Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž -566/2023-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3920/2021-26 od 21. veljače 2023., na sjednici vijeća 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3920/2021-26 od 21. veljače 2023. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 15.170,97 eura sa zateznim kamatama i nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.594,64 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2,16 eura (preko iznosa od 5.594,64 eura do iznosa od 5.596,80 eura) sa zateznim kamatama na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu tog troška.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.170,97 eura/114.305,64 kn[1] sa zateznim kamatama koje teku na iznose i s dospijećem kako je to navedeno u izreci te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.596,80/42.169,07 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke sklopile 25. srpnja 2007. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti predniku tužitelja SK na raspolaganje iznos od 156.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita, koji iznos se prednik tužitelja obvezao vratiti uz valutnu klauzulu uplatama mjesečnih anuiteta uz uvećanje za redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta i odluke tuženika, a koja kamata je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,75%, a namjena ugovora o kreditu bila je kupovina stana, a cijeneći da je prednik tužitelja ugovor zaključio kao fizička osoba te utvrđenje da je korišten za stambene potrebe svoje obitelji, prvostupanjski sud utvrđuje da je korisnik kredita imao status potrošača sukladno definiciji Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, cijeneći sadržaj priložene dokumentacije i iskaz svjedokinje ČK (djelatnice tuženika), zaključuje da ne proizlazi da je informirala korisnika kredita o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao korisnika kredita o spomenutim specifičnim rizicima. Nadalje, da je razvidno da je u konkretnom slučaju izostala informacija o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i iz promotivnog materijala Informacija, u kojoj da se samo na općenitoj razini pojašnjava pojam "valutne klauzule". Stoga, cijeneći da je svjedokinja u svom iskazu navela kako su ugovori u CHF bili najpovoljniji jer su imali povoljniju kamatu od drugih vrsta kredita, zaključuje da je životno i logično da se korisnik kredita odlučio upravo za takvu najpovoljniju opciju jer o detaljima te najpovoljnije opcije nije ni bio upozoren na rizike, pri čemu da su ugovori bili standardiziranog sadržaja te se u iste osim iznosa kredita i roka otplate nije niti moglo intervenirati. Slijedom toga te ujedno imajući u vidu pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u smislu odredbe čl. 502. c. ZPP-a, sadržajno pozivom na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03-dalje: ZZP/03) te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22- dalje: ZOO), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev radi isplate osnovom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Prvostupanjski sud prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije cijeni neosnovanim, pri utvrđenju da je korisnik kredita SK preminuo nepuna tri mjeseca po sklapanju Ugovora o kreditu, odnosno 12.10.2007., a da su njegovi univerzalni sukcesori u smislu odredbe čl. 3. u vezi s odredbama čl. 8. i čl. 9. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03 i 163/03- dalje: ZN) njegova djeca MK rođ. SK i tužitelj te supruga HK, te da su HK i PK rođ. HK, temeljem Ugovora o ustupu tražbine od 17.03.2021. u smislu odredbe čl. 80 ZOO-a, tražbinu po Ugovoru o kreditu koji je predmetom ovog postupka prenijele na tužitelja, zbog čega smatra da je tužitelj ovlašten na podnošenje predmetne tužbe.

8. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita te da ukupno iznosi 15.170,97 eura. Pritom je sud uzeo u obzir po financijskom vještaku utvrđene samo pozitivne iznose navedenog potraživanja, kod kojih je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio veći od tečaja isplate kredita, cijeneći da tuženik nije ni postavio zahtjev u odnosu na negativne razlike, niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja.

9. Prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare cijeneći da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO-a i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela.

10. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka, niti povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, razlozi presude su jasni, nisu proturječni te se presudu može ispitati.

11. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na odluku o glavnoj stvari.

12. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik, povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

15. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak (prednika) tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Nastavno tome, u odnosu na pozivanje tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost prednika tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, kako to pravilno cijeni prvostupanjski sud.

16. Nadalje, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a bila isključena od testa poštenosti. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelju na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

18. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije dokazao da bi SK imao status potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu te iskaza svjedokinje TK i tužitelja utvrdio da je prednik tužitelja predmetni kredit ugovorio za stambene potrebe svoje obitelji. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik nije dokazao da postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi prednik tužitelja ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, slijedom čega prednik tužitelja ima status potrošača u smislu čl. 3. ZZP/03.

19. Nastavno, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja kako je to detaljno obrazloženo u točki 14. obrazloženja prvostupanjske presude, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi broj Rev-1014/2023-2 od 19. prosinca 2023. prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF) obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, ali isto tako i u postupcima koje pokrenu treće osobe koje su singularni ili univerzalni sukcesori potrošača i nemaju osobno status potrošača.

20. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

21. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

22. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 11. svibnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine.

23. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom čl. 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

24. Pravilno je prvostupanjski sud o troškovima postupka tužitelja odlučio pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22-dalje: Tarifa), međutim osnovano tuženik prigovara da prvostupanjski sud nije pravilno izvršio obračun troškova s osnova nagrade za zastupanje tužitelja i da takav izračun nije u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 57/22, 88/22-dalje: Zakon o uvođenju eura). Naime, prvostupanjski sud je nagradu za zastupanje u Tarifi izraženoj u bodovima obračunao na način da je određene bodove množio s vrijednosti boda od 15,00 kn i tako dobiveni iznos uvećao za PDV, a potom je izvršio preračunavanje tog, ukupnog, iznosa u eure. Tuženik osnovano prigovara da takav obračun nije pravilan i da je nagradu za zastupanje iskazanu u bodovima trebalo množiti s vrijednosti boda od 1,99 eura i tako dobiveni iznos uvećati za PDV, u skladu s odredbom čl. 13. st. 2. Zakona o uvođenju eura. Prvostupanjski sud je utvrdio ukupnu nagradu za zastupanje tužitelja prema Tarifi u visini od 2.062,50 bodova, koje utvrđenje tuženik konkretno i ne osporava, slijedom čega uvećanjem za vrijednost boda od 1,99 eura obračunata nagrada iznosi 4.104,38 eura i uvećana za PDV ukupno iznosi 5.130,48 eura, pa je do iznosa nagrade obračunatog u prvostupanjskoj presudi od 5.132,64 eura preostala razlika od 2,16 eura u kojem dijelu je zahtjev tužitelja trebalo odbiti.

25. Slijedom navedenog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč 3. ZPP- a je odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

26. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio u odnosu na dio sporednog potraživanja s osnova troškova postupka u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović