REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-572/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupanog po odvjetničkom Društvu Mađarić&Lui iz Zagreba, radi ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru broj P- 486/2024-10 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-486/2024-10 od 22. svibnja 2025. u cijelosti.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 2947422, sklopljenog dana 14.07.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 26.07.2005. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka pod br. Ou-968/05, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb da tužitelju FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 248,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 29.07.2005. godine po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb da tužitelju FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.178,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom 22. svibnja 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu 776,00 eura.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući odluku u cijelosti iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), te prijedlogom drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje i trošak sastava žalbe. U naslovu prvostupanjske odluke navedeno je da je donesena presuda i rješenje, međutim nikakvo posebno rješenje u izreci odluke nije doneseno, niti je iz obrazloženja vidljivo o kakvom rješenju se radi, pa je sud drugog stupnja smatrao da se radi o greški u pisanju, pa pošto žalba na rješenje nije ni podnesena, ista greška se temeljem odredbe članka 342. stavak 1. ZPP-a može posebnim rješenjem prvostupanjskog suda ispraviti i naknadno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, tako da se presuda u žalbenom postupku može ispitati.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 14. srpnja 2007. između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te potom zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili 14. srpnja 2005. Ugovor o kreditu broj 528-50-2947422, pri čemu je člankom 3. ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Također, nije sporno da je tuženik temeljem takve odredbe članka 3. ugovora tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 248,89 eura koja je ustegnuta prilikom isplate kredita 28. srpnja 2005.

7. Polazeći od utvrđenja prema kojem tužitelj u konkretnom slučaju predstavlja potrošača obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe, pri čemu nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili pravne osobe, zatim utvrđenja da nije bio informiran na što se ugovorena naknada odnosi, temeljem kojih kriterija je određena, kao i utvrđenja da o ugovornoj odredbi članka 3. ugovora tužitelj nije ni mogao pregovarati, prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP) kao i odredbe članka 59., članka 84. i članka 87. stavak 1. ZZP-a, zaključuje da je odredba članka 3. ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, i da je kao takva suprotna načelu savjesnosti i poštenja, što posljedično dovodi do njene ništetnosti temeljem članka 87. stavak 1. ZZP-a, radi čega presuđuje kao u izreci pod točkom I. Posljedično navedenom, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a kao i članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), zaključuje i o pravu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe naplaćeno, pa obvezuje tuženika u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a na povrat neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate.

8. Cijeneći da tužitelj u predmetnom postupku, uz zahtjev za isplatu, postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi, sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare pozivom na zauzeto pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (poslovni broj Su-IV-47/2020-2), iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

9. Tuženik u žalbi poriče da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu koja bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, odnosno odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti, upirući na to da je sporna odredba o naknadi bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

10. Tako izneseni žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke. Naime, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje o ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu pozivom na odredbe ZZP-a koja je u cijelosti implementirala i u nacionalno zakonodavstvo prenijela sekundarno zakonodavstvo Europske unije, konkretno Direktivu Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993), a koja predstavlja direktivu minimalne harmonizacije, te temeljni akt donesen sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

11. Žalitelj u navodima žalbe posebno naglašava odredbu prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati poštenost ugovorne odredbe ukoliko je ista jasna, lako razumljiva i uočljiva, navodi da sud prvog stupnja takve činjenice nije utvrđivao, pri čemu se pogrešno poziva na odredbe članka 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;).

12. U odnosu na navedeno za ukazati je da se sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, očitovao i u pogledu primjene odredbe članka 84. ZZP-a pri čemu je ukazao na odredbu članka 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kojom je prenesena odredba temeljem koje se obveza procjene nepoštenosti ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Sud prvog stupnja pri tome pravilno ukazuje da koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene određene odredbe kako bi isti na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će iznos zaduženja teretiti potrošača. Kako u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tužitelju bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za njega nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za njega ( uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice. Takvo utvrđenje je povezano sa načelom transparentnosti koje u širem smislu pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 F i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., P i PS od 30. travnja 2014., t. 75.,).

13. Stoga je sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, jasno i razumljivo otklonio uvjete propisane odredbom čl. 84. ZZP-a i utvrdio da sporna odredba članka 3. ugovora nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, slijedom čega je sudu dopušteno ocjenjivati dopuštenost iste. Nadalje, u odnosu na žalbeni navod tuženika da nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu sporne odredbe i ugovorene naknade, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je odredba članka 3. ugovora sadržana u od strane tuženika unaprijed formuliranoj odredbi na koju tužitelj nije mogao utjecati, pri čemu je na sklapanje ugovora upućen od strane djelatnika auto kuće u kojoj se odlučio za kupnju motornog vozila, a u banci gu je čekao gotov ugovor za potpisivanje, kojom prigodom mu nije ukazano na postojanje ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Stoga u okolnostima sklapanja ugovora gdje tuženik tužitelju uopće nije predočio postojanje sporne odredbe koja je bila sadržana u unaprijed formuliranom ugovoru, nije izgledno niti odlučno da li je tužitelj prigovarao takvoj odredbi.

14. Uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja prihvaća i ovaj sud, pri čemu tuženik žalbenim navodima neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja ništetnost sporne odredbe temeljio na odluci donesenoj u postupku kolektivne zaštite, imajući u vidu da takvo što ne proizlazi iz pobijane presude. Naime, sud prvog stupnja je ukazao na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tužbi Udruge potrošač , ali na način iz kojeg je jasno da se one ne odnose i na predmet konkretnog postupka već isključivo kao poveznicu glede nesporno utvrđenog nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, koje pravomoćno utvrđenje je sud prvog stupnja iskoristio kao posredni dokaz u pogledu mogućnosti pojedinačnog pregovaranja odnosno ne pregovaranja o svim ugovornim odredbama, pa tako i onima koji su predmetom ovog postupka.

15. U odnosu na prigovor kojim tuženik osporava utvrđenja da bi sporna odredba dovela do postojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

16. Prvostupanjski sud je postojanje znatne neravnoteže utvrdio temeljem ukupnog odnosa između stranaka, te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužitelja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i ne obrazlaganje stvarne visine plaćanja troškova, slijedom čega tužitelj nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze , a koje stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilno.

17. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi, bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed određenom sadržaju jedne ugovorne strane (tuženika) pri čemu tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi, nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je upravo novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako tuženik to nije učinio, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženika ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju.

18. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni svih predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a, odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti odredbe članka 3. ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 14. srpnja 2005., pa kako je posljedica takve djelomične ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženik pravilno obvezan na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 248,89 eura ( točka II izreke ).

19. I odluka o parničnom trošku tužitelja je donesena pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa), te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak kao pod točkom III. izreke. Istodobno, pravilno je iz istih razloga odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (točka IV izreke).

20. Slijedom svega navedenog, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP i prvostupanjska presuda je potvrđena, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod stavkom I.

21. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan, jer isti sa žalbom nije uspio, te je stoga, sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a i članku 166. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Požegi, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević