Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-953/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dino Čekada, odvjetnik u Puli, protiv tuženice ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Braičin, odvjetnica u Puli, radi predaje u posjed i iseljenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj P-711/2021-34 od 13. svibnja 2022., u sjednici vijeća 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-711/2021-34 od 13. svibnja 2022. u točkama I., II. i IV. izreke.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženici naloži da iseli iz stana na adresi u [adresa] i taj stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, koji stan je pobliže opisan kao u izreci presude.

2. Točkom II. izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 13.000,00 kn (sada 1.725,40 eur), točkom III. izreke odbijen je preostali dio zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.118,00 kn, dok je točkom IV. izreke u cijelosti odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

3. Protiv te presude u točkama I., II. i IV. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te obveže tuženicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice iz stana na adresi u [adresa] i za predaju u posjed tog stana slobodnog od osoba i stvari tužitelju, koji tužitelj temelji na odredbama čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje ZV).

7. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

-da su stranke bile u bračnoj zajednici od srpnja 1988. do listopada 2009. kada je tužitelj napustio bračnu zajednicu, dok da je brak stranaka formalno razveden presudom suda 2012.; da je u braku rođeno troje djece,

-da je 6. lipnja 2003. između Hrvatske poštanske banke d.d. kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen ugovor o stambenom kreditu kojim je utvrđeno da je u cilju stambenog zbrinjavanja osoba iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i Uredbe Vlade RH o dodjeli stambenog kredita članovima obitelji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata, na temelju rješenja o pravu na stambeni kredit od 27. prosinca 2002. tužitelju odobren kredit uz popust pri otplati kredita s time da je kredit iznosio 53.977,00 eur u kunskoj protuvrijednosti, da je tužitelj ostvario pravo na popust pri otplati kredita u visini od 40%, odnosno za iznos od 21.591,00 eur u kunskoj protuvrijednosti, slijedom čega da je bio u obvezi vratiti kreditoru razliku u iznosu od 32.386,00 eur,

-da je 6. lipnja 2003. sastavljen zapisnik od strane Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u kojem je utvrđeno da je tužitelj preuzeo ključeve predmetnog stana i priopćenje u kojem će roku biti sklopljen ugovor o kupoprodaji stana; da su zajedno s tužiteljem u predmetni stan tada uselili članovi njegovog domaćinstva, tuženica i njihova djeca,

-da je 28. travnja 2005. između Republike Hrvatske, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti kao prodavatelja i tužitelja kao kupca sklopljen ugovor o kupoprodaji stana s pridržanim pravom vlasništva za predmetni stan; da prema čl. 2. cijena stana iznosi 53.977,00 eur, da je tužitelj ostvario pravo na popust pri otplati kredita za kupnju stana u visini od 40% te da je dužan platiti iznos od 32.386,00 eur u kunskoj protuvrijednosti stana, dok da je čl. 5. ugovoreno da danom potpisivanja ugovora o stambenom kreditu kupac (tužitelj) stupa u posjed stana te da istim danom preuzima sve troškove održavanja stana,

-da je stambeni kredit otplaćivan za trajanja bračne zajednice od 2003. do 2009. iz mirovine tužitelja, s time da tuženica tvrdi da je nakon prestanka bračne zajednice osobno platila sedam anuiteta ukupne vrijednosti 7.000,00 kn u vezi čega je tuženica priložila uplatnice, što tužitelj nije osporio; da je tužitelj tijekom postupka priložio u spis dopis (potvrdu) Hrvatske poštanske banke d.d. od 22. ožujka 2022. da je stambeni kredit otplaćen u cijelosti; međutim, da tužitelj nije dostavio dokaz o tome da mu je Republika Hrvatska izdala tabularnu ispravu za upis prava vlasništva na predmetnom stanu u zemljišnoj knjizi, te da tužitelj nije upisan kao vlasnik predmetnog stana,

-da iz izvatka iz zemljišne knjige od 28. siječnja 2022., te utvrđenja iz presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-706/2014 proizlazi da se zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan nalazi na kč. br. [katastarska čestica], kolektivna stambena zgrada, dvorište, površine 62 m2 i kč. br. [katastarska čestica], kolektivna stambena zgrada, dvorište, [adresa], površine 1335 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]; da u predmetnom izvatku iz zemljišne knjige nema predmetnog stana, da je izvršeno samo djelomično etažiranja predmetne zgrade, odnosno povezivanje zemljišne knjige i knjige položenih ugovora; da je na predmetnim nekretninama upisan Grad Pula slijedom čega je zaključio da sve ostale nekretnine koje se navode u tužbenom zahtjevu, a na kojima da je izgrađena predmetna zgrada nisu pravilno (točno) navedene, uz daljnji zaključak da tužitelj nije dokazao da je vlasnik predmetnog stana, što je pretpostavka za podnošenje prave vlasničke tužbe u smislu odredbi čl. 161. i čl. 162. ZV-a,

-da je tuženica nakon faktičnog prestanka bračne zajednice, 2009., ostala stanovati u predmetnom stanu zajedno sa starijim i mlađim sinom stranaka, dok da je kćerka stranaka rođena 1988., ranije oko 2007. napustila predmetni stan, prema tvrdnjama tuženice zbog toga što ju je tužitelj istjerao iz stana,

-da tuženica tvrdi da je prilikom useljenja u stan, 2003., budući da stan nije bio opremljen namještajem, podigla gotovinski kredit kod OTB banke d.d. u iznosu od 10.000,00 eur; da je tijekom vremena zbog odluke suvlasnika u stanu morala preurediti sustav grijanja i u vezi s time kupila bojler i radijator, u čemu tužitelj nije sudjelovao, da tuženica podmiruje troškove električne energije i odvoza smeća,

-da tužitelj od faktičnog prestanka bračne zajednice 2009. je svoje stambene potrebe najprije zadovoljavao kod majke, a potom, u kući koju je kupio u mjestu [adresa] u blizini Slavonskog Broda, s time da tuženica ističe da je 2009. osobno podigla kredit u iznosu od 14.000,00 eur, da je taj novac dala tužitelju radi kupnje kuće u [adresa], da taj kredit otplaćuje tuženica, a koje tvrdnje tuženice tužitelj nije osporio,

-da tuženica u odgovoru na tužbu te tijekom postupka s obzirom na ove okolnosti ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovor da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu stranaka, prigovor prava zadržanja (retencije) za nužne i korisne troškove koje je imala u vezi ulaganja u predmetni stan, te naposljetku prigovor prava na dom, koji obrazlaže navodima da je predmetni stan njezin jedini dom, da je tuženica radnim odnosima vezana za [adresa], budući da je zaposlena u Općoj bolnici Pula u razdoblju od 28 godina, da u vrijeme zaključenja glavne rasprave s njom u stanu žive stariji i mlađi sin, dok da je tuženica u odnosu na navode tužitelja da se odrekla svog nasljednog dijela u ostavini iza pok. majke, navela da je svoj nasljedni dio ustupila svojim sestrama, da je predmet nasljeđivanja bila i majčina kuća, koja nije bila podobna za stanovanje.

8. S obzirom na zaključak da tužitelj nije dostavio dokaze da je vlasnik predmetnog stana i da nisu ostvarene pretpostavke za usvajanje tužbenog zahtjeva primjenom odredbi čl. 161. i čl. 162. ZV-a (prava vlasnička tužba) sud je raspravio o tužbenom zahtjevu primjenom odredbi čl. 166. ZV-a kojom je regulirana vlasnička tužba predmnjevanog vlasnika. Zaključio je da bi se tužitelj mogao smatrati predmnjevanim vlasnika predmetnoga stana pri čemu je sud zaključio da s obzirom na okolnost da je tužitelju odobren popust prilikom kupnje stana u visini od 40% kao branitelju Domovinskog rata, da se radi o posebnoj imovini tužitelja, dok da preostali omjer od 60% predstavlja omjer u odnosu na koji bi tuženica mogla ostvarivati ili obveznopravni ili eventualno stvarnopravni zahtjev. Ocijenio je kao osnovan tuženičin prigovor prava zadržanja (retencije) utvrđujući da je tuženica poštena posjednica, ocijenio je da iznos od 7.000,00 kn kojim je tuženica osobno sudjelovala u otplati kredita za predmetni stan predstavlja nužni trošak na naknadu kojega ima pravo sve u primjeni odredbe čl. 164. st. 2. ZV-a.

9. Naposljetku, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda RH od 11. i 12. travnja 2016. broj Su-IV- 155/16 zaključio da je tuženica ovlaštena isticati prigovor prava na dom do zaključenja glavne rasprave te je primjenom čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 34. st. 1. Ustava RH, zaključio o osnovanosti tuženičnog prigovora prava na dom, zbog kojih svih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu te rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, pri čemu je prvostupanjski sud, cijeneći stranačke iskaze, te dokumentaciju u spisu u obrazloženju presude naveo i nesporne činjenice. Razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Nisu osnovane žalbene tvrdnje tužitelja o tome da se prvostupanjski sud izravno i neposredno svrstao na stranu tuženice što da proizlazi iz obrazloženja presude, da sud prekoračuje tvrdnje i navodi zahtjeve tuženice, da joj u presudi daje pravne savjete što kada i na koji način da učini, a što da nije učinjeno na raspravi niti u tijeku prethodnog postupka u okviru načela otvorenog pravosuđenja, da se time kompletno ruši njegova pozicija u postupku, da je sud ovakvim postupanjem prekršio pravo na pravično suđenje, da je povrijeđeno pravo "na jednakost oružja". Ovo iz razloga jer opisane žalbene tvrdnje ne proizlaze iz stanja u spisu, a niti iz obrazloženja pobijane presude. Prvostupanjski sud je izveo sve predložene dokaze po strankama, pa tako i one predložene po tužitelju pa se ne može govoriti o povredi prava na jednakost oružja.

13. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

14. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je vlasnik predmetnog stanja, što je pretpostavka za ostvarivanje pravne zaštite, odnosno usvajanja tužbenog zahtjeva u primjeni odredbi čl. 161. i čl. 162. ZV-a (prava vlasnička tužba) na kojim odredbama tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

15. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV-a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje prava da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjet te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

16. Iz ugovora o kupoprodaji stana s pridržanim pravom vlasništva zaključenog između Republike Hrvatske, Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, kao prodavatelja i tužitelja kao kupca od 28. travnja 2005. proizlazi da je tužitelj kupac predmetnog stana koji nije ispunio uvjet, odnosno nije otplatio kredit u cijelosti. Iako je tužitelj tek tijekom postupka prema potvrdi Hrvatske poštanske banke od 22. ožujka 2022. dokazao da je kredit otplatio u cijelosti, tužitelj ničim nije dokazao da mu je Republika Hrvatska izdala tabularnu ispravu za upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi. Naprotiv, iz stanja u spisu proizlazi da tužitelj nije upisani vlasnik predmetnog stana. Naime, pravo vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla ne stječe se pravnim poslom, već je pravni posao tek osnov za upis u zemljišnu knjigu dok se vlasništvo na nekretnini stječe upisom u zemljišnoj knjizi u smislu odredbe čl. 120. ZV-a slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da pretpostavke za podnošenje prave vlasničke tužbe tužitelj nije dokazao.

17. Prvostupanjski sud je ocijenio, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i odredbu čl. 166. st. 1. ZV-a da bi se tužitelj mogao smatrati predmnjevanim vlasnikom predmetnog stana.

18. Prema odredbi čl. 166. st. 1. ZV-a onoga tko u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom dokaže pravni temelj i istinit način svog stjecanja stvari smatrat će se vlasnikom te stvari (predmnjevani vlasnik) prema osobi koja stvar posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju. Stavak 2. propisuje da će predmnjevanom vlasniku na njegov zahtjev predati posjed stvari posjednik koji nema pravni temelj posjedovanja ili je slabiji time što mu je posjed nepošten ili nezakonit ili što ne može označiti svojega prednika ili može samo sumnjivoga ili što je stekao posjed stvari besplatno, a onaj koji zahtijeva posjed bio ga je stekao naplatno; no, neće mu trebati predati posjed stvari posjednik koji ima jednako jak pravni temelj kao on.

19. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, tuženica predmetni stan ne posjeduje bez pravnog temelja jer je tuženica u posjed predmetnog stana stupila zajedno s tužiteljem kao njegova supruga i njihovom djecom, kao članovima domaćinstva. Prema shvaćanju ovog suda, tuženica nije nepoštena ili nezakonita posjednica predmetnog stana, njezin posjed je pošten i zakonit, pri čemu, a s obzirom na pravilno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tuženica nakon napuštanja faktične bračne zajednice od tužitelja 2009. uzela kredit u vrijednosti od 14.000,00 eur i taj novac u dogovoru s tužiteljem istome dala radi kupnje kuće u [adresa], a koje tvrdnje tuženice tužitelj nije osporio, a nije sporno da je tužitelj kuću u [adresa] kupio i da u njoj zadovoljava svoje stambene potrebe, za zaključiti je da su se stranke ovime suglasile da tuženica zajedno s djecom stranaka, starijim i mlađim sinom ima pravo na posjed predmetnoga stana, slijedom čega se tuženica svakako ne može smatrati nepoštenom posjednicom, odnosno da je njezin posjed nezakonit.

20. Tuženica je tijekom postupka istakla prigovor prava zadržanja (retencije) u smislu odredbe čl. 164. ZV-a. Iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženica nakon faktičnog prestanka bračne zajednice stranaka vlastitim sredstvima u iznosu od 7.000,00 kn sudjelovala u otplati anuiteta za kupnju stana, a radi se i prema shvaćanju ovoga suda o nužnim troškovima, na naknadu kojih tuženica ima pravo. Osim toga, iz stranačkog iskaza tuženice proizlazi da je tijekom posjedovanja stana, zbog odluke suvlasnika bila prisiljena promijeniti sustav grijanja u stanu, radi se o korisnim troškovima, i za tužitelja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno u primjeni odredbe čl. 164. st. 2. ZV-a ocijenio kao osnovan tuženičin prigovor prava zadržanja budući da prema citiranoj odredbi proizlazi da u situaciji kada vlasnik zahtijeva da posjednik preda stvar, pošteni posjednik, što tuženica nedvojbeno jest, može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

21. Nije sporno da je tužitelj bilo koji od navedenih nužnih i korisnih troškova naknadio, odnosno isplatio tuženici pa u takvim okolnostima, pravo zadržanja tuženice odgađa usvajanje tužbenog zahtjeva i u situaciji ako bi se tužitelj imao smatrati predmnjevanim vlasnikom predmetnog stana.

22. Konačno, i prema shvaćanju ovog suda, a u svim opisanim okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je ocijenio kao osnovan tuženičin prigovor prava na dom, koje pravo, dovodi do neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

23. U vezi osnovanosti toga prigovora tuženice prvostupanjski sud je pravilno zaključio da pritom treba utvrditi predstavlja li predmetni stan dom tuženice, bi li odluka suda kojom bi bio povrijeđen zahtjev tužitelja za predaju posjeda predstavljala miješanje u pravo tuženice na poštovanje doma te postoji li iznimka od zabrane miješanja u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije, što se prosuđuje primjenom testa razmjernosti. Pravilan je i daljnji zaključak da test razmjernosti pretpostavlja odgovor na pitanja: je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, te dalje da negativan odgovor na bilo koje od ovih pitanja upućuje na povredu čl. 8. Konvencije. Pritom je prvostupanjski sud pravilno naveo da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) miješanje će se smatrati "nužnim u demokratskom društvu" za legitiman cilj ako odgovara na "neodgodivu društvenu potrebu" i posebice ako je razmjerno legitimnom cilju koji se teži postići, odnosno miješanje je nužno ako se isti opravdani cilj ne može postići primjenom blaže mjere, ako postoji neodgodiva društvena potreba te ako je miješanje razmjerno toj potrebi. Prvostupanjski sud je imao u vidu i zaključak Vrhovnog sud RH broj Su-IV-246/2015 prema kojem zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna jer ograničenje toga prava mora zadovoljiti određene kriterije – materijalnopravne i procesnopravne sadržane u tzv. testu razmjernosti budući na drugoj strani suprotstavljeni prigovoru tuženika postoji u pravilu interes vlasnika iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (čl. 48. Ustava) pri čemu je na tuženiku teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegovog doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, dok je u odnosu na pitanje je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu teret dokaza na tužitelju.

24. Cijeneći pravilno utvrđene činjenice proizlazi da tuženica sa zajedničkom djecom stranaka stanuje u predmetnome stanu u kontinuitetu od 2003. da je poštena posjednica, pa predmetni stan predstavlja dom tuženice te nadalje, da bi odluka suda kojom bi ako bi u ovom slučaju bio prihvaćen zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice i predaju posjeda predstavljalo miješanje u njezino pravo na dom. Pravilan je i daljnji zaključak da miješanje svakako nije nužno u demokratskom društvu, odnosno da ne postoji neodgodiva društvena potreba za iseljenjem tuženice te nije razmjerno legitimnom cilju koje se njime želi postići, pri čemu tužitelj za razliku od tuženice koja nema drugog doma, ima drugi dom, u mjestu [adresa], pri čemu je tuženica, sredstvima iz kredita koji je podigla 2009., i koja je predala tužitelju omogućila kupnju kuće u kojoj tužitelj zadovoljava svoje stambene potrebe. Pritom je pravilan zaključak suda da okolnost što se tuženica odrekla nasljedstva iza smrti roditelja nije odlučujuća, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao vjerodostojan iskaz tuženice o tome da kuća roditelja koja je bila predmet nasljeđivanja već i u to vrijeme nije bila podobna za stanovanje, a koje navode tuženice tužitelj nije ničim osporio, niti je dokazao suprotno. Osim toga, iz stranačkog iskaza tuženice koje tužitelj ne osporava, tuženica je svojim radnim odnosom u trajanju od 28 godina neprekidno vezana za [adresa], gdje se nalazi i predmetni stan pa kraj činjenice da tužitelj nije dokazao da je upisan kao vlasnik predmetnog stana, tužitelj se ne može pozivati na zaštitu prava vlasništva slijedom čega je pravilan i daljnji zaključak suda da u konkretnom slučaju tuženičin interes na zaštitu prava na dom preteže nad tužiteljevim privatno-pravnim interesom za zaštitu vlasništva.

25. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je pravilno odbijen kao neosnovan, a žalbeni navodi tužitelja o suprotnom nisu osnovani.

26. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

27. Slijedom svega obrazloženog, te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić