Poslovni broj: I Kžzd-51/2022-7

Poslovni broj: I Kžzd-51/2022-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja dr. sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Ljiljane Stipišić članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. zbog kaznenih djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 7. srpnja 2022. broj Kzd-3/2021., u sjednici održanoj 13. srpnja 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. M. uz branitelja, odvjetnika M. P.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I Prihvaća se djelomično žalba optuženog M. M., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da se optuženi M. M. za kaznena djela za koja je po prvostupanjskom sudu oglašen krivim, na temelju članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. uz primjenu članka 25., 26. i 105. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje: ZSM) osuđuje na jedinstvenu kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, u koju mu se na temelju članka 25. stavak 4. ZSM uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. studenog 2020. do 5. siječnja 2021.

 

II Žalba optuženog M. M. u ostalom dijelu te žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu proglašen je krivim optuženi M. M. da je počinio dva kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 1. u vezi članka 158. stavak 1. KZ/11. te mu je za svako djelo na temelju članka 166. stavak 1. KZ/11. utvrđena pojedinačna kazna zatvora u trajanju od tri godine, a uz primjenu člana 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme od dana kada je isti bio lišen slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 11. studenog 2021. pa nadalje.

 

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi M. M. oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 467. točka 4. u vezi članka 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženiku "izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju."

 

4. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku M. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, preinači pobijanu presudu i donese oslobađajuću presudu odnosno ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

5. Odgovor na žalbu optuženika podnijela je oštećenica po punomoćnici, odvjetnici V. M. s prijedlogom da se žalba optuženika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

6. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., prisustvovali su optuženi M. M. i njegov branitelj, odvjetnik M. P. koji su u žalbi to zahtijevali, dok državni odvjetnik iako uredno izviješten, nije pristupio na sjednicu vijeća pa je ista održana u njegovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.

 

8. Žalba optuženika djelomično je osnovana dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

9. Protivno žalbenim navodima optuženika, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. koju žalitelj nalazi u tome da pobijana presuda ne sadrži razloge odbijanja dokaznih prijedloga obrane, uskrate vještaku ginekološke struke da odgovori na pitanje obrane i da konfrontira dokaze. Prvostupanjski sud je na zapisniku s rasprave 4. veljače 2022., 7. i 10. lipnja 2022. i 6. srpnja 2022. iznio koncizne razloge odbijanja dokaznih prijedloga obrane za saslušanjem ginekologa M. P. i vještačenjem optuženika na okolnost kapaciteta za vjerodostojno iskazivanje i njegove moguće erektilne disfunkcije (list 213-214), svjedoka D. J. (list 268), te naveo razloge zašto je obrani zabranio pitanja vještakinji ginekološke struke, prof. dr. sc. prim. V. E. G. (list 254). te iako je u razlozima presude propustio navesti razloge odbijanja dokaznih prijedloga nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer uz neki od modaliteta iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. mora biti i uvjet da se presuda ne može ispitati, što suprotno žalitelju ovdje nije slučaj.

 

9.1. U konkretnom slučaju je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude iznio razloge o svim odlučnim činjenicama, koji se odnose na kaznena djela za koja se tereti tako da je presuda posve razumljiva i može se ispitati.

 

9.2. Prigovori da prvostupanjski sud nije konfrontirao iskaz svjedokinje B. P., nije obrazložio je li se radilo o vaginalnom ili analnom odnosu zapravo su prigovori činjenične naravi o čemu će se odgovoriti u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Nije u pravu optuženik ni kada u žalbi ističe bitnu povredu iz članka 468. stavak 2. i 3. ZKP/08., koje žalbene osnove međusobno isprepliće. Tako vezano uz odbijanje dokaznih prijedloga obrane nisu utemeljene žalbene tvrdnje da je time povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja, odnosno da je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

10.1. Prije svega valja reći da je u članku 418. stavak 1. ZKP/08. određeno kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, što ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Naprotiv, prvostupanjski sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavak 1. ZKP/08. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinom slučaju. Stoga, okolnost da su dokazni prijedlozi obrane odbijeni, sama za sebe bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

 

10.2. Također, pravo na pravičan postupak nije povrijeđeno odbijanjem dokaznog prijedloga za ponovnim ispitivanjem oštećene M. M. kao žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode, ispitane na dokaznom ročištu (11. prosinca 2020.) putem audio-video uređaja u smislu članka 292. stavaka 1. ZKP/08. (u vrijeme ispitivanja u dobi mlađoj od 14 godina). S obzirom da se dijete koje nije navršilo četrnaest godina može samo iznimno ponovno ispitati i to putem audio-video uređaja, prvostupanjski sud je iskoristio tu iznimku i oštećenicu ispitao samo radi ocjene istinitosti njenog iskaza, a ne i na okolnost samog djela radi izbjegavanja sekundarne viktimizacije.

 

10.3. Kako je iz snimke ispitivanja oštećenice vidljivo da je dokazno ročište provedeno u nazočnosti optuženika M. M. dok se branitelj uredno pozvan ispričao drugim obavezama (sud je dužan obrani omogućiti da ostvari svoje pravo, a odluka je obrane hoće li to pravo iskoristiti), obrani je omogućeno neposredno ispitivanje i konfrontacija sa oštećenicom kao svjedokom optužbe. Stoga optuženiku nisu uskraćena njegova temeljna prava niti je doveden u neravnopravni položaj prema optužbi u smislu povrede prava na pravično suđenje.

 

10.4. Imajući na umu da je optuženiku i branitelju omogućeno poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje te da je iz prvostupanjske presude jasno vidljivo koji su sve dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika, prigovor o odbijanju dokaznih prijedloga obrane ne dovodi u sumnju pravičnost postupanja, dok će činjenična utemeljenost pobijane presude i s tim u vezi pravilnost sudske odluke glede odbijanja dokaznih prijedloga biti razmotrena u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.5. Ni činjenica da je oštećenica na raspravi izmijenila iskaz i da se po žalitelju radi o lažnom iskazu, nema za posljedicu nezakonitost njenog iskaza s dokaznog ročišta u smislu članka 10. stavak 2. ZKP/08. jer se ovdje radi o pitanju ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice.

 

11. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik analizira rezultate dokaznog postupka dajući vlastitu ocjenu pojedinih dokaza, naročito iskaza oštećene M. M., sugerirajući da se prihvati obrana optuženika jer ju potvrđuju svjedoci, roditelji oštećene i optuženika, M. i N. M. koji tvrde da je oštećena sklona laganju i da je lažno prijavila optuženika.

 

11.1. Nasuprot tome oštećena M. M. je u iscrpnom i detaljnom iskazu na dokaznom ročištu 11. 12. 2020. podrobno opisala sve okolnosti koji se tiču predmetnih kaznenih djela, pri čemu je svakako od značaja i okolnost da vještakinje mr. sc. S. K., spec. psihijatrica te prof. dr. sc. G. B. F., psihologa suglasno zaključuju da oštećenica intelektualno funkcionira na razini lake mentalne retardacije, da ima kognitivni i moralni kapacitet za davanje vjerodostojnog iskaza i autentično iskazivanje o proživljenim događajima, da je kod nje prisutna klinička značajna psihološka traumatizacija očitovana dominantno kroz anksioznost, depresivnost i ljutnju uz elemente seksualne traumatizacije i posttraumatskog stresa.

 

11.2. S druge strane, povlačenje iskaza na raspravi prema vještakinjama je očekivano obzirom na protek vremena što je sukladno znanstvenim istraživanjima i kliničkoj praksi ukoliko žrtva seksualnog zlostavljanja nema podršku primarne obitelji ili u slučaju kada je žrtva izdvojena iz primarne obitelji. I udomiteljica B. P. je iskazala da po njenom mišljenju oštećenica teško podnosi odvojenost od obitelji. Jednako tako, vještakinje navode da su osobe smanjenih intelektualnih kapaciteta ujedno i osobe kod kojih je slabija mašta i mogućnost drugačijeg prikazivanja njihove sposobnosti apstraktnog mišljenja zbog čega su takve osobe bolji svjedoci jer nemaju dodatne nadogradnje koju sa sobom nosi mašta (točka 8. pobijane presude).

 

11.3. Zbog navedenog, iako žalitelj osporava pojedine dijelove nalaza i mišljenja vještakinja nakon promjene iskaza oštećene, nema nikakve dvojbe da su rezultati vještačenja o odlučnom pitanju procjene konkretno danog iskaza oštećene na dokaznom ročištu, ostali neizmijenjeni i to neovisno o povlačenju iskaza oštećenice na raspravi, na što su vještakinje jasno i profesionalno odgovorile.

 

11.4. Premda je optuženik negirao krivnju navodeći moguće probleme sa postizanjem erektilne funkcije, osnovano je sud prvog stupnja seksualni kontakt sa oštećenicom utvrdio iz njenog iskaza kako je to označeno u činjeničnim opisom izreke presude. Naime, oštećenica je zorno opisala položaj u kojem se nalazila kada je došlo do spolnog kontakta te navela "da je on njegov spolni odnos gurao u njen spolni odnos", a da se radi o analnom odnosu ispričala je stručnim osobama Poliklinike, a to proizlazi i iz medicinske dokumentacije ginekologinje M. P., koja je to zabilježila u liječničkoj dokumentaciji na prvom pregledu 27. 11. 2020. (list 20). Stoga teza obrane o mogućoj erektilnoj disfunkciji optuženika u vrijeme događaja nije prihvatljiva.

 

11.5. Jednako tako, što se tiče izostanka materijalnih tragova u vidu defloracije himena i prigovora obrane da joj je uskraćeno postavljanja pitanja i objašnjenja pojma "Virgo", iz nalaza vještakinje prof. dr. sc. prim. V. E. G. proizlazi da opis izgleda himena kakav je pregledom utvrđen kod oštećenice nije dovoljan za procjenu spolnog zlostavljanja osobito u postpubertalnih djevojčica, jer u toj dobi himen je manje osjetljiv, fleksibilniji je, elastičniji i deblji kao posljedica povećane razine estrogena. S druge strane, nad oštećenicom je moguće bio izvršen spolni odnošaj a da nema ozljeda anusa, imajući na umu da je pregled obavljen nakon više od šest dana nakon inkriminiranog događaja, a promjene suspektne na analni odnos (plavkaste diskoloracije anusa uobičajeno vidljive do 48 sati), na pregledu oštećenice nisu niti mogle biti zamijećene. U odnosu na navedeno, bez osnove je žalbena teza da je uskratom pitanja vještakinji u odnosu na značenje riječi vigro ostala nerazjašnjena činjenica neoštećenog himena, dok je ispravnom ocjenom iskaza oštećenice na dokaznom ročištu koju podupire i materijalna dokumentacija utvrđeno da se radilo o spolnom kontaktu u anus oštećenice.

 

11.6. Dakle, učin kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta nedvojbeno proizlazi iz iskaza žrtve, oštećene M. M., koja je pred istražnim sucem detaljno opisala spolno zlostavljanje kojem je bila izložena i kojeg i ovaj sud drugog stupnja prihvaća vjerodostojnim, osobito jer ga podupire psihologijsko-psihijatrijski vještački nalaz mr. sc. S. K., spec. psihijatrica te prof. dr. sc. G. B. F. Konačno, kakvog bi motiva oštećenica imala za lažno terećenje svojeg brata, naime, kaznena prijava protiv optuženika podnesena je na inicijativu ravnatelja osnovne škole (oštećenica se požalila razrednici, jer joj roditelji nisu željeli vjerovati), a ne na inicijativu oštećenice.

 

11.7. Prema tome, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik, radnjama pod točkom 1.), 2) izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju s djetetom mlađim od 15 godina, a djelo je počinjeno prema sestri. Kako je izvan svake sumnje prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinio kaznena djela za koja se tereti to ne dolazi u obzir primjena instituta in dubio pro reo na što u žalbi upućuje optuženik.

 

11.8. Slijedom navedenog nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. Optuženik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir mišljenje stručnih suradnika o primjeni ZSM u kojem je istaknuto da je obzirom na obiteljske i osobne prilike optuženika, razvojnu dob, invaliditet, niže kognitivne sposobnosti adekvatno prema optuženiku primijeniti maloljetničku sankciju.

 

12.1. Državni odvjetnik pak ukazuje da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti optuženikove neosuđivanosti i mlade životne dobi, a da je u većoj mjeri trebao cijeniti upornost u počinjenju djela, da je brat oštećenice od kojeg se očekuje da ju štiti predlaže strožu jedinstvenu kaznu zatvora, jer se izrečenom jedinstvenom kaznom od četiri godine neće ostvariti svrha generalne i specijalne prevencije.

 

12.2. Razmotrivši žalbene navode stranaka, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja nalazi da je optuženik u pravu kada u žalbi ističe da su ispunjeni uvjeti da se prema njemu primijeni maloljetničko pravo koje mišljenje su suglasno iznijele stručna suradnica I. D. i viša stručna suradnica N. B..

 

12.3. Na temelju članka 105. ZSM mlađem punoljetniku sud će izreći maloljetničku sankciju kad se s obzirom na vrstu kaznenog djela i način njegova izvršenja zaključi da je ono u velikoj mjeri odraz životne dobi počinitelja, a okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost opravdavaju uvjerenje da će se svrha sankcija postići izricanjem odgojnih mjera ili kazne maloljetničkog zatvora. Za optuženika M. M. je utvrđeno da je u vrijeme počinjenja djela bio 18-godišnjak te se može zaključiti da je počinjenje djela bilo odraz njegove životne dobi, a prema izvješću i mišljenju stručnih osoba da se i kaznom maloljetničkog zatvora može postići svrha sankcija.

 

12.4. Stoga ovaj drugostupanjski sud prihvaća mišljenje stručnog suradnika suda da obzirom na navedene obiteljske (izoliranom nepoticajnom okruženju, socijalne patologije u obitelji) i osobne prilike optuženika (tjelesne poteškoće, poteškoće u govoru, školovanje po prilagođenom programu) prema njemu treba postupiti sukladno odredbama ZSM i izreći maloljetničku sankciju iz članka 24. ZSM. Kao olakotne okolnosti pri odmjeravanju kazne maloljetničkog zatvora ocijenjena je njegova neosuđivanost, mladost i ranije iznijete obiteljske i osobne prilike optuženika, te vodeći računa o težini djela i rasponu kazne maloljetničkog zatvora (šest mjeseci do pet godina), po ocjeni ovog suda odgovarajuća je mjera maloljetničkog zatvora u trajanju od četiri godine kojom će se ostvariti svrha iz članka 6. ZSM da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a ujedno će u potrebnoj mjeri izraziti društveni prijekor i upozorit će se drugi građani da se klone sličnih ponašanja. U kaznu maloljetničkog zatvora na temelju članka 25. stavak 4. ZSM uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. studenog 2020. do 5. siječnja 2021.

 

12.5. Slijedom navedenog, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije opravdana žalba državnog odvjetnika da se postizanje svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11., imajući u vidu težinu počinjenih kaznenih djela i osobu optuženika, može postići tek jedinstvenom kaznom zatvora u duljem trajanju, bez primjene ZSM. Okolnost da je optuženik djela počinio prema svojoj sestri, valja imati na umu da se ovdje radi o kvalifikatornoj okolnosti, koja u takvoj situaciji ne može biti vrednovana i kao otegotna kako to zahtijeva državni odvjetnik.

 

12.6. Slijedom izloženog, a obzirom na to da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske nije našao povrede na koje u smislu članka 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 13. srpnja 2023.