REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2410/2022-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, po prijedlogu više sudske savjetnice Anje Stjepić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sa sjedištem u [adresa], OIB: 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica ĐT, zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 2187994862, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, 24. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje od tuženika isplatu 9.983,12 EUR (devet tisuća devetsto osamdeset tri eura i dvanaest centi) sa zateznim kamatama od 27. travnja 2022. do isplate.
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.050,00 EUR (tisuću pedeset eura).
Obrazloženje
1. Tužitelj je 27. travnja 2022. ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je 4. ožujka 1995. osiguranica tužitelja AT ozlijeđena u prometnoj nesreći u Zagrebu. Navodi da je nesreću prouzročio vozač osobnog automobila registracijske oznake [registarska oznaka] DT, a da je spomenuto vozilo bilo osigurano od automobilske odgovornosti upravo kod tuženika. Pojašnjava da je AT rješenjem od 5. lipnja 1999. priznato pravo na pola punog radnog vremena, no da je isto sukladno Zakonu i mirovinskom osiguranju zatim prevedeno u invalidsku mirovinu. Nadalje, tužitelj navodi da je odgovornost osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj utvrđena pravomoćnim sudskim presudama (presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5796/95 od 12. siječnja 1996. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5472/10 od 18. lipnja 2014. Ističe da je svojoj osiguranici u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. isplatio 75.217,82 kn po osnovi invalidske mirovine te da mu je u tom smislu nastala šteta koju mu je dužan naknaditi tuženik u smislu odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj navodi da je tuženika 25. veljače 2022. pozvao da plati spomenuti iznos, no da tuženik po tom istom pozivu nije postupio. Stoga tužitelj traži donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju plati 9.983,12 EUR (75.217,82 kn) sa zateznim kamatama od 27. travnja 2022., odnosno od dana podnošenja tužbe do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim nastanak predmetnog štetnog događaja, postojanje pasivne legitimacije i odgovornost svog osiguranika za isti. Upućuje na to da se u ovom postupku imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik također osporava tijek zateznih kamata. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku.
3. Sud je izveo dokaz čitanjem rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (list 4-5 spisa), presuda (list 6-8, 9-21, 27-48 spisa), obavijesti o isplati (list 22-26 spisa), prikaza isplata iznosa invalidske mirovine osiguraniku (list 53 spisa), dopisa tužitelja (list 54-55 spisa) s povratnicom (list 56 spisa) i spisa tužitelja broj 97879, OB 03305427478 za AT (u priklopu) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 279-285 spisa).
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa invalidske mirovine koju je isti isplatio u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. svojoj osiguranici AT koja je 4. ožujka 1995. u prometnoj nesreći zadobila zbog ozljedu izvan rada, a za nastanak koje nesreće je odgovoran osiguranik tuženika DT.
6. Među strankama nije sporno da je AT u prometnoj nesreći 4. ožujka 1995. zadobila ozljede, a nije sporno niti da je za nastanak iste odgovoran DT čije je vozilo u trenutku nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika. Nadalje, među strankama nije sporno da je osiguranici tužitelja, zbog ozljeda koje je pretrpjela u predmetnom štetnom događaju, priznato pravo na invalidsku mirovinu. S druge strane, među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te tijek zateznih kamata.
7.1. Treba reći da je u ovoj pravnoj stvari, odnosno u postupku koji je pokrenuo Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (kao tužitelj) protiv osiguratelja štetnika (tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine u utuženom razdoblju, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate pojedinih iznosa invalidske mirovine osiguranici tužitelja.
7.2. Čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Istim člankom propisano je da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju (među ostalim) razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Spomenute odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.).
7.3. Dakle, sukladno spomenutom čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu, dakle svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, sve dokle se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama obveza preuzetih u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika. Kad je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika (čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP). Identično pravno mišljenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim brojnim odlukama (primjerice odluka poslovni broj Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022.).
8.1. Iz rješenja Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-919001 od 5. lipnja 1996. (list 4-5 spisa) proizlazi da je AT (osiguranica tužitelja) u predmetnom štetnom događaju pretrpjela ozljedu izvan rada.
8.2. Na temelju naprijed navedene isprave sud nalazi utvrđenim da ozljeda koju je osiguranica tužitelja pretrpjela u predmetnom štetnom događaju predstavlja ozljedu izvan rada.
