Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-324/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca, Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, broj P-240/2023-36 od 16. veljače 2024. i protiv dopunske presude broj P-240/2023-40 od 16. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika, te se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, broj P-240/2023-36 od 16. veljače 2024. i dopunska presuda broj P-240/2023-40 od 16. lipnja 2025 potvrđuju.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, broj P- 240/2023-36 od 16. veljače 2024., točkom I izreke utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1 i 7 Ugovora o kreditu, a broj 029-50-4068723 sklopljenog 27. travnja 2007. između tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, solemnziran 30. travnja 2007. pod poslovnim brojem OV-5882/2007 kod javnog bilježnika Krešimira Copića iz [adresa], u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Točkom II izreke navedene presude nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa isplati 3.388,66 eura, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi propisanoj člankom 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje ZOO), na svaki pojedini mjesečini iznos kako i proizlazi iz točke II izreke prvostupanjske presude, a sve u roku 15 dana.

Točkom III izreke prvostupanjske presude nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.989,08 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 ZOO-a, u roku od 15 dan, a točkom IV. izreke odbija se preostali dio zahtjeva tužitelja za parničnog troška, kao s neosnovanim.

Dopunskom presudom prvostupanjskog suda broj P-240/2023-40 od 16. lipnja 2025., odbijen je dio tužbenog zahtjeva za iznos od 213,82 Eur, za koji iznos je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih zakonom, odnosno, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Kao bitnu povredu navodi relativno bitnu povredu zbog propusta primijene članka 193. Zakona o parničnom postupka („Narodne novine“ broj 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. - dalje ZPP), te u odnosu na tu bitnu povredu predlaže donošenje dopunske presuda. Nadalje navodi da je propuštena primjena i odredbe članka 186. i 187. ZPP-a, kao i 338. ZPP- a. Kao apsolutno bitnu povredu tuženik upućuje na odredbu članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tuženik u bitnome smatra da se prvostupanjski sud pogrešno poziva na apstraktnu zaštitu iz kolektivnog spora, zanemarujući konkretan ugovorni odnos. Tuženik navodi da su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pogrešno primijenjene, te upućuje na članak 96. i članak 99. ZZP/07 (članak 81. stavak 1. i članak 84. ZZP/03). Tuženik tijekom postupka iznosi, a i sada u žalbi, da smatra da u svezi s konkretnim ugovornim odnosom ne postoji znatna neravnoteža, nerazumljivost odredbi ugovora o kreditu i nesavjesnost tužene u pravima i obvezama na štetu potrošača, te da je predmetni ugovor o kreditu zatvoren, pa da ne postoji povreda koju treba otkloniti obzirom je tužiteljica isticala djelomičnu ništavost koja je manjeg značaja. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio trošak postupka tužiteljici vrednujući bod sa 2,00 EUR, te da su priznati troškovi podneska koji nisu opravdani. Tuženik ponavlja i prigovor zastare, smatra da zastarni rok nije prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, a pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka tuženiku, odnosno u protivnom predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U odnosu na dopunsku presudu tuženik je pravovremeno izjavo žalbu zbog pogrešne primijene materijalnog prava, budući dopunskom presudom tuženiku nije priznat trošak za odbijeni dio tužbenog zahtjeva, pa predlaže žalbu prihvatiti i tuženiku odrediti trošak za odbijeni tužbeni zahtjev i traži trošak žalbe.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe tuženika nisu osnovane.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude kao i dopunske presude, povodom žalbe tuženika i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a

Nije osnovan žalbeni razlog apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, prvostupanjski je sud dao jasne, valjane i iscrpne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu vezane za valutu CHF i isplata s osnova nepoštene odredbe valutne klauzule, te je na okolnost preplate s osnove valutne klauzule provedeno i vještačenje i utvrđena razlika preplate

7. Prvostupanjski sud se pored pozivanja na kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćne 13.6.2014. (Pž-6632/17, Pž-7129/13) i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. travnja 2015. broj Rev-221/18, poziva i na odredbu članka 502.c ZPP-a, te je iznesao jasne, određene i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Činjenica zaključenja Ugovora o kreditu u valuti švicarski franak od 27.4.2007., kao i činjenica da je kredit otplaćen, te da je namjena kredita bila kupnja vozila (točka 6. Ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice), nije sporna, ka ni činjenica da se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravomoćnu presudu donesenu u sporu po kolektivnoj tužbi u kojem je sudjelovala i tuženik, o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stupi i valutnoj klauzuli, pa je prvostupanjski sud u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, odlučivao temeljem te presude. Prema odredbi članka 502.c ZPP-a, pravomoćne presude kojima je prihvaćena kolektivna tužba djeluju i prema drugim fizičkim i pravnim osobama koje su pripadnici određenog kolektiviteta, a u individualni parnicama utvrđujući dijelovi presude imaju obvezujući učinak, pa tuženik neosnovano u žalbi upućuje na povredu odredba ZPP-a iz čl.186 i čl.187 ZPP- a.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

11. Predmetni ugovor bio je standardni ugovor o potrošačkom kreditu kakav je tuženik sklapao u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi, te iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužiteljica i tuženik nisu posebno pregovarali o valuti u kojoj je zaključen predmetni ugovor kao niti o značenju i posljedicama promjenjivosti kamatne stope prema odlici banke, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice, a što je prvostupanjski sud protivno žalbenim navodima tuženika, obrazložio u pobijanoj presudi.

12. Tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit. Međutim, kako tužiteljica svoju tražbinu temelji na proširenom djelovanju pravomoćnosti kolektivne tužbe, to nije relevantna činjenica što je otplatila kredit u cijelosti.

13. U smislu odredbe članka 322. ZOO-a, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbama članka 327. i 328. ZOO, pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno. Prema odredbama članka 326. ZOO, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.), ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.).

14. Prema stavu sudske prakse, presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđena ništetnost, nije zabrana manjeg značaja koju ima u vidu odredba članka 326. stavak 2. ZOO-a, pa polazeći od karaktera interesa kolektiviteta koji se štite kolektivnom tužbom (etički, potrošački, anti diskriminacijski, ekološki i dr.), presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđena ništetnost određenih odredbi tipskih potrošačkih ugovora tuženika u određenom razdoblju, nije i ne može imati karakter protupravnosti manjeg značaja uslijed koje ispunjenjem ugovora, prestaje pravo na isticanje ništavosti.

Stoga je žalbeni razlog tuženika kojim nespornu činjenicu otplate kredita smatra bitnom za odbijanje tužbenog zahtjeva, neosnovan.

15. Prvostupanjski sud odbio je prigovor zastare tuženika kao neosnovan. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 16.1.2020.

16. Odluka o zastari utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., broj Su-IV-33/2022. I prema stajalištu Suda EU zauzetom u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13.

Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a presuda po toj tužbi je u odnosu na ništetnost odredbi kojima je ugovorena promjenjiva stopa postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13), dok je u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (dan donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17). U ovom predmetu tužba je podnesena 10.6.2019., dakle, unutar petogodišnjeg roka zastare.

17. Da tužiteljica nije bila u cijelosti informirana o bitnim parametrima ugovora koji utječu na visinu otplatnih rata, vezano kako za promjenjivost kamatne stope tako i za promjenjivost tečaja CHF, proizlazi iz iskaza tužiteljice, a tuženik na tu okolnost nije predlagao dokaze kojim bi dokazao suprotno (od svjedokinje IN je odustao na ročištu održanom 28.9. 2023), saslušanje javnog bilježnika na okolnost solemnizacije ugovora i tumačenja po javnom bilježniku ne ekskulpira tuženika od obveze pregovaranja o spornim točkama ugovora.

18. Obzirom je u navedenim presudama donesenim po kolektivnoj tužbi, već utvrđena nepoštenost odredbi predmetnog ugovora u odnosu na valutnu klauzuli i klauzulu o jednostranoj promjenjivosti zateznih kamata, a u kojim postupcima je tužena banka bila stranka, neosnovano tuženik u žalbi napada prvostupanjsku presudu u svezi odredbe o valuti i promjenjivoj kamatnoj koje da nisu nepoštene, a time da nisu ni ništetne.

19. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., u individualnim parnicama, sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i glavnici koja se valutnom klauzulom veže uz švicarski franak, a isto tako u predmetnim postupcima riješeno je i pitanje korisnika kredita kao potrošača, a tužitelj u ovom pravnom poslu jeste potrošač.

20. Provedenim vještačenjem je utvrđeno da je u razdoblju povećanja mjesečnih anuiteta do isplate kredita, tužiteljica preplatila ukupno 3.386,66 EUR po osnovi promijene tečaja valute.

21. Obzirom na već pravomoćne presude donesene u sporu povodom tužbi radi zaštite kolektivnih interesa, kojim je utvrđeno da su odredbe ugovora koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne, pravilno je prvostupanjski sud primijenio članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05. i dr, - dalje ZOO) kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana kad su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

22. Prvostupanjski sud je dosudio tužiteljici parnične troškove primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. - dalje Tarifa) koji su bili potrebni za vođenje parnice.

23. Prema Tbr. 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa stoga tužena neosnovano napada pobijanu odluku o troškovima postupka u odnosu na obračun troškova po vrijednosti boda od 2,00 EUR. U odnosu na dopunsku presudu kojom je prvostupanjski sud odbio dio tužbenog zahtjeva za iznos za koji je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud pravilno nije posebno odlučio o troškovima tuženika u odnosu na odbijeni dio zahtjeva, jer za tuženika nisu nastali posebni troškovi obzirom na platni razred vrijednosti spora prema važećoj Tarifi (Tbr.7.)

24. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost kako pobijane presude, tako i dopunske presude, pa je na temelju članka 368. ZPP, žalba tuženika odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda i dopunska presuda su potvrđena pod točkom I izreke.

25. Budući tuženik nije uspio sa žalbom, temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

26. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Karlovcu 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić