Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-942/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Magazinska cesta 69, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P- 1258/2023-18 od 24. travnja 2025., na sjednici održanoj 24. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, poslovni broj P-1258/2023-18 od 24. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom, u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.131,13 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, dok mu je točkom II. izreke naloženo da isplati iznos od 338,96 eura sa zateznim kamatama od 24.studenog 2006. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.612,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.131,13 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove povrata stečenog na temelju ništetne valutne klauzule u švicarskim francima (CHF) i zahtjev za isplatu iznosa od 338,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove povrata stečenog na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 041- 50-3807959 od 23.studenog 2006..
6. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa spisu priloženim ispravama i zapisnicima o iskazima danim u postupku pa je istu moguće ispitati.
7. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili 23.studenog 2006. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 16.659,09 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, za kupnju motornog vozila, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u roku 84 mjeseca prema otplatnom planu. Također, nije sporno da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćena prilikom prvog korištenja kredita.
9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da se o valutnoj klauzuli u CHF nije pojedinačno pregovaralo te da je tuženik propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu u CHF, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro te da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan. Također, utvrđuje da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita.
10. Imajući u vidu prethodna utvrđenja o izostanku pojedinačnog pregovaranja i informiranju tužitelja o riziku valutne klauzule u CHF, ujedno cijeneći da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje:ZZP/14) sud u pojedinačnim sporovima potrošača vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, a kojom je između ostalih banaka i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost odredbi potrošačkih ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da je sporna valutna klauzula u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštena i ništetna.
11. Nadalje, imajući u vidu da tuženik nije dokazao koje je troškove imao za obradu kredita, odnosno u koju svrhu je umanjio iznos kredita koji je isplatio tužitelju za 3,30 %, te da stranke nisu pregovarale o toj ugovornoj odredbi, a da je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja i nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud pozivom na pravno shvaćanje izraženo u odlukama Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 zaključuje da je sporna ugovorna odredba ništetna.
12. S obzirom na utvrđenu ništetnost spornih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud pozivom na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao na temelju tih ugovornih odredbi.
13. Stoga, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da preplaćeni iznos s osnove ništetne valutne klauzule u CHF iznosi 2.131,13 eura eura, a s osnove ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita 338,96 eura, obvezuje tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju.
14. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO- a pa cijeneći da je tuženik nesavjestan stjecatelj, dosuđuje tužitelju zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa odnosno od dana plaćanja naknade za obradu kredita.
15. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP-a.
16. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi.
17. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu prije sklapanja tog ugovora nisu pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli u CHF na način da bi tuženik informirao tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule u CHF. Naime, takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud pravilno prihvatio, dok tuženik nije pružio nijednog dokaza u pravcu potpune obaviještenosti tužitelja o spornoj valutnoj klauzuli na način da je tužitelj mogao predvidjeti na koji će način ista utjecati na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč tome pristao na sklapanje ugovora.
18. Također, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita, niti je tužitelj imao izbora prihvatiti ili ne spornu odredbu, a niti je tuženik pružio dokaza na okolnost da je informirao tužitelja o tome koje se konkretno usluge podmiruju i u kojoj visini iz sporne naknade, kao što nije dokazao koje je stvarne troškove podmirio spornom naknadom.
19. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da su sporne ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive pa da nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, nisu osnovani. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje:ZZP/03) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.
19.1. U konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule u CHF budući da nije bio informiran o riziku znatnog povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita pa sporna odredba nije udovoljavala zahtjevu transparentnosti. Nadalje, cijeneći da tužitelju nije pojašnjena sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita na način da je obaviješten na koje se konkretne troškove i usluge tuženika odnosi, to sporna odredba također ne udovoljava zahtjevu transparentnosti iz čl. 84. ZZP/03..
20. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba o tzv. naknadi za obradu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nisu osnovani. To iz razloga jer s obzirom na nespornu činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o tipskom ugovoru, a da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tužitelj nije mogao pregovarati da li će tu ugovornu odredbu prihvatiti ili ne čime je bio ograničen u ostvarivanju svog zahtjeva za kredit, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je spornom ugovornom odredbom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
21. Imajući u vidu da je sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118.ZZP/14 sud u individualnim parnicama koje pokrenu potrošači vezan utvrđenjima iz pravomoćne presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u kolektivnom sporu, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF u ugovorima koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni ugovor, te da tuženik u ovom sporu nije dokazao da je o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao sa tužiteljem niti da ga je informirao o rizicima sklapanja valutne klauzule u CHF, suprotno žalbenim navodima, pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba nepoštena i ništetna .
22. Također, imajući u vidu da sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna i razumljiva tužitelju, a o toj odredbi ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je sukladno čl. 81. i 87. ZZP/03 sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.
23. S obzirom na ništetnost spornih ugovornih odredbi, pravilno je prvostupansjki sud primijenio materijalno pravo iz čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu preplaćenih iznosa tužitelju, visinu kojih je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, a koje iznose tuženik žalbenim navodima niti ne dovodi u pitanje.
24. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je tužitelju dosudio zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa odnosno od dana plaćanja sporne naknade za obradu kredita tuženiku kao nesavjesnom stjecatelju, budući da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost.
25.S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o troškovima postupka je suprotno žalbenim navodima donesena pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 154.st.1. ZPP-a.
26. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u izreci.
U Rijeci 24. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Milena Vukelić-Margan