8.3. Nadalje, čitanjem obračuna isplata tužitelja (list 53 spisa), koji predstavlja javnu ispravu sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužitelj svojoj osiguranici AT po osnovi invalidske mirovine u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. isplatio iznos od ukupno 75.217,82 kn (za razdoblje od 1. rujna do 31. prosinca 2020. iznos od 18.553,88 kn, za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. iznos od 27.987,18 kn te za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. iznos od 28.676,76 kn).
9. Ostvarivanje mirovinskih (i invalidskih) prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika te isplatu novčanih iznosa koja temeljem tako utvrđenih prava pripadaju tim osiguranicima pa kada tužitelj izda potvrdu (obračun) o invalidskoj mirovini isplaćenoj svom osiguraniku (kao što je to u ovom), onda je tužitelj izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja. Stoga takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi (potvrđuje) u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a. Ovakvo mišljenje izraženo je i u brojnim sudskim odlukama i to primjerice u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 386/2018 od 29. siječnja 2020., Rev-x 827/15 od 7. veljače 2017., Rev-x 456/14 od 23. rujna 2014. i Revt 138/16-2 od 15. veljače 2017. Međutim, navedeni obračun tužitelj je sastavio primjenom čl. 161-170. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21), odnosno na temelju odredaba koje se po ocjeni ovog suda ne primjenjuju u ovoj pravnoj stvari. Naime, postojanje obveze tuženika naknaditi štetu i eventualna visina istog utvrđuje se na temelju odredbi ZOOP-a, o čemu je već bilo riječi (točka 78.1.-7.3. obrazloženja).
10.1. Dakle, s obzirom da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine, obveza tuženika naknaditi takvu štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a. Radi utvrđenja činjenica odlučnih u ovoj pravnoj stvari (da li u konkretnom slučaju zaista postoji razlika u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a te, ako postoji, u kojem iznosu) sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze ŠT (list 279-285 spisa).
10.2. Iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je AT (uz priznati mirovinski faktor 1,0 i staž osiguranja u trajanju od 37,7357 godina) sukladno rješenju tužitelja od 17. kolovoza 2018. u razdoblju od 1. rujna 2020. do 31. prosinca 2021. po osnovi invalidske mirovine stvarno isplaćeno 75.217,82 kn. Vještakinja je navela da bi osiguranici tužitelja AT, pod pretpostavkom da je imala pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, u spomenutom razdoblju bilo isplaćeno 75.646,40 kn. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj svojoj osiguranici u spomenutom razdoblju isplatio 56,88 EUR (428,58 kn) manje nego što bi joj isplatio u slučaju da je istoj invalidska mirovina bila isplaćena zbog ozljede na radu.
10.3. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje kao jasno, stručno i obrazloženo, a treba reći da stranke na sam nalaz i mišljenje vještakinje nisu imale prigovore.
10.4. Prema tome, sud na temelju nalaza i mišljenja vještakinje nalazi utvrđenim da je tužitelj svojoj osiguranici AT tijekom utuženog razdoblja isplatio 56,88 EUR manje, nego što bi joj isplatio u slučaju da je navedena osiguranica pravo na isplatu invalidske mirovine ostvarila na temelju ozljede na radu. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik na temelju čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a bio u obvezi isplatiti tužitelju.
11. Stoga je sud na temelju čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u točki I izreke ove presude.
12.1. Budući da je u cijelosti uspio u ovoj parnici, tuženik ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. Odluka o troškovima parničnog postupka stoga je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odredbi važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) te je donesena u skladu s vrijednosti predmeta spora (9.983,12 EUR) i troškovnikom tuženika (list 296 spisa).
12.2. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav podneska od 23. kolovoza 2024. (zaprimljen putem e-komunikacije 26. kolovoza 2024.) u visini 100 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i zastupanje na ročištima 9. listopada 2024. i 3. rujna 2025. u visini 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku u visini 300 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) i uvećano za PDV od 25 posto (Tbr. 46 Tarife) iznosi 750,00 EUR. Također, tuženik ima pravo i na naknadu troškova vještačenja u iznosu 300,00 EUR. Stoga je tužitelj u obvezi tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 1.050,00 EUR te je odlučeno kao u točki II izreke presude.
13. Ovaj sud je dvojno iskazao cijene na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije (7,53450) i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz navedenog zakona.
U Zagrebu 24. rujna 2025.
Sutkinja:
Marija Šipek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka ove presude, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju
2. Tuženiku po punomoćniku
