REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-93/2025-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog FT zbog kaznenog djela iz članka 215. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak i 101/2017. - dalje: KZ/11.-17.) odlučujući o zahtjevu osuđenog FT za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 29. kolovoza 2024. broj K-226/21-6 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 7. veljače 2025. broj Kž-29/2025-4, u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog FT za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 29. kolovoza 2024. broj K-226/21-6 FT proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti, dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. KZ/11.-17. te je potom, temeljem tog istog članka, osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, nakon čega mu je, temeljem članka 55. stavka 1. KZ/11.-17., navedena kazna zamijenjena radom za opće dobro tako da se, temeljem članka 55. stavka 2. KZ/11.-17., jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada za opće dobro.
1.1. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11. -17. FT je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja, lišenja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. studenog 2018. do 21. prosinca 2018.
1.2. Na temelju odredbe članka 55. stavka 6. KZ/11. -17. određeno je da ako se optuženi u roku od osam dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja ako je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro. Ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 7. veljače 2025. broj Kž-29/2025-4 preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je optuženi FT za kazneno djelo iz članka 215. stavka 1. KZ/11. - 17., osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, dok je žalba optuženika u cijelosti odbijena kao neosnovana.
3. Protiv te pravomoćne presude osuđeni FT putem branitelja, odvjetnika Veljka Miljevića na temelju članka 515. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP/08.-24.) podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) u odnosu na drugostupanjsku presudu i to zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja povreda je bila od utjecaja na presudu (članak 517. stavak 1. točka 3. u vezi s člankom 468. stavkom 3. ZKP/08.-24.) te zbog toga što je pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (članak 517. stavak 1. točka 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP/08.-24.).
3.1. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev u cijelosti usvojiti te drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.
4. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08. -24.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Kada ističe povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja povreda je bila od utjecaja na presudu osuđenik ističe da u drugostupanjskoj presudi postoji očigledno proturječje između navoda u točki 7. obrazloženja s navodima u točki 8. obrazloženja te navoda iz točke 8.2. i točke 25. obrazloženja presude drugog stupnja s točkom 31. obrazloženja prvostupanjske presude, a sve u odnosu na okolnosti ponašanja optuženika nakon bacanja betonskog bloka i uzimanja drvene daske u ruke. Smatra da se proturječje u drugostupanjskoj presudi sastoji u tome što je sud drugog stupnja na sjednici, bez održavanja rasprave, utvrdio da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno i potpuno utvrđeno, nakon čega je „zaboravio“ kako prvostupanjski sud ponašanje optuženika nakon uzimanja daske i njegovu upornost u daljnjem napadu nije cijenio kao otegotnu okolnost, dok je sud drugog stupnja, suprotno tome, u svojoj odluci izričito naveo kako tu okolnost i takvo postupanje optuženika treba cijeniti kao otegotnu okolnost. Tvrdi da je zbog navedenih okolnosti drugostupanjska presuda ne samo proturječna, već i nerazumljiva, zbog čega se ne da niti ispitati pa je na taj način ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je bila odlučna pri donošenju presude drugog stupnja. Time je, po njegovoj ocjeni, ostvarena zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 468. stavkom 3. ZKP/08.-24.
6.1. Međutim, u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.
6.2. Iako osuđenik u ovom dijelu zahtjeva navodi zakonom dopuštenu osnovu za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. - 24. iz sadržaja ovog dijela zahtjeva i razloga koji su izneseni (proturječnost unutar drugostupanjske presude, proturječnost između drugostupanjske i prvostupanjske presude te nerazumljivost drugostupanjske presude, a što su sve razlozi zbog kojih se ista ne da ispitati), sadržajno i u bitnome bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. -24. počinjenoj u žalbenom postupku, a zbog koje povrede se ovaj zahtjev ne može podnositi. Naime, bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-24., bez obzira je li počinjena u prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku, u smislu članka 517. ZKP/08. -24., nije predviđena kao zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. No, unatoč tome podredno valja istaknuti kako se u ovom slučaju, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, ne radi o situaciji gdje je sud drugog stupnja, bez provođenja rasprave, na sjednici utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga kako je ono utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka u odnosu na ponašanje optuženika nakon bacanja betonskog bloka i uzimanja drvene letve u ruke, a sve u kontekstu okolnosti koje su od utjecaja na izricanje odgovarajuće kaznene sankcije. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude pod točkom 8. proizlazi da je sud prvog stupnja ovu okolnost, a koja se odnosi na ponašanje optuženika tijekom inkriminiranog događaja, utvrdio na temelju provedenih dokaza (pregled video snimke i iskaz svjedoka ĆT), o čemu je dao jasne, dostatne i razumljive razloge (stranica 5., drugi, šesti i sedmi odlomak odozgo i stranica 6., prvi odlomak odozgo). Stoga, nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je drugostupanjski sud, bez provođenja rasprave, utvrđivao odlučne činjenice koje prethodno nije utvrdio prvostupanjski sud tijekom dokaznog postupka te da je na tako novo utvrđenim odlučnim činjenicama utemeljio svoju odluku odnosno, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačio presudu suda prvog stupnja u odnosu na kaznenopravnu sankciju. Suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, radi se o činjenicama koje je kao nedvojbene već utvrdio sud prvog stupnja, a drugostupanjski sud ih je samo drugačije vrednovao i cijenio kada je odlučivao o primjerenoj kazni za počinitelja kaznenog djela.
7. Kada ističe povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP/08.-24. osuđenik u zahtjevu navodi da nerazumljivost razloga drugostupanjske presude, osobito navod o proglašavanju ponašanja optuženika koje je u skladu s općom pojavom vezanom uz sportska natjecanja (enormni porast sukoba vezanih uz sportska natjecanja, posebice u nogometu), predstavlja odstupanje od načela i stupnja krivnje, koje je takvog značaja da je time ostvaren ovaj zakonski razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Osuđenik smatra da je opisanom povredom, a koja je učinjena na sjednici drugostupanjskog vijeća, kojom je sud drugog stupnja izmijenio činjenično stanje u odnosu na ono kako je bilo utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, ostvarena povreda prava na pravično suđenje jer je iz takvog postupanja suda drugog stupnja evidentno kako je osuđenik pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.
7.1. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.
7.2. Naime, prvenstveno treba napomenuti kako sud drugog stupnja, kada je odlučivao o žalbi državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni, nije utvrđivao nove odlučne činjenice koje prethodno nije utvrdio sud prvog stupnja pa da bi na tako novo utvrđenim odlučnim činjenicama utemeljio svoju odluku odnosno preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na kaznu na koju je u konačnici osudio osuđenika. Okolnost koju osuđenik navodi u ovom dijelu zahtjeva, a koju on smatra „novo utvrđenim činjeničnim stanjem“ (enormni porast sukoba vezanih uz sportska natjecanja, posebice u nogometu) nije novo utvrđena odlučna činjenica koja je od utjecaja na kaznu, već bi se prije moglo reći da se radi o činjenici iz članka 419. stavka 4. ZKP/08. -17. (općepoznata činjenica), te se u konkretnom slučaju radi samo o drugačijem vrednovanju prethodno utvrđenih činjenica u prvostupanjskom postupku, a koje činjenice su podvedene pod okolnosti koje su važne za izbor i mjeru kazne iz članka 47. KZ/11.-17. i kojima se prvenstveno, po ocjeni suda drugog stupnja, ostvaruje svrha generalne prevencije. Pritom je drugostupanjski sud u svojoj odluci pod točkama 8. i 8.2. obrazloženja dao vrlo jasne, uvjerljive i dostatne razloge zbog čega je prihvatio žalbu državnog odvjetnika podnesenu protiv prvostupanjske presude u odnosu na odluku o kazni i zbog čega je pobijanu presudu preinačio na način da je osuđeniku zbog predmetnog kaznenog djela umjesto rada za opće dobro izrekao bezuvjetnu kaznu zatvora. U tom pogledu treba istaknuti kako je prilikom donošenja takve odluke drugostupanjski sud prihvatio kao pravilna utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu postojanja olakotnih okolnosti, pri čemu je istovremeno, sukladno članku 56. stavku 2. KZ/11.-17., potpuno ispravno i osnovano ukazao na činjenicu da je u pravu državni odvjetnik kada je u izjavljenoj žalbi naveo da je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud kao otegotnu okolnost trebao cijeniti činjenicu da je optuženik, kao voditelj osiguranja, trebao održavati red i mir na utakmici, a da se on ponašao suprotno tome, koja okolnost je prethodno već utvrđena u prvostupanjskom postupku, zbog čega kod tako utvrđenih okolnosti ovog slučaja nije bilo mjesta izricanju rada za opće dobro, već da će se jedino izricanjem bezuvjetne kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.-17. i to prvenstveno u smislu specijalne prevencije, ali i generalne prevencije.
7.3. Stoga, a imajući u vidu prethodno izneseno, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. -17. u žalbenom postupku jer sud drugog stupnja, odlučujući o izjavljenoj žalbi državnog odvjetnika, nije utvrđivao novo i drugačije činjenično stanje od onog koje je prethodno bilo utvrđeno po sudu prvog stupnja, kako to pogrešno tvrdi podnositelj zahtjeva, s obzirom da taj sud nije utvrđivao nove odlučne činjenice od važnosti za odluku o kazni, već je samo već ranije utvrđene činjenice od strane suda prvog stupnja ocjenjivao kroz okolnosti iz članka 47. KZ/11. - 17., a tu je ocjenu potom na dostatan način i valjano obrazložio.
8. Slijedom svega prethodno iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.), odlučiti kao u izreci.
Zagreb, 24. rujna 2025.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
