Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž R-833/2021-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TEO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Filipu Banoviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika BOFROST C d.o.o. iz Zagreba, Kovinska 4, OIB: 48705595661, zastupanog po punomoćnici Lini Budak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3812/2018-58 od 23. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3812/2018-58 od 23. lipnja 2021. u točki I (I) izreke.
II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3812/2018-58 od 23. lipnja 2021. u točki I (II) izreke.
III Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se ista presuda u točki II. Izreke na način da se nalaže tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 922,42 eura (devetstodvadesetdva eura i četrdesetdvacenta) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.
IV Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I (I.) je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 25.226,29 kn/3.348,10 eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose bruto plaće, od dospijeća do isplate, kako je to prikazano u toj točki izreke. U točki I (II) izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike u plaći iznos od 10.723,37 kn/1.423,24 eur sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća svakog iznosa do isplate, dok je u točki II izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).
3. Tužiteljica u žalbi protiv dijela presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka, ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su razlozi proturječni i nerazumljivi, a osim toga da nije provedena savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, čime ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a. Naglašava kako je u prijepornom razdoblju radila prosječno osam sati dnevno, da je imala veću satnicu od one koja je navedena u ugovorima o radu, da ju je tuženik oštetio budući da ju nije prijavio kao izaslanog radnika, iako je znao da će raditi samo u Republici Njemačkoj, a pored toga da ju je odštetio jer je u ugovoru naveo manju satnicu od one koju je ostvarila. Tvrdi da je radno vrijeme koje je navedeno u ugovorima okvir kojega se radnik ne mora držati, što da su potvrdili i saslušani svjedoci, da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je morala ostvariti trideset kontakata dnevno, a da tuženika nije zanimalo u kojem razdoblju je to učinila. Ističe da su i svjedoci TE i ME iskazivali o radu od šest odnosno sedam sati dnevno, o potrebi prikupljanja trideset kontakata dnevno, što podrazumijeva da kontaktira potencijalne kupce s konkretnim imenom i prezimenom koji su se obvezali uzeti nešto iz kataloga tuženika. Tvrdi da su radnici tuženika radili puno radno vrijeme, ponekad i prekovremeno kako bi ispunili svoju kvotu, a za koji rad nisu bili plaćeni. Pored toga ističe da se u ugovorima ne govori ništa o pauzi pa smatra da se u tom dijelu primjenjuju odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje ZR).
3.1. Prema čl. 73. ZR-a da radnik ima pravo na odmor (stanku) od najmanje 30 minuta svakog radnog dana, pa kako ona nije koristila pauzu unutar radnog vremena, smatra da se i to vrijeme treba pribrojiti radnom vremenu te mora biti plaćeno. Osporava ocjenu iskaza saslušanih svjedoka te tvrdi da navodi zakonskog zastupnika tuženika nisu istiniti, jer da je prekršio Zakon kada je žaliteljicu fiktivno poslao na rad u inozemstvo kao da radi u dvije države, iako je očigledno da je radila isključivo u Republici Njemačkoj. Ukazuje da se i u razlozima pobijane presude navodi da su postojala odstupanja u radnim vremena pojedinih radnika što da ukazuje da su neki radili puno radno vrijeme, unutar kojeg nije bilo moguće ispuniti ugovorenu kvotu, što je naknadno moralo biti nadoknađeno. Ističe da tuženik nije dostavio evidenciju rada sa brojem radnih sati tužiteljice, jer je svjestan da je ona radila puno radno vrijeme te prekovremeno kako bi ispunila svoju kvotu pa da je teret dokazivanja glede radnog vremena bio na tuženiku kao poslodavcu u skladu s čl. 135. st. 4. ZR-a. Saslušani svjedoci da su iskazivali o obvezi unošenja podataka o kontaktima u kompjuterski program nakon dolaska u smještaj, koji rad nije ulazio u radno vrijeme, a ukazuje i na činjenicu da je u tužbi predložila saslušanje više svjedoka koji bi dodatno detaljno prikazali uvjete rada u Republici Njemačkoj, a koji dokazi iz nepoznatih razloga nisu provedeni. S obzirom na sve poslove koje je obavljala tijekom dana, smatra da je osnovan njezin prvopostavljeni tužbeni zahtjev, pri čemu ukazuje da je nezakonita i odluka o parničnom trošku, budući da je s osnovom zahtjeva uspjela u omjeru od 100% te je sa eventualnim zahtjevom također uspjela u omjeru od 100%.
4. Predlaže prihvatiti prvopostavljeni tužbeni zahtjev uz nadoknadu troškova postupka, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
5. Tuženik u žalbi također ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč 11. ZPP-a, jer da su izostali razlozi glede statusa tužiteljice, što da predstavlja prethodno pitanje o tome je li bila izaslani radnik ili pak radnik u dvije zemlje. Naglašava da je priložio isprave kojima dokazuje da je tužiteljica bila radnik u dvije zemlje, pa tako potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (obrazac A1), ugovore o radu, koje isprave da su potkrijepili i iskazi svjedoka i stranaka. Ukazuje na sadržaj čl. 18. ZR-a uz obrazloženje da tužiteljica nikada nije bila upućena na rad u inozemstvo u neprekidnom trajanju dužem od 30 dana, već da je bila upućena na rad u trajanju od 18 dana mjesečno, dok je u Hrvatskoj radila 6 dana mjesečno. Naglašava da je tužiteljici, i za vrijeme boravka u Hrvatskoj isplaćivao naknadu plaće za godišnji odmor, te joj je i to vrijeme teklo kao staž osiguranja. Osim toga da je sud prvog stupnja zanemario uputu Ministarstva financija, porezne uprave glede obračuna poreza na dohodak i doprinosa s osnove rada za poslodavce sa sjedištem ili mjestom poslovanja u drugim državama članicama Europske unije, iz koje upute proizlazi da se na tužiteljicu treba primijeniti domaće zakonodavstvo. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je odlukom da svaka stranka snosi svoj trošak povrijeđen čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" Međunarodni ugovori 18/97, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 dalje Konvencija), budući da je tužba tužiteljice neosnovana, zbog čega je dužna žalitelju podmiriti nastale troškove.
6. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev iz točke I (II) te obvezati tužiteljicu na nadoknadu parničnih troškova tuženiku, uključujući i troškove žalbenog postupka, podredno presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.
7. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode tuženika te predlaže žalbu odbiti i obvezati tuženika da joj nadoknadi trošak sastava tog podneska.
8. Žalbe stranaka glede glavne stvari nisu osnovane, dok je žalba tužiteljice protiv odluke o trošku osnovana.
9. Suprotno tvrdnjama stranaka, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, pravilno je primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev koji je u tužbi označen kao drugopostavljeni, a odbio prvopostavljeni zahtjev te pritom nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povrede na koje ukazuju stranke u žalbama, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.
10. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike u plaći, koji zahtjev se zasniva na tvrdnji tužiteljice da je u razdoblju od 19. rujna 2016. do 28. veljače 2017. obavljala za tuženika poslove promotora-prodavača na području Republike Njemačke u punom radnom vremenu od 8 sati dnevno, dok joj je plaća isplaćivana za skraćeno radno vrijeme u trajanju od 6 sati dnevno, pri čemu smatra da ima pravo na obračun plaće prema minimalnoj satnici koja se u istom razdoblju primjenjivala u Republici Njemačkoj.
11. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene sljedeće činjenice:
- da je tužiteljica obavljala poslove promotora-prodavača u razdoblju od 19. rujna 2016. do 28. veljače 2017. na osnovi više ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme,
- da je prvi ugovor sklopljen 15. rujna 2016., a aneks tog ugovora 1. listopada 2016., prema kojima je ugovoren rad u skraćenom radnom vremenu od 30 sati, pri čemu je ugovoreno dvokratno radno vrijeme i to od 11,00 do 14,00 sati, te potom od 16,00 do 19,00 sati u jednom danu, dok je tjedni odmor ugovoren nedjeljom,
- da je ugovorena osnovna plaća u iznosu od 5.800,00 kn bruto, zatim dodatak od 20% zbog dvokratnog radnog vremena, pravo na naknadu za prijevoz na posao te prvotno dnevnica za rad u Njemačkoj, a potom terenski dodatak,
- da je posljednji ugovor o radu sa skraćenim radnim vremenom sklopljen 24. siječnja 2017. za razdoblje rada od 1. veljače do 28. veljače 2017., da se rad odvijao na način da je tužiteljica radila tri tjedna u Republici Njemačkoj, a četvrti tjedan je boravila u [adresa] na odmoru, dakle nije obavljala posao za tuženika,
- da je rad bio organiziran na način da su tužiteljica i njezini kolege ujutro u podružnici tuženika dobivali upute o području rada koje su trebali obraditi, da je svatko od njih obilazio kuće i stanove na svom području te su potencijalnim kupcima prezentirali proizvode tuženika, ostavljali kataloge i zabilježili kontakt stranke, da bi nakon povratka u smještaj unosili kontakte u kompjuterski sustav, na temelju čega su radnici iz call centra uspostavljali telefonski kontakt i dogovarali kupnju određenih proizvoda,
- da su osim tužiteljice u Republici Njemačkoj iste poslove obavljali i saslušani svjedoci ME, TE i EE, koji su potvrdili da su obavljali poslove promotora u dvokratnom radnom vremenu, kroz razdoblje od tri tjedna, da bi nakon toga tjedan dana boravili u [adresa], da su primali terenski dodatak te im je bio plaćen smještan i troškovi prijevoza,
- da je tuženik prijavio tužiteljicu u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje kao radnika koji radi u dvije zemlje,
- da je minimalna bruto satnica u Republici Njemačkoj za 2016. iznosila 8,50 eura, a za 2017. 8,84 eura.
12. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužiteljica obavljala narečene poslove kao izaslani radnik u smislu čl. 18. ZR-a, budući da je bila upućena na rad u inozemstvo, dok u Republici Hrvatskoj nije faktično radila, već je koristila plaćeni godišnji odmor pa da se na pitanje visine plaće primjenjuju propisi Republike Njemačke, te da tužiteljica ima pravo na plaću prema inozemnoj satnici. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića, koji je obračunao razliku u plaći na način da je prvotno obračunao plaću tužiteljice uzevši u obzir radno vrijeme prema sklopljenim ugovorima o radu te minimalnu satnicu propisanu u Republici Njemačkoj te plaću koja je za isto razdoblje isplaćena tužiteljici, sud prvog stupnja utvrđuje da razlika u plaći iznosi 10.723,37 kn/1.423,24 eura, pa u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev. Istovremeno utvrđuje da tužiteljica nije radila u punom radnom vremenu, već u skraćenom radnom vremenu od 30 sati tjedno, kako je to među strankama i ugovoreno pa odbija tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila isplatu razlike u plaći za puno radno vrijeme, primjenom minimalne satnice propisane u Republici Njemačkoj.
13. Prema stajalištu ovog suda, pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je tužiteljica u narečenom razdoblju radila u Republici Njemačkoj kao izaslani radnik u smislu čl. 18. ZR-a pa s obzirom na činjenicu da je tužiteljica radila u inozemstvu, na pitanje prava iz radnog odnosa se primjenjuje pravo Republike Njemačke na temelju čl. 20. st. 1. toč. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 88/01 i 101/17 – dalje ZRSZ). Prema toj odredbi, ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja na upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo za imovinska potraživanja iz ugovora o radu se primjenjuje pravo države u kojoj se rad obavlja ili se obavljao.
14. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na isplatu plaće koja se obračunava primjenom minimalne satnice koja je za prijeporno razdoblje bila propisana u Republici Njemačkoj. Treba reći da tuženik i u žalbi inzistira na tvrdnji da tužiteljica nije imala status izaslanog radnika, već radnika u dvije zemlje, međutim, takva tvrdnja nije potkrijepljena odgovarajućim dokazima. O faktičnom radu tužiteljice koji se obavljao isključivo u Republici Njemačkoj su iskazivali svi saslušani svjedoci, kao i tužiteljica te zakonski zastupnik tuženika. Iz istih dokaza bi proizlazilo da je tužiteljica jedan tjedan u mjesecu boravila u [adresa], ali ne zbog obavljanja posla, već zbog korištenja godišnjeg odmora. Stoga se ne može raditi o radu u dvije države, unatoč tome što je u ugovorima o radu navedeno da će se rad obavljati i na području Republike Hrvatske te unatoč tome što je tuženik prijavio tužiteljicu Zavodu za mirovinsko osiguranje kao radnika koji radi u dvije države.
15. Stoga je sud osnovano prihvatio nalaz vještaka u dijelu u kojemu je obračunao visinu razlike u plaći tužiteljice na način da je pomnožio sate rada s minimalnom satnicom u Republici Njemačkoj, a prema kojem obračunu proizlazi da tuženik duguje tužiteljici razliku u plaći u iznosu od 10.723,37 kn/1.423,24 eura sa zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine razlike za razdoblje od rujna 2016. do veljače 2017.
16. Na žalbene navode tužiteljice koja u bitnom ponavlja tvrdnju da je u Republici Njemačkoj u prijepornom razdoblju radila puno, a ne skraćeno radno vrijeme, treba odgovoriti da takvu tvrdnju ne potkrjepljuju dokazi koji su provedeni u postupku. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica radila dvokratno, da je trebala organizirati rad u dnevnom rasporedu od šest sati, da s obzirom na ugovorenu normu koja se odnosi na broj ostvarenih kontakata tijekom dana, nije uspijevala ostvariti tu normu u ugovoreno vrijeme, međutim, pitanje postizanja ugovorene norme nije predmetom raspravljanja u ovom postupku. U odnosu na odbijanje određenih dokaznih prijedloga, koji se prije svega odnose na saslušanje svjedoka, treba reći da prema čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a prema ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je proveo dokazni postupak u onoj mjeri koja je bila dostatna za utvrđivanje činjenica koje su važne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu.
17. Međutim, glede troškova parničnog postupka, tužiteljica osnovano u žalbi ukazuje da u nazočnom slučaju nisu bile ispunjenje pretpostavke za primjenu čl. 154. st. 4. ZPP-a. Naime, prilikom donošenja odluke o parničnom trošku, treba cijeniti ne samo kvantitativni, već i kvalitativni uspjeh u parnici. Tužiteljica je sa osnovom zahtjeva uspjela u cijelosti, a sa visinom zahtjeva je uspjela u omjeru od 43% s obzirom na činjenicu da je postavila dva tužbena zahtjeva u eventualnoj kumulaciji, a sa manjim zahtjevom je uspjela u cijelosti. U konačnici je stoga tužiteljica uspjela u parnici u omjeru od 72% (100% + 43%= 143%:2=72%), a tuženik u omjeru od 28%. Tužiteljici pripada pravo na trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika i to za sastav tužbe i dva podneska od po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje Tarifa) te za sastav dvaju podnesaka po 250,00 kn primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife, a za pristup odvjetnika na pet ročišta po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife te pristup na jedno ročište 500,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife, što daje ukupan trošak u iznosu od 9.000,00 kn, čemu treba pridodati iznos poreza na dodatnu vrijednost (dalje PDV) od 2.250,00 kn primjenom Tbr. 42 Tarife, što daje ukupan trošak od 11.250,00 kn. Srazmjerno uspjehu u sporu stoga tužiteljici pripada pravo na trošak zastupanja odvjetnika u iznosu od 8.100,00 kn, čemu treba pridodati iznos od 2.000,00 kn za troškove vještačenja, što daje ukupan trošak od 10.100,00 kn. Tuženik je specificirao parnični trošak za iste radnje kao i tužiteljica te bi mu pripadalo pravo na ukupan trošak zastupanja odvjetnika od 11.250,00 kn pa s obzirom na uspjeh u parnici proizlazi da ima pravo na parnični trošak od 3.150,00 kn. Kada se taj iznos odbije od iznosa koji pripada tužiteljici, proizlazi da tužiteljica ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika u iznosu od 6.950,00 kn/922,42 eura.
18. Na žalbene navode tuženika je dijelom već odgovoreno, a treba dodati da je bez osnove tvrdnja tuženika da tužiteljica nije nikad bila upućena na rad u inozemstvo u neprekidnom trajanju dužem od 30 dana, što da bi bio preduvjet za primjenu čl. 18. ZR-a. Naime, u čl. 18. ZR-a je propisan obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu za slučaj upućivanja radnika na rad u inozemstvo u neprekidnom trajanju dužem od trideset dana, a tuženik toj odredbi daje drugačije značenje pokušavajući bez uspjeha dokazati da taj propis nije u primjeni u odnosu na radni status tužiteljice u prijepornom razdoblju.
18. Zbog izloženog je valjalo žalbe stranaka odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I (I), I (II) izreke potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, te glede parničnog troška žalbu tužiteljice uvažiti i istu presudu u točki II izreke preinačiti primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.
19. Strankama nije priznat žalbeni trošak i to, tuženiku zbog toga što u žalbenom postupku nije uspio, a tužiteljici zato što je uspjela djelomično samo u odnosu na sporednu tražbinu, dok u odnosu na glavnu stvar nije uspjela sa žalbom, dok je sastav odgovora na žalbu radnja koja nije bila potrebna (čl. 155. ZPP-a).
U Rijeci 24. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Helena Vlahov Kozomara
