REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3597/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Žarko Čogelja i Dragica Čogelja, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Šibeniku, protiv tuženice Javne ustanove Nacionalni park Krka, OIB:67969498372, Šibenik, Trg Ivana Pavla II. br. 5, koju zastupa punomoćnica Nada Mikulandra, odvjetnica u Šibeniku, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući povodom prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž R- 69/2024-3 od 24. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-45/2023-14 od 20. veljače 2024., u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,
r i j e š i o j e :
Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž R-69/2024-3 od 24. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-45/2023-14 od 20. veljače 2024., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 389. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/08, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 389. a st.3. ZPP, ovaj sud je ocijenio da tužitelj za postavljena pravna pitanja nije naznačio razloge važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, što je prema odredbi čl. 387. st. 2. točka 3. ZPP bio dužan učiniti, te se određeno pozvati na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Pritom treba navesti da tužitelj postavljenim pitanjima, zapravo osporava činjenična utvrđenja sudova u konkretnom predmetu.
4. Naime, u prijedlogu je potrebno određeno navesti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi rješenje nekog pitanja bilo važno, ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u smislu da je potrebno ukazati na primjerice postojanje različite prakse revizijskog suda ili različite sudske prakse nižestupanjskih sudova o tom pitanju (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) ili iznijeti druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, što je u konkretnom prijedlogu izostalo.
5. Budući da tužitelj u prijedlogu nije naznačio razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 3. ZPP, prijedlog za dopuštenje revizije je odbačen u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
6. U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji je podnesen pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP, ocjena je ovog suda da tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: EKLJP), kako to tvrdi u prijedlogu.
6.1. U odnosu na tužiteljeve navode da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su jasno i detaljno naznačili koje su činjenice odlučne u ovoj pravnoj stvari, koje su materijalnopravne odredbe relevantne za odluku u sporu, na koji način su tumačene i primijenjene te su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.
6.2. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da mu je donošenjem pobijane presude povrijeđeno temeljno ljudsko pravo iz čl. 54. st. 1. Ustava RH (pravo na rad) treba navesti kako ocjena djelotvorne zaštite prava na rad i slobodu rada podrazumijeva, između ostalog, ispitivanje je li u okolnostima konkretnog slučaja odluka drugostupanjskog suda arbitrarna ili na drugi način očito nerazumna. Odluke sudova ne smatraju se arbitrarnima ako su sudovi u provedenim postupcima uspjeli utvrditi i u odlukama predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu o osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno zakonitosti ili nezakonitosti otkaza (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III- 1893/2016 od 29. siječnja 2019., www.usud.hr). Pravo na rad i slobodu rada podrazumijeva i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim zakonom (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III4495/2007 od 8. svibnja 2008., www.usud.hr). Zakonodavac je ustavno pravo na rad i slobodu rada razradio, između ostalog, i odredbom mjerodavnog čl. 115. st. 1. točka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) kojim su propisane pretpostavke na temelju kojih poslodavac može otkazati ugovor o radu, odnosno donijeti odluku o otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika, koji je predmet spora u ovom parničnom postupku.
6.3. Iako je tužitelju u prijedlogu za dopuštenje revizije istaknuo da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na jednakost svih pred zakonom zajamčeno čl. 14. st. 2. Ustava RH, tužitelj u odnosu na taj navod u prijedlogu nije naveo razloge zbog kojih smatra da bi takva povreda temeljnog ljudskog prava bila počinjena.
7. Zbog navedenog prema ocijeni vijeća nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 24. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
mr.sc. Dražen Jakovina
