Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-391/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Korani Ferdelji, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5360/2023-11 od 17. siječnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5360/2023-11 od 17. siječnja 2025.:

- potvrđuje u točkama II. i III. izreke u cijelosti i u točki IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 560,90 EUR (slovima: petsto šezdeset eura i devedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki IV. izreke za iznos od 215,64 EUR (slovima: dvjesto petnaest eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom, tako da se rješava:

Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak u iznos od 215,64 EUR (slovima: dvjesto petnaest eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. do isplate.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

III. Točka I. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu kojom je u točki I. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 681,10 eura sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne više plaćene iznose od dana plaćanja do isplate kako je to specificirano. U točki II. izreke utvrđeno je da je Ugovor o kreditu od 5. srpnja 2006. ništetan u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 248,50 eura sa zateznom kamatom od 1. rujna 2006. do isplate, a u točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 776,54 eura sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. do isplate.

2. Protiv točaka II., III. i IV. izreke presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 3. veljače 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga da tuženiku naknadi troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u svojoj žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i nema razloga o odlučnim činjenicama. Isto tako, da je učinjena i bitna povreda iz članka 354. stavak 1. u svezi sa člankom 326. i člankom 186.c. ZPP-a jer ako tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, tada je tužbu trebalo odbaciti jer ista u vrijeme podnošenja tužbe nije dospjela.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se poziva tuženik jer odredbe ZPP-a na koje se poziva tuženik nisu primjenjive u konkretnoj situaciji. Isto tako, nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud za svoju odluku da valjane razloge te je istu moguće ispitati.

5.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 681,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom kako je specificirano kao više plaćeni iznos zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2006. (dalje: Ugovor) kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Također se traži utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, te temeljem utvrđene ništetnosti te odredbe Ugovora isplata iznosa od 248,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja te naknade do isplate.

6.1. Tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva pa time i visinu istog, te je istaknut prigovor zastare.

6.2. Nije sporno između stranaka da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita (bankom) 5. srpnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 12.269,53 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da je do dana otplate kredita došlo do promjene tečaja valute uz koju je bila vezana glavnica, zbog čega je porasla i mjesečna obveza tužitelja, kao ni da je tužitelj platio zbog promjene tečaja više iznos od 681,10 eura nego što bi bila njegova mjesečna obveza prema tečaju u vrijeme zaključena Ugovora. Isto tako, nesporno je i da je tužitelju na ime ulazne naknade u vrijeme odobrenja kredita platio iznos od 248,50 eura (1.872,33 kuna). Između stranaka nije sporno niti da bi tužitelj imao status potrošača.

6.3. Sporna je ništetnost odredbe Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u kojoj je glavnica vezana uz CHF i ništetnost članka 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita jednokratno i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te temeljem istog isplata iznosa kojeg tužitelj potražuje.

6.4. Iznos od 681,10 eura na ime više plaćenog zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita prvostupanjski sud je tužitelju dosudio s pozivom na pravno shvaćanje izraženo u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je donesena u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga potrošača „Franak“ protiv osam banaka, među kojima je i tuženik, i u kojoj je utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Navedena odluka da je potvrđena i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Kako je u individualnim parnicama koje pokrene potrošač radi naknade štete ili isplate i koji se pozove na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi vezan, to je prvostupanjski sud dosudio navedeni iznos primjenom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) sa zakonskom zateznom kamatom od plaćanja svakog mjesečnog više plaćenog iznosa do isplate jer da je tuženik nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a jer nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja.

6.5. U odnosu na naknadu iz članka 3. Ugovora, prvostupanjski sud je utvrdio da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao tuženik, pa tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a tuženik da nije ponudio dokaze protivno tvrdnji tužitelja da se o navedenoj odredbi pregovaralo pojedinačno.

6.6. Prilikom ocjene ništetnosti kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (ulazna naknada) prvostupanjski sud se pozvao na članak 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007.; dalje: ZZP) prema kojemu se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je takva odredba nepoštena, a time i ništetna (članak 87. stavak 1. ZZP).

6.7. U konkretnom slučaju da je odredba članka 3. Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te je omogućavala tužitelju da jasno sagleda ekonomske posljedice iste, ali da nije bila poštena niti je izuzeta iz ocjene poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.

6.8. Pri ocjeni je li navedena ugovorna odredba poštena, prvostupanjski sud navodi da je uz primjenu članka 83. ZZP-a uzeo u obzir narav usluge na koju se Ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je on sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora i sve ostale odredbe Ugovora.

6.9. Prvostupanjski sud zaključuje da bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, ali da to nije ispunjeno u konkretnom slučaju. Ovo stoga jer navedena odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, te je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je zbog toga stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.10. Ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana da se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (3,30%) jer da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Članci 1021. do 1024. ZOO-a da ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza da nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno ugovaranje naknade za obradu i odobrenje kredita, da je isto nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

6.11. Prvostupanjski sud se pozvao i na članak 59. točka 3. ZZP-a prema kojem ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Konkretan Ugovor da ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti su ti troškovi razumljivi sami po sebi.

6.12. Zbog toga je zaključak prvostupanjskog suda da je spornom odredbom tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a što stvara na štetu tužitelja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

6.13. Zbog toga je prvostupanjski sud spornu odredbu Ugovora utvrdio ništetnom u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a, te temeljem članka 1111. stavak 1. ZOO-a obvezao tuženika da tužitelju isplati iznos od 248,50 eura koliko se dobije primjenom službenog tečaja od 7,53450 kuna za 1 euro na iznos od 1.872,33 kuna. Na navedeni iznos dosuđena je i zakonska zatezna kamata od dana plaćanja navedene naknade temeljem članka 1115. ZOO-a, jer da je tuženik nepošten stjecatelj.

6.14. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojemu zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe još nije pravomoćna, to da nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok.

6.15. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, dok je visina određena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) uz uvećanje za troškove financijskog vještačenja.

7. Tuženik žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na ništetnost članka 3. Ugovora (ulazna naknada) jer da prvostupanjski sud nije naveo u čemu se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbu podnosi i zbog pogrešne primijene materijalnog prava jer da prvostupanjski sud nije na odgovarajući način proveo test poštenosti. Isto tako, da je pogrešan stav prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor zastare za povrat ulazne naknade, jer da ako je obveza vraćanja vezana uz pravomoćnost utvrđenja da je odredba kojom je ugovoreno plaćanje te naknade ništetna, a presuda u tom dijelu nije pravomoćna, da se tada nije mogao tražiti niti povrat plaćenog iznosa naknade. Pored toga da je pogrešno primijenjen članak 1115. ZOO-a jer da je prvostupanjski sud presumirao nepoštenje tuženika umjesto obrnuto. Kako je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen, to da je trebalo primijeniti članak 326. stavak 2. ZOO-a jer se radi o zabrani manjeg značaja.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je na temelju raspoloživih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci.

7.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je odluku broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je odgovoreno na pravno pitanje: „Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?“

7.3. U navedenoj odluci na postavljeno pitanje odgovoreno je: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“

7.4. U konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir i narav robe ili usluge koja predstavlja predmet Ugovora (kupnja vozila), da je Ugovor sastavljen unaprijed od strane banke, da banka nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, odnosno da je upoznala tužitelja sa svrhom naplate naknade, kao i da je navedena odredba bila jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno istu utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom. Narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka ne može se isključivo promatrati stavljajući u omjer visinu naknade s visinom kreditne obveze. Pored toga, o ovoj spornoj odredbi se nije niti moglo pregovarati jer je ona bila unaprijed određena i propisana. Pri ocjeni postojanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana treba ocijeniti i to da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane tužitelja on bio ograničen u ostvarenju svog prava. U konkretnom slučaju kako se o navedenoj odredbi i nije moglo pregovarati, jer tuženik nije dokazao da je to bilo moguće, to bi neprihvaćanje te odredbe tako kako je bila formulirana dovelo do toga da tužitelj ne bi mogao ostvariti kredit kod tuženika.

7.5. Zbog toga je prvostupanjski sud predmetnu odredbu Ugovora pravilno utvrdio nepoštenom, a time i ništetnom te obvezao tuženika da iznos koji je tužitelj platio prilikom podizanja kredita vrati tužitelju.

7.6. Pravilno je dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana plaćanja primjenom članka 1115. ZOO-a, jer je tuženik sam svojim ponašanjem prilikom zaključenja Ugovora uzrokovao ništetnost konkretne odredbe pa ga se ne može smatrati poštenim stjecateljem.

7.7. Pogrešan je zaključak tuženika da tužitelj ne bi mogao tražiti isplatu iznosa plaćenog po osnovu ulazne naknade jer odluka o utvrđenju ništetnim odredbe Ugovora kojim je ta naknada ugovorena još nije postala pravomoćna, a što da je od utjecaja na zastaru te tražbine.

7.8. Prvostupanjski sud je o prigovoru zastare odlučio prihvaćajući pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a navedeno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

7.9. Ne može se prihvatiti niti tvrdnja da se u konkretnom slučaju treba primijeniti članak 326. stavak 2. ZOO-a jer je ugovor ispunjen i jer se radi o zabrani manjeg značenja koja je uzrokovala ništetnost. Sagledavajući Ugovor kao cjelinu i polazeći od činjenice da je sadržaj Ugovora sastavio tuženik, te da je nepošteno postupio i kod ugovaranja valutne klauzule, kao i promjenjive ugovorne kamate prema jednostranoj odluci banke, ocjena je ovog suda da se ne radi o zabrani manjeg značenja.

8. Tuženik je konkretno prigovarao i odluci o naknadi parničnog troška ističući da je za financijsko vještačenje koje je provedeno prije utuženja tužitelju priznat trošak od 265,64 eura, iako je tužitelj priložio račun iz kojeg proizlazi da je vještačenje platio 50,00 eura.

8.1. U pravu je tuženik da je tužitelju za provedeno vještačenje prije utuženja trebalo priznati trošak u iznosu od 50,00 eura, a ne u iznosu kako je to tužitelj zatražio, jer je upravo sam tužitelj prilaganjem računa dokazao koliki je trošak imao.

8.2. Zbog toga je ovaj sud preinačio točku IV. izreke za iznos od 215,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom i za taj iznos odbio tužitelja.

9. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

10. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbe jer je uspio sa neznatnim dijelom i samo u odnosu na troškove postupka.

11. Točka I. izreke presude nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer ista nije pobijana žalbom.

Koprivnica, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković