (članci 144. i 147. ZUS-a).

12. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

13. Odluka Suda o dosuđenju naknade troškova spora zainteresiranoj osobi na teret tužiteljice donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25), u okviru troškovnika zainteresirane podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tužiteljica u cijelosti izgubila spor. Kao radnja u odnosu na koju zainteresirana osoba može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je pristup na ročište za raspravu (1.000,00 eura), što uvećano za PDV iznosi ukupno 1.250,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a.

U Rijeci 24. rujna 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetniku Ivanu Račkom, Zagreb, Vlaška 50A

- Odboru za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5

- Odvjetniku Mariju Maraviću, Ogulin, Zrinski trg 5