Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-209/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, Držićeva 6b, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3545/2024-13 od 5. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3545/2024-13 od 5. prosinca 2024. pod toč. I. izreke, pod toč. II. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. naknaditi tužitelju ZĐ iznos od 605,55 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. rujna 2009. pa do isplate, trošak parničnog postupka u iznosu od 724,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2024. pa do isplate te pod toč. III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 3545/2024-13 od 5. prosinca 2024. pod toč. II. izreke u dijelu kojem je tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d. naloženo naknaditi tužitelju ZĐ trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja RĐ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja RĐ i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3545/2024-13 od 5. prosinca 2024. pod toč. II. izreke u dijelu kojem tužitelju ZĐ nije priznato pravo na daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 378,86 eura.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja RĐ za naknadu troška žalbenog postupa u iznosu od 93,75 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404607-5104389414 od 17. rujna 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, odnosno toč. 10. Ugovora od kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora o kreditu (toč. I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kredita iznos od 605,55 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. rujna 2009. pa do isplate te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 5. prosinca 2024. pa do isplate (toč. II. izreke), dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka (toč. III. izreke).

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv dijela navedene presude kojim mu nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura na ime troška za pristup na ročište održano 8. studenog 2024. i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu na način da se naloži tuženiku da mu naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura te potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 93,75 eura.

3. Tuženik pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 378,86 eura.

4. Žalbe tužitelja i tuženika su djelomično osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito upire tuženik. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda se može ispitati te presuda ne proturječi sama sebi ili razlozima presude.

6. Predmetom ovog postupka je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita u visini od 2,50% od iznosa kredita te zahtjev za povrat iznosa koji je tužitelj platio tuženiku na temelju te ugovorne odredbe uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

7. U ovom stadiju postupka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao ni visina zahtjeva tužitelja, dok je sporno postoje li pretpostavke da se predmetna ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita označi nepoštenom u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 125/07, 79/07, 79/09 i 89/09 – dalje: ZZP).

8. Prvostupanjski je sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena jer tužitelj o istoj nije mogao pregovarati, što je imalo za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da tuženik nije dokazao da ugovorena naknada za obradu stambenog kredita odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu. Navedeno je pravilno utvrđeno cijeneći iskaz tužitelja iz sadržaja kojeg, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste, pa kako je iz isprave o sklopljenom Ugovora o kreditu evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru, to pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

10. Nastavno na prethodno navedeno, prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema čl. 102. st. 1. ZZP takva odredba ništetna.

10.1. U odnosu na pozivanje tuženika na čl. 99. ZZP treba reći da prema samoj dikciji, odredba čl. 99. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora (predmet i cijena). U vezi navedenog potrebno je istaknuti i pravno shvaćanje Suda EU izraženo u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 upravo u predmetima naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga, proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

11. Nije sporno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena u smislu da je ta odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pozornošću prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a slijedom čega je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 100. ZZP. No, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (2,50% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

12. Naime, u okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP ispitati moguću povredu načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 98. ZZP potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14. Odredbe čl. 1021. do čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“, broj 84/02, 141/06, 117/08 i 74/09). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, a ni prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

15. U skladu s odredbom čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

16. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st. 1. toč. 3. ZZP i kao da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,50% njezine visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju čl. 323. st. 1. ZOO naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz čl. 10. Ugovora o kreditu u iznosu od 605,55 eura, koji iznos tuženik nije osporio.

18. Nadalje, budući da je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba Ugovora o kreditu kojega je sastavljač tuženik, to slijedi da je tuženik nepošten stjecatelj, pa je stoga pravilno prvostupanjski sud u smislu čl. 1115. ZOO naložio tuženiku isplatu zateznih kamata koje na gore navedeni iznos plaćene naknade teku od dana stjecanja, odnosno od 17. rujna 2009., a po stopi određenoj u čl. 29. st. 2. ZOO, u kojem djelu je također neosnovan žalbeni navod tuženika.

19. Ujedno je promašen žalbeni prigovor da zatezne kamate ne bi tekle od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. u skladu sa Zakonom o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, broj 53/20, 83/20), a s obzirom na to da tim Zakonom nisu niti propisane posebne interventne mjere u odnosu na parnični postupak, već samo u odnosu na ovršni i stečajni postupak.

20. Glede tuženikova prigovora zastare kondemnatornog zahtjeva, pravilno je sud isti otklonio pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem shvaćanju zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 11. lipnja 2024., prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije protekao.

21. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

22. Stoga, trebalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženiku u tom dijelu i potvrditi pobijanu presudu pod toč. I. izreke i pod toč. II. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 605,55 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. rujna 2009. pa do isplate, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

23. Međutim, osnovano u žalbi navodi tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.932,78 eura, odnosno u iznosu koji je naznačio tužitelj i to kao zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva i kondemnatornog zahtjeva. U ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev je poslužio samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva te u tom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi onoliko koliko se zahtijeva kondemnatornim zahtjevom, a to je iznos od 605,55 eura (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. i Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.).

24. Stoga, u odnosu na troškove postupka (dio toč. II. izreke prvostupanjske presude) žalba tuženika je djelomično osnovana budući da je prvostupanjski sud zbog pogrešno određene vrijednosti predmeta spora pogrešno primijenio tarifni broj Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – dalje: Tarifa) jer je troškove odmjeravao prema razredu od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura, umjesto prema razredu od 332,01 eura do 664,00 eura (koji razredi su određeni u Tbr. 7. toč. 1. Tarife).

24.1. Dakle, tuženiku na ime troška za sastav tužbe, podneska od 28. kolovoza 2024. i podneska od 19. listopada 2024. te troška za pristup na ročište 7. listopada 2024. pripada pravo na 50 bodova za svaku radnju, a ne 100 bodova, kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Stoga, tužitelju za prethodno navedene radnje pripada pravo na ukupno 200 bodova pa cijeneći vrijednost boda od 2,00 eura u skladu s Tbr. 54. Tarife te uvažavajući traženi iznos PDV-a prema Tbr. 46. Tarife, tužitelj na ime nagrade punomoćniku ima pravo na ukupno 500,00 eura, a ne 1.000,00 eura, koliko mu je dosuđeno pobijanom odlukom.

24.2. Prema tome osnovano tuženik pobija odluku o trošku za iznos od 500,00 eura. Međutim, kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik nije osporio priznate radnje punomoćnika tužitelja, to je odluku o troškovima postupka u preostalom dijelu za priznati iznos od 500,00 eura trebalo potvrditi. Također, tuženik nije određeno osporio niti trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od 99,54 eura pa je stoga odluku i za taj dio troška trebalo potvrditi.

25. Nadalje, osnovano ukazuje tužitelj u svojoj žalbi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu nije priznao pravo na trošak za pristup na ročište za održano 8. studenog 2024. Naime, iako je točan navod prvostupanjskog suda da ročište 23. svibnja 2024., kako je tužitelj potraživao u svojem troškovniku od 8. studenog 2024., nije nikada održano, razvidno je da je riječ o očitoj pogrešci u pisanju. Naime, tužitelj je podnio zahtjev za naknadu troška za pristup na tri ročišta, i to pripremno ročište 7. listopada 2024., ročište 23. svibnja 2024. te ročište za objavu presude. Stoga, kako su u predmetnom postupku održana svega tri ročišta, nedvojbeno se može utvrditi da tužitelj potražuje trošak za pristup na ročište za glavnu raspravu koje se održalo 8. studenog 2024., a da je tužitelj očitom pogreškom naveo datum ročišta 23. svibnja 2024. (u kojem trenutku predmetni postupka nije bio niti pokrenut). Dakle, tužitelju s obzirom na vrijednost predmeta spora (605,55 eura) na temelju Tbr. 9. toč. 1. Tarife u vezi Tbr 7. toč. 1. Tarife pripada pravo na 50 bodova što cijeneći vrijednost boda od 2,00 eura u skladu s Tbr. 54. Tarife te uvažavajući traženi iznos PDV-a prema Tbr. 46. Tarife iznosi 125,00 eura.

25.1. Stoga, iako je tuženik osnovano osporio dosuđene troškove postupka u visini od 500,00 eura, kako je i žalba tužitelja osnovana za iznos od 125,00 eura, to je trebalo pobijanu presudu pod toč. II. izreke sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti za iznos od 375,00 eura (500,00 eura -125,00 eura) te u tom dijelu odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja (kako je i odlučeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude), dok je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. II. izreke za preostali iznos dosuđenog parničnog troška u visini od 724,54 eura s pripadajućim zateznim kamatama (kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude), a za iznos od 125,00 eura temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu (kako je i odlučeno u toč. III. izreke ove drugostupanjske presude).

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod toč. IV. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka budući se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženika je glede glavne stvari odbijena kao neosnovana.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod toč. V. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na čl. 166. st. 1. ZPP. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka budući tužitelj u konačnom zbroju nije uspio sa žalbom u pogledu troškova postupka.

U Velikoj Gorici 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak