Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-336/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Šušnjaru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mateša & Kapitan d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 514/2023-25 od 25. studenog 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-

514/2023-25 od 25. studenog 2024.:

- potvrđuje u točki III. i u točki IV. izreke za iznos od 10.074,48 EUR (slovima: deset tisuća sedamdeset četiri eura i četrdeset osam centi),

- preinačuje u točki IV. izreke za iznos od 2.790,00 EUR (slovima: dvije tisuće sedamsto devedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2023. do isplate tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 2.790,00 EUR (slovima: dvije tisuće sedamsto devedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. veljače 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 124,37 EUR (slovima: sto dvadeset četiri eura i trideset sedam centi), u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja.

IV. Točke I. i II. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženiku Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, da isplati tužitelju JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova neimovinske i imovinske štete iznos od 3.062,26 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena za razdoblje do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.422,08 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 706,82 eur, u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih 3.062,26 eur do utuženih 15.926,74 eur (za iznos od 12.864,48 eur), kao neosnovanim. “

2. Protiv točaka III. i IV. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 5. prosinca 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008.-Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz istovremenu preinaku odluke o parničnom trošku ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu 20. prosinca 2024., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti te predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potražuje trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka pri čemu ne konkretizira koju je bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinio prvostupanjski sud. Zbog toga je ovaj sud primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a po službenoj dužnosti ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.

6. Predmet postupka je isplata naknade neimovinske i imovinske štete koju je tužitelj pretrpio zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda u prometnoj nezgodi od 3. travnja 2019., a koju prometnu nezgodu je skrivio osiguranik tuženika.

6.1. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, štetni događaj i odgovornost, već tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva ističući kako je isplatom iznosa od 6.636,14 eura prije podnošenja tužbe u cijelosti namirio štetu koju je pretrpio tužitelj te ističe i prigovor zastare.

6.2. Kako bi se utvrdila visina neimovinske i imovinske štete, prvostupanjski sud je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku medicinske struke, ortopedu dr. Miljenku Franiću, iz čijeg nalaza proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio tjelesne ozljede u vidu distorzije i udarca u gležanj lijevo te udarca u toraks i nos, a koje ozljede su u uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem.

6.3. Prema nalazu vještaka tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 30 dana i manjeg intenziteta 60 dana, primarni strah jačeg intenziteta i kratkog trajanja u trenutku štetnog događaja te sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta 20 dana i manjeg intenziteta 40 dana. Životna aktivnost kod tužitelja je smanjena za 15% zbog ograničenih i bolnih pokreta gornjeg i donjeg nožnog zgloba lijevo u slabijem do srednjem stupnju uz krepitacije. Kod tužitelja je zaostalo naruženje srednjeg stupnja s obzirom na deformaciju lijevog gležnja i stopala te šepanje. Tuđa pomoć i njega mu je trebala dva sata dnevno kroz 30 dana, jedan sat dnevno kroz 60 dana, a liječenje je završeno 26. veljače 2021.

6.4. Na temelju takvog utvrđenja, a primjenom članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) te izmijenjenih Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. prvostupanjski sud je ocijenio da bi tužitelju po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti od 15% i naruženja srednjeg stupnja pripadao iznos od 9.300,00 eura (iznosi specificirani po pojedinim kriterijima u točki 10. obrazloženja).

6.5. Po osnovu tuđe pomoći i njege za ukupno 120 sati tužitelju je primjenom članka 1095. stavak 1. ZOO-a dosuđen iznos od 398,40 eura po cijeni sata tuđe pomoći od 3,32 eura.

6.6. Ukupno, dakle, tužitelju po osnovu neimovinske i imovinske nenovčane štete, po ocjeni prvostupanjskog suda pripada iznos od 9.698,40 eura. Od tog iznosa odbijen je iznos koji je plaćen prije podnošenja tužbe od 6.636,14 eura, pa je tužitelju dosuđen još iznos od 3.062,26 eura, dok je odbijen sa iznosom od 12.864,48 eura. Tužitelj je, naime, postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.926,74 eura te je nakon provedenog vještačenja smanjio svoj tužbeni zahtjev na iznos od 6.000,00 eura, ali kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu kako je on postavljen u tužbi.

6.7. Odbijen je prigovor zastare jer da je liječenje tužitelja završeno 26. veljače 2021. pa je u tom trenutku tužitelj mogao znati i kakve su posljedice štetnog događaja, dakle visinu štete, te je tada započeo teći subjektivni rok za potraživanje naknade štete iz članka 230. stavak 1. ZOO-a od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja, pa kako je tužba podnesena sudu 27. veljače 2023., to je podnesena unutar zastarnog roka.

6.8. Na dosuđeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata od podnošenja tužbe 28. veljače 2023. do isplate sukladno članku 1103. ZOO-a, a po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

6.9. O naknadi parničnog troška prvostupanjski sud je odlučio na način da je primijenio članak 154. stavak 2. i članak 155. ZPP-a te članak 151. stavak 3. ZPP-a. Visina troškova utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.), uz uvećanje za troškove vještačenja. Prvostupanjski sud je visinu za pojedine poduzete radnje punomoćnika tužitelja uvažio u manjem iznosu nego što bi to tužitelju pripadalo prema Tarifi, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 15.926,74 eura, jer je tužitelj tako zatražio svojim troškovnikom. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj uspio s osnovom 100%, a s visinom 19,23% pa da je ukupan uspjeh tužitelja 59,61%, te je taj postotak primijenio na iznos nagrade za rad punomoćnika tužitelja uvećane za PDV i tako dobivenom iznosu pribrojio predujam za medicinsko vještačenje i sudske pristojbe na tužbu i presudu u cijelosti. Ukupno je tužitelju na ovaj način dosuđen trošak u iznosu od 1.422,08 eura.

6.10. Tuženiku je priznat trošak za sastav podneska od 8. svibnja 2024. i pristup na ročište od 11. rujna 2024. za svaku radnju po 500,00 eura, dok je za sastav podneska od 10. listopada 2024. i pristupa na ročište od 6. studenog 2024. tuženiku priznat iznos za svaku radnju po 200,00 eura, sve uvećano za iznos PDV-a, na koji iznos je primijenjen uspjeh tuženika u sporu od 40,39%, pa je prvostupanjski sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi trošak od 706,82 eura.

7. U svojoj žalbi tužitelj se izričito žali protiv točke III. i protiv točke IV. izreke. U odnosu na točku IV. izreke, kojom je odbijen sa zahtjevom za naknadu neimovinske štete, tužitelj ocjenjuje da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da je s obzirom na zadobivene ozljede i posljedice koje su zaostale nakon liječenja i koje su trajne tužitelju trebalo priznati veći iznos na ime neimovinske štete nego što je to učinio prvostupanjski sud.

7.1. I po ocjeni ovog suda, u pravu je tužitelj kada smatra da mu je trebalo dosuditi veći iznos neimovinske štete od onog koji je dosuđen. Uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, nalaz i mišljenje vještaka, te dužinu i intenzitet trajanja fizičkih bolova, straha, zaostalih trajnih posljedica i naruženja, pri čemu su uzeta u obzir i inflatorna kretanja nakon Druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. na kojoj su utvrđeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, tužitelju treba priznati po tom osnovu još iznos od 2.790,00 eura.

7.2. Dakle, po ocjeni ovog suda, tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete od 12.090,00 eura i imovinske nenovčane štete u iznosu od 398,40 eura, odnosno ukupno 12.488,40 eura. Od tog iznosa treba odbiti iznos od 6.636,14 eura koliko je tuženik platio prije podnošenja tužbe, pa proizlazi da bi tuženik tužitelju još trebao platiti iznos od 5.852,26 eura. Kako je prvostupanjskom odlukom u točki I. izreke dosuđen iznos od 3.062,26 eura, to se tužitelju dosuđuje još iznos od 2.790,00 eura.

7.3. Na dosuđeni iznos neimovinske štete dosuđuje se i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe do isplate primjenom članka 1103. ZOO-a po kamatnoj stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a.

7.4. Sukladno navedenom, točka IV. izreke potvrđena je za iznos od 10.074,48 eura, a preinačena za navedeni iznos koji je dosuđen ovom presudom od 2.790,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

8. Tužitelj se žali samo protiv točke III. izreke presude prvostupanjske odluke kojom je naloženo da on tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 706,82 eura. Ne žali se protiv točke II. izreke prvostupanjske presude kojom mu je djelomično dosuđen parnični trošak u odnosu na postavljen zahtjev za naknadu parničnog troška, a niti se tuženik žali protiv odluke o naknadi parničnog troška tužitelju, zbog čega ovaj sud, iako je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu u odnosu na glavnicu, ne može mijenjati odluku o naknadi parničnog troška tužitelju.

8.1. Točku III. izreke prvostupanjske presude tužitelj pobija jer da je prvostupanjski sud pogrešno tuženiku dosudio trošak kojeg je on imao u postupku primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a, obzirom da taj članak nije pravilno primijenjen jer da se uspjeh trebao računati prema vrijednosti predmeta spora koja je bila u trenutku zaključenja glavne rasprave, a to je 6.000,00 eura, na koji iznos je on smanjio svoj tužbeni zahtjev.

8.2. Kako je tužitelj smanjenjem tužbenog zahtjeva djelomično povukao tužbu, to je na takvo smanjenje trebalo primijeniti odredbu članka 193. stavak 2. ZPP-a kojom se regulira situacija kada tužitelj povuče tužbu nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, pa kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je do zaključenja glavne rasprave tužbeni zahtjev glasio na isplatu iznosa od 15.926,74 eura, a ne na isplatu iznosa od 6.000,00 eura kako to smatra tužitelj.

8.3. Tuženik se po primitku podneska tužitelja kojim smanjuje tužbeni zahtjev na 6.000,00 eura u roku 15 dana očitovao kako na isto ne pristaje te je zatražio i naknadu troškova koje je imao u odnosu na tužbeni zahtjev koji je djelomično povučen.

8.4. U takvoj situaciji prvostupanjski sud je tuženiku trebao priznati trošak za one radnje koje su izvršene prije djelomičnog povlačenja tužbe, obzirom da je tuženika zastupao punomoćnik odvjetnik i da je nagrada za rad punomoćnika nakon smanjenja tužbenog zahtjeva bila niža u odnosu na nagradu prema tužbenom zahtjevu iz tužbe.

8.5. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-39/2025-2 od 8. ožujka 2025. odgovorena je na pitanje:“ Ima li preciziranje tužbenog zahtjeva smanjenjem početno postavljenog tužbenog zahtjeva tijekom postupka, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka, utjecaja na odluku o naknadi parničnih troškova prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku …, odnosno određuje sli se u opisanoj procesnoj situaciji omjer uspjeha stranaka u parnici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu?“, na način da: „…, prilikom odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka konačno postavljenim zahtjevom smanjio tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog, konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, time da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na prethodno postavljeni tužbeni zahtjev, ali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijih zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva…“.

8.6. Polazeći od ovog pravnog shvaćanja, a koje prihvaća i ovaj sud, prije djelomičnog povlačenja tužbe, a kako je to tuženik i zahtijevao, istome bi pripadala nagrada za sastav podneska od 8. svibnja 2024. po Tbr. 8.1. Tarife te za pristup na ročište 11. rujna 2024. po Tbr. 9.1. Tarife u iznosu od 500,00 eura za svaku radnju, dok bi nakon povlačenja tužbe za radnje punomoćnika prema Tarifi nagrada iznosila 200,00 eura po radnji. Tuženiku bi, dakle, trebalo priznati za navedene dvije radnje razliku od 300,00 eura po radnji ili ukupno 600,00 eura te PDV u iznosu od 150,00 eura, što ukupno iznosi 750,00 eura.

8.7. Kako je tuženiku dosuđeno manje nego što bi mu pripadalo, to žalba tužitelja u odnosnu na točku III. izreke nije osnovana.

8.8. Tužitelj je zatražio i trošak žalbe koji mu se dosuđuje u iznosu od 124,37 eura prema uspjehu žalbe. VPS za žalbu iznosi 13.571,30 eura, a tužitelj potražuje za sastav žalbe iznos od 250,00 eura po Tbr. 10.1. Tarife, PDV od 62,50 eura i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 205,72 eura (ista plaćena), odnosno ukupno 518,22 eura. Kako je tužitelj uspio sa 24% u odnosu na vrijednost predmeta spora žalbe, to mu je tuženik u tom postotku dužan naknaditi trošak žalbe a što iznosi 124,37 eura.

9. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

10. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja jer taj trošak nije bio nužan u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

11. Točke I. i II. izreke presude nisu bile predmet drugostupanjskog postupka jer protiv istih nije podnesena žalba.

Koprivnica, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković