Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1370/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zdenku Gudelju, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika 1. Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel i 2. Grada Splita, Split, Obala kneza Branimira 17, OIB: 7875559868, zastupanog po punomoćniku po zaposlenju EĐ, dipl. pravniku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-6096/2019 od 27. svibnja 2022., u sjednici vijeća 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 2. tuženika Grada Splita kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-6096/2019 od 27. svibnja 2022. u odluci o glavnoj stvari u točkama I. i II. izreke u odnosu na tog tuženika, kao i žalbe 1. tuženika Republike Hrvatske i 2. tuženika Grada Splita protiv odluke o naknadi parničnog troška u točki III. izreke te se prvostupanjska presuda potvrđuje i u tom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točkama I. i II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini č. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u odnosu na 1. tuženicu za 15/21 dijela, a u odnosu na 2. tuženika za 6/21 dijela, te je ovlaštena tužiteljica temeljem presude tražiti uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini.

2. Točkom III. izreke naloženo je 1. tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.875,00 kn (sada 647,02 eur) te 2. tuženiku u iznosu od 4.493,75 kn (sada 596,42 eur).

3. Protiv citirane presude žalbe su podnijeli tuženici, s time da 1. tuženica presudu pobija samo u odluci o naknadi parničnog troška dok 2. tuženik, presudu pobija i u odluci o glavnoj stvari te u odluci o naknadi troškova parničnog postupka.

4. Prvotuženica se u žalbi poziva na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) te smatra da je sud pogrešno postupio kada ju je obvezao na naknadu parničnog troška tužiteljici primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da ova tuženica nije u obvezi tužiteljici naknaditi parnični trošak.

5. Drugotuženik presudu pobija kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o naknadi parničnog troška zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u odnosu na njega preinači, te prihvati kao osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije te tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na njega odbije kao neosnovan.

6. Tužiteljica na žalbe tuženika nije odgovorila.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke, u odnosu na 1. tuženika, kao što je to već istaknuto postala je pravomoćna zbog izostanka žalbe tog tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a tim dijelom presuđenja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u odnosu na

1. tuženika za 15/21 dijela.

9. Slijedom toga predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u odnosu na 2. tuženika Grad Split, u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev prihvaćen za 6/21 dijela, pri čemu taj tuženik i u žalbenom postupku osporava svoju pasivnu legitimaciju, te smatra da je sud tužbeni zahtjev u odnosu na njega trebao odbiti kao neosnovan.

10. Sporno je je li 1. tuženik u obvezi tužiteljici naknaditi parnični trošak, a isto tako sporna je i odluka o naknadi parničnog troška u odnosu na 2. tuženika.

11. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio:

-da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 6. prosinca 2019., a da se prije podnošenja tužbe obratila nadležnom Državnom odvjetništvu koje zastupa 1. tuženika za mirno rješenje spora u smislu odredbe čl. 186. a ZPP-a, s time da taj tuženik zahtjevu tužiteljice nije udovoljio, veće se u odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka očitovao kako se predmetni spor mogao razriješiti u postupku mirnog rješenja spora, a da tužiteljica nije prihvatila prijedlog 1. tuženika da pokrene izvanparnični postupak u smislu odredbe čl. 186.a st. 10. ZPP-a te s obzirom na to ističe kako ne bi bio u obvezi naknaditi parnični trošak i u slučaju usvajanja zahtjeva tužiteljice.

-da tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je sa svojim pok. suprugom MĐ, pok. CĐ, kupoprodajnim ugovorom od 19. studenog 1963. kupili od BĐ i njegove majke OĐ nekretninu č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] sa svim pripacima i služnostima, kao i pripadak toj zgradi – skale – stepenište površine oko 6 m2 koje da su izgrađene i nalaze se na utuženoj č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]; da su prodavatelji predmetne nekretnine i ranije bili u nesmetanom i poštenom posjedu te nekretnine, s time da nekretnina, kuća sada na adresi [adresa], kao i ulazno stepenište s podestom su izgrađeni davno ranije, prije oko 300 godina, a od 1963. pa sve do danas, da tužiteljica na isti način posjeduje predmetnu nekretninu – stepenište, koje predstavlja jedini ulaz u kuću,

-da iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu proizlazi da je ista upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], pod oznakom zemljišta put, s upisanim udjelima od ukupno 6/21 dijela na općenarodnu imovinu pod upravom Narodnog odbora Grada Splita, a za 15/21 dijela kao društveno vlasništvo,

-da je provedenim očevidom na licu mjesta te identifikacijom po vještaku mjerniku utužena nekretnina identificirana kao č. zgr. [katastarska čestica], da ista u naravi predstavlja stepenice (skale) izgrađene od kamena kao i podest s time da su skale dimenzija 1,10 x 3 metra, a podest 1,10 x 1,80 metara, da u predmetnu česticu spada i utor vidljiv u prizemlju gdje se nalazi brojilo za električnu energiju u vezi čega je vještak mjernik u spis priložio skicu mjerenja, kao i fotografije sporne nekretnine (stepenica s podestom),

-da iz iskaza saslušanih svjedoka CĐ i ŽĐ, sinova tužiteljice proizlazi da su predmetnu kuću sa stepenicama koje predstavljaju jedini ulaz u kući kupili roditelji (tužiteljica i pok. suprug) početkom 1960-ih godina, da su stepenice izgrađene kada i kuća od istog materijala, da se radi o staroj kamenoj kući, starosti oko 300 godina, da su prodavatelji predmetne nekretnine i ranije, prije kupoprodaje 1963. bili u poštenom posjedu kuće i stepeništa, a da tužiteljica nakon kupoprodaje, predmetnu kuću kao i stepenice posjeduje na jednak način kao i njezini prednici, s time da na predmetnoj kući i stepenicama od kupoprodaje pa sve do danas nije ništa mijenjano, niti dograđivano, odnosno da su stepenice i podest u istom izgledu, kako je to bilo i ranije, prije kupoprodaje,

-da je 2. tuženik u odgovoru na tužbu osporio svoju pasivnu legitimaciju, te naveo da predmetna nekretnina predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište, a da je prema predmnjevi iz čl. 362. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV) i za suvlasnički dio od 6/21 pasivno legitimiran 1. tuženik Republika Hrvatska.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije 2. tuženika smatrajući da je 2. tuženik pasivno legitimiran za utuženi suvlasnički dio od 6/21 dijela.

13. Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pozvao na utvrđenja iz odluka Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetnima F protiv [adresa] i E protiv RH, te cijeneći da se u tim predmetima radi o gotovo sličnom činjeničnom stanju kao i u ovom predmetu, te cijeneći da je odlukom Ustavnog suda RH ("Narodne novine" broj 137/99) od 17. studenog 1999. ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZV-a zbog nesuglasnosti s Ustavom RH te da je Novelom ZV-a ("Narodne novine" broj 114/01) čl. 388. dopunjen novim stavkom 4. prvostupanjski sud je zaključio da se u vrijeme za stjecanje stvarnih prava na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Zauzima stajalište da je tužiteljica zakonita, istinita i poštena posjednica prijeporne nekretnine pa da se u konkretnom slučaju radi o redovnoj dosjelosti, odnosno da rok za dosjedanje iznosi 20 godina, te cijeneći da je suprug tužiteljice predmetnu kuću zajedno sa spornim stepenicama kupio 1963. zaključio je o osnovanosti tužbenog zahtejva u smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a, pa je primjenom te zakonske odredbe tužbeni zahtjev prihvatio kao osnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, zauzimajući stajalište da je 1. tuženica u obvezi tužiteljici naknaditi parnični trošak.

14. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdi postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

15. Suprotno žalbenim navodima 2. tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud otklonio kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije 2. tuženika su jasni, isto tako presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o ispunjenosti pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, pa tako i u odnosu na suvlasnički dio 2. tuženika, razlozi presude su u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

16. Drugotuženik u žalbi neosnovano ustraje kod prigovora promašene pasivne legitimacije. Pogrešno je shvaćanje 2. tuženika da prijeporna nekretnina predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište koje primjenom predmnjeve iz čl. 362. st. 2. ZV-a jest vlasništvo Republike Hrvatske. Ovo iz razloga jer iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da predmetna nekretnina u naravi čini izgrađeno stepenište (skale) s podestom, koje predstavljaju jedini ulaz i pripadak kući tužiteljice ranije na adresi [adresa] u [adresa], sada [adresa] pa se, dakle, ima raditi o izgrađenom građevinskom zemljištu, u društvenom vlasništvu, za koje postoji pasivna legitimacija jedinice lokalne samouprave, 2. tuženika Grada Splita, pri čemu treba reći da pasivna legitimacija 2. tuženika proizlazi i s obzirom na stanje upisa u zemljišnoj knjizi u kojoj je za suvlasnički dio od 6/21 dijela upisana općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora Grada Splita, slijedom čega, žalbeni navodi 2. tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji nisu osnovani.

17. Prema shvaćanju ovog suda, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o redovnoj dosjelosti i roku za dosijedanje od 20 godina, s obzirom da se tužiteljica u odnosu na tuženike (2. tuženika) ne može smatrati kvalificiranom posjednicom, dakle, onom čiji je posjed zakonit, već se u konkretnom slučaju primjenjuje institut izvanredne dosjelosti, koji dolazi u primjenu kada je posjed barem pošten, kada rok za dosjedanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu iznosi 40 godina u odnosu na 2. tuženika kao jedinicu lokalne samouprave u smislu odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a.

18. Bez obzira na ove okolnosti, prvostupanjski sud je pravilno u primjeni odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a, prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika za njegov suvlasnički dio jer su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za izvanrednu dosjelost u trajanju od 40 godina i za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini.

19. Pritom treba reći da se poštenje (savjesnost) posjeda pretpostavlja, a da onaj koji tvrdi suprotno treba to i dokazati, pri čemu prema stanju u spisu, tuženici ničim nisu dokazali da bi tužiteljica ili njezini prednici (prodavatelji nekretnine) bili nepošteni posjednici.

20. S obzirom na shvaćanja iznesena u odlukama ESLJP u Trgo protiv Hrvatske koja se odnosi na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana (odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda RH) od 17. studenog 1999. kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud te cijeneći shvaćanja u presudama ESLJP Radomilja i drugi, te E protiv Republike Hrvatske na koje se odluke pozvao i prvostupanjski sud u obrazloženju presude, a u kojim presudama je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenog 1999. kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZV-a, valja u vrijeme dosjedanja i u konkretnom slučaju računati razdoblje do 8. listopada 1991.

21. Kada se imaju u vidu iskazi saslušanih svjedoka, a iz kojih suglasno proizlazi da predmetna kuća zajedno s prijepornim stepeništem i podestom, koje je sastavni dio

– pripadak kuće, jest građevina starosti oko 300 godina, a što je razvidno i iz priloženih fotografija, pri čemu da se opseg, izgled spornog stepeništa tijekom čitavog razdoblja posjedovanja, ranije od strane prednika (prodavatelja) predmetne nekretnine, kao i tijekom posjedovanja od kada je predmetna nekretnina kupljena od strane tužiteljice i njezinog pok. supruga 1963. nije mijenjalo, tada opravdano, treba najmanje u rok za izvanrednu dosjelost računati vrijeme od 1945. pa nadalje, slijedom čega proizlazi da je do 8. listopada 1991. u konkretnom slučaju protekao 40-godišnji rok poštenog posjedovanja prijeporne nekretnine, zbog kojih razloga je tužbeni zahtjev tužiteljice i u odnosu na 2. tuženika pravilno prihvaćen kao osnovan, pri čemu, ovaj sud primjećuje da stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća i 1. tuženica Republika Hrvatska, koja žalbu protiv odluke o glavnoj stvari i njezin suvlasnički dio od 15/21 dijela nije podnosila.

22. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužiteljice pravilno prihvaćen i u odnosu na 2. tuženika, pa je žalbu 2. tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari u točkama I. i II. izreke trebalo odbiti kao neosnovanu.

23. Tuženici su izgubili ovu parnicu pa su u obvezi nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

24. Prvotuženica nije u pravu kada u žalbi ističe da nije u obvezi tužiteljici nadoknaditi parnični trošak jer da tužiteljica nije postupila po odredbi čl. 186.a. st. 10. ZPP-a, odnosno pokrenula postupak osiguranja dokaza, što da je 1.tuženica predlagala. Ovo iz razloga jer iz stanja u spisu proizlazi da je 1. tuženica u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev. Dalje proizlazi da 1. tuženica, odnosno njezin zakonski zastupnik na ročište održano na licu mjesta, na kojem je provedena identifikacija prijeporne nekretnine te provedeno mjerničko vještačenje, iako uredno pozvana nije pristupila, da jeste, zastupnik 1. tuženice je već tada mogao na temelju utvrđenih činjenica donijeti odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, te isti, u daljnjem tijeku postupka priznati za svoj suvlasnički dio ili pak predložiti sklapanje sudske nagodbe, do čega međutim nije došlo, već je zakonski zastupnik 1. tuženika i u daljnjem tijeku postupka kao i u završnoj riječi na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena ostala kod navoda iz odgovora na tužbu, dakle, i nadalje osporavala tužbeni zahtjev tužiteljice.

25. Slijedom toga, 1. tuženik, kao i 2. tuženik, koji je neosnovano osporavao tužbeni zahtjev u obvezi su tužiteljici naknaditi parnični trošak.

26. Visina parničnog troška u odnosu na 1. tuženika i 2. tuženika, je pravilno utvrđena, pri čemu je za ukazati da bi tužiteljica imala pravo na veći parnični trošak, sukladno njezinom troškovniku, međutim, kako tužiteljica žalbu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu parničnog troška nije podnijela, to dosuđen parnični trošak u odnosu na 1. tuženicu od 4.875,00 kn i 2. tuženika od 4.493,75 kn, nije suđen na štetu tuženika.

27. Zbog tih razloga, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić