Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-325/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], drugo tužiteljice PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], treće tužiteljice JP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koji svi tužitelji su zastupani po punomoćniku Radojici Vučkoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vučković i Baljak iz Osijeka, protiv prvo tuženika KP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugo tuženice UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Stjepanu Čaljkušiću, odvjetniku u Splitu te punomoćniku Ivanu Jukiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Ivica Kovačev, Iva Kovačev Radić i Ivan Jukić, odvjetnicima iz Osijeka i treće tuženice FP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Jukiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Ivica Kovačev, Iva Kovačev Radić i Ivan Jukić, odvjetnicima iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i prava vlasništva, odlučujući o žalbama tužitelja i drugo tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 5335/2018 od 10. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 23. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba prvo, drugo i treće tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5335/2018 od 10. studenog 2023., u pobijanom dijelu pod točkama I. izreke te pod točkom II. kojom je naloženo tužiteljima naknaditi drugo i treće tuženicima parnični trošak u iznosu od 5.599,24 €[1] / 42.187,50 kn u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovana žalba drugo tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5335/2018 od 10. studenog 2023., pod točkom II. izreke u dijelu u kojem tužitelji nisu obvezani solidarno nadoknaditi parnični trošak.

III. Djelomičnim uvažavanjem žalbe drugo tuženice se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5335/2018 od 10. studenog 2023., pod točkom II. izreke u dijelu u kojem drugo tuženici nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 5.599,24 eura / 42.187,50 kuna te sudi:

Nalaže se tužiteljima da drugo tuženici nadoknade dodatni parnični trošak u iznosu od 9,643,14 €, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugo tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev drugo i treće tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja postavljen temeljem četiri pravne osnove, i to na utvrđenje ništetnim kupoprodajnog ugovora od 21.veljače 2014. kojim je prvo tuženik KP (dalje: prvo tuženik) prodao, a drugo tužiteljica PP (dalje: drugo tužiteljica), treće tužiteljica JP (dalje: treće tužiteljica), drugo tuženica UP (dalje: drugo tuženica) i treće tuženica ĐP ( dalje. treće tuženica), kupile nekretninu upisanu u k. o [katastarska općina], zk. uložak [broj ZK uloška] kčbr. [katastarska čestica] u naravi vinograd površine 770 m2 (točka I./I izreke), potom nalog izvršiti brisanje prava vlasništva sa imena drugo i treće tužiteljice i drugo i treće tuženice te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa (točka I./II izreke), pod točkom I./III izreke je odbijen zahtjev za utvrđenjem da je prvo tužitelj kupio od prvo tuženika nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina] zk. uložak [broj ZK uloška] kčbr [katastarska čestica], te da su prvo i drugo tužitelji suvlasnici opisane nekretnine što je prvo tuženik dužan priznati i trpjeti da se temeljem presude a nakon njezine pravomoćnosti prvo i drugo tužitelji upišu kao suvlasnici uz istovremeno brisanje toga prava sa imena prvo tuženika, dok je točkom I./IV izreke odbijen zahtjev na utvrđenje da su drugo i treće tužiteljice vlasnice zgrade poslovno-stambenog objekta sagrađenog na spomenutoj nekretnini i da su građenjem stekle suvlasništvo na suvlasničkim dijelovima drugo i treće tuženice, što su potonje dužne priznati i trpjeti da se temeljem presude nakon njezine pravomoćnosti drugo i treće tužiteljice upišu kao suvlasnice predmetne nekretnine, uz istovremeno brisanje prava suvlasništva u zemljišnoj knjizi s imena drugo i treće tuženica UP i 3-tuženice ĐP i obvezu drugo i treće tužiteljicama isplatiti drugo i treće tuženicama svakoj iznos od 5.500 €. Istom točkom I.IV izreke je odbijen i zahtjev s nalogom drugo i treće tužiteljicama da solidarno naknade prouzročene troškove. Točkom II. izreke je naloženo tužiteljima nakaditi drugo i treće tuženicama parnični trošak u iznosu od 5.599,24 eura / 42.187,50 kuna.

2. Protiv navedene presude pravodobnu žalbu podnose prvo, drugo i treće tužitelji zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) kao i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP-a, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni ili kumulativni tužbeni zahtjev, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i obveže tuženice da tužiteljima nadoknade parnične troškove. Potražuju i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv presude u dijelu kojem drugo tuženici nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 5.599,24 eura, te dijelu u kojem troškovi nisu naloženi solidarno tužiteljima, žali se drugi tuženica iz svih zakonom predviđenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. ZPP-a i prijedlogom da se preinačiti pobijana točka II. odluke i solidarno osude tužitelji da snose parnični trošak prema popisu troška drugo tuženice, uvećan za troškove žalbenog postupka.

4. Drugo i treće tuženice u odgovoru na žalbe prvo, drugo i treće tužitelja, te dopuni odgovora na žalbu, u bitnom osporavaju sve iznesene žalbene navode te predlažu odbiti žalbu tužitelja u cijelosti te obvezati na plaćanje parničnog troška. Potražuju i trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba prvo, drugo i treće tužitelja nije osnovana.

6. Žalba drugo tuženice je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kupoprodaji od 21. 2. 2014. sklopljenog između prvo tuženika kao prodavatelja i drugo i treće tužiteljica te drugo i treće tuženica kao kupaca, potom brisanje prava vlasništva sa imena drugo i treće tužiteljica i drugo i treće tuženika te uspostava zemljišno-knjižnog stanja kako je bilo prije upisa kupoprodajnog ugovora, potom utvrđenje da je prvo tužitelj kupio od prvo tuženika nekretnine koje su predmetom postupka te da su prvo i drugo tužitelji suvlasnici te nekretnine što je prvo tuženik dužan priznati i trpjeti te naknadno postavljen tužbeni zahtjev drugo i treće tužiteljica usmjeren na utvrđenje da su stekle pravo vlasništva sporne nekretnine građenjem a što da su drugo i treće tuženice dužne priznati i trpjeti takav upis uz brisanje prava suvlasništva s imena drugo i treće tuženice.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Također, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane odluke iznio jasne, razumljive i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuju tužitelji.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je drugo tužiteljica bivša supruga prvo tužitelja dok je treće tužiteljica kći prvo i drugo tužitelja,

- da je prvo tužitelj 10. rujna 2012. sklopio sa prvo tuženikom i EP ugovor o ortakluku radi izgradnje stambenog objekta na nekretnini upisanoj u k. o [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica]., u naravi vinograd, površine 770 m2, pri čemu je ugovoreno kako prvo tuženik unosi u ortakluk zemljište, EP građevinsku dozvolu i plaća komunalni doprinos, dok je prvo tužitelj poslovodstvo ortakluka pri čemu će se na nekretnini izgraditi zgrada sa 10 stanova koje se prvo tužitelj obvezuje isporučiti po sistemu ključa u ruke u skladu s elaboratom i diobenim ugovorom,

- da su prvo tužitelj i prvo tuženik Sporazumom o uređenju međusobnih odnosa od 7. 5. 2013. ugovorili da vrijednost nekretnine (k. o [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica]) iznosi 148.000 € te da će radi uređenja odnosa iz ugovora o ortakluku i nastavka izgradnje objekta na nekretnini, prvo tuženik prenijeti u vlasništvo nekretninu na prvo tužitelja ili osobu koju on odredi, te na taj način istupiti iz ortakluka, pri čemu se prvo tužitelj obvezuje preostalu razliku od 22.000,00 € isplatiti u novcu,

- da je ugovorom o prijenosu ortačkog udjela i prava i obveza u ortakluku od 7. 5. 2013. prvo tužitelj prenio na prvo tuženika svoj ortački udio koji mu pripada temeljem ugovora o ortakluku od 2. 6. 2012. sklopljenim sa OP,

- da su potom prvo tuženik kao prodavatelj, te drugo i treće tužiteljica i drugo i treće tuženice kao kupci, sklopili 21. veljače 2014. ugovor o kupoprodaji, kojim je prodavatelj prodao a drugo i treće tužiteljica te drugo i treće tuženica kupile nekretninu upisanu u k. o [katastarska općina], zk. uložak [broj ZK uloška], kčbr. [katastarska čestica] u naravi vinograd (poljica) površine 770 m2,

- da je u ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 22.000,00 € za koju je točkom II. ugovora navedeno da je isplaćena u cijelosti, i koja u postupku nije sporna,

- da je temeljem ugovora o kupoprodaji zaprimljenog 27. 02. 2014. pod brojem Z- 524/14 kod Općinskog suda u Splitu, zemljišno-knjižnog odjela [adresa], uknjiženo pravo vlasništva drugo i treće tužiteljica te drugo i treće tuženica, svake u ¼ dijela na predmetnoj nekretnini,

- da je novčani iznos od 22.000,00 € koji je prvo tuženiku isplaćen kao kupoprodajna cijena, isplaćen putem novčanih sredstava pribavljenih od strane RP (majke drugo i treće tuženica) koja je potom istog dana 21. veljače 2014. kao zajmodavac sklopila ugovor o zajmu sa drugo i treće tužiteljicama i treće tuženicom i kojim je istima dana pozajmica od 16.200 eura ukupno, pri čemu su zajmoprimke obvezane vratiti svaka novčani iznos od 5.400,00 € pri čemu je za osiguranje tražbine dopušteno RP provesti uknjižbu prava zaloga na suvlasničkom dijelu nekretnine,

- da ugovor o zajmu nije obuhvatio drugo tuženicu koja je u trenutku sklapanja ugovora bila maloljetna,

- da su kupci predmetne nekretnine (drugo i treće tužiteljica te drugo i treće tuženica) nakon stjecanja suvlasničkih prava na nekretnini sklopili 20. studenog 2015. Ugovor o ortakluku radi postizanja zajedničkog cilja koji se sastoji u izgradnji stambene zgrade s 10 stanova i 10 parkirališnih mjesta prema pravomoćnoj građevinskoj dozvoli, pri čemu su ugovorili da su ortaci suvlasnici predmetne nekretnine te da unose u ortakluk nekretninu, građevinsku dozvolu, te novčana sredstva u iznosu od 100.000,00 eura, a koja su stekli temeljem Ugovora o okvirnom zajmu sa RP. Nadalje, da se navedeni zajam obvezuju vratiti ortaci Ć i JP, izuzev obveze iz čl. 4 stavak 3) Ugovora, temeljem kojeg su obvezne ortaci ĐP i UP isplatiti razliku od cca 41.600,00 eura (1300 eura/m2 za 32 m2) za povrat zajma RP,

- da su RP kao zajmodavatelj te drugo i treće tužiteljica i drugo i treće tuženica kao zajmoprimci, 20. studenog 2015. sklopili okvirni ugovor o zajmu kojim je zajmodavatelj dao namjenski zajam od 100.000,00 Eura radi financiranja troškova izgradnje stambene zgrade sa 10 stanova,

- da je prvo tuženik odgovorom na tužbu priznao navode koji se odnose na prijenos vlasništva na nekretnini koja je bila u njegovom vlasništvu kao i isplatu iste, ističući da je postupao prema dogovoru i uputama prvo tužitelja pri čemu nije bio upoznat sa poslovnim odnosima prvo tužitelja i obitelji drugo i treće tuženice.

10. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja odbija tuženi zahtjev na utvrđenje ništetnosti, nalazeći kako je ugovor o kupoprodaji od 21. veljače 2014. zaključen u skladu sa voljom ugovornih stranaka te nije protivan odredbi čl. 285., 322. i 329. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje. ZOO).

11. U odnosu na tužbeni zahtjev za brisanjem uknjižbe prava vlasništva sud prvog stupnja odbija zahtjev polazeći od primjene odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013, 108/2017, 63/2019 - dalje: ZZK) i stava da je brisovnu tužbu ovlaštena podnijeti osoba koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao nositelj povrijeđenog knjižnog prava, koje svojstvo tužitelji nisu imali, već bi aktivno legitimiran bio isključivo prvo tuženik odnosno KP.

12. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje da je prvo tužitelj kupio od prvo tuženika spornu nekretninu te da su prvo i drugo tužitelji (pri čemu drugo tužiteljica kao tadašnji bračni drug) suvlasnici nekretnine što je prvo tuženik dužan priznati i trpjeti te izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva prvo i drugo tužitelja, sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev polazeći od primjene odredbe čl. 115. ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 - dalje: ZVDSP) te stajališta da se zahtjev za izdavanjem tabularne isprave može usmjeriti samo prema prodavatelju pri čemu je na strani stjecatelja nužno postojanje valjane isprave, pa kako prvo tužitelj nije bio sudionikom pravnog posla kupoprodaje to nije osnovano niti traženje izdavanja tabularne isprave.

13. Naposljetku, u odnosu na tužbeni zahtjev glede stjecanja prava vlasništva građenjem, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 152. do 154. ZVDSP-a odbija tužbeni zahtjev zaključujući da se u konkretnom slučaju ne radi se o izvornom stjecanju prava vlasništva građenjem zgrade od strane tužiteljica na tuđem zemljištu jer je postojala svijest o tome da zemljište ne pripada samo tužiteljicama pa iste nisu bile pošteni graditelji, a osim toga, izvorno stjecanje prava vlasništva građenjem ne podrazumijeva postojanje pravne osnove (kupoprodaje) koja je u konkretnom slučaju nesporno realizirana.

14. Ovaj drugostupanjski sud tako iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti kao pravilna i zakonita, obzirom je taj sud, suprotno žalbenim navodima tužitelja, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo te odbio tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

15. U tom smislu neosnovano tužitelji navode da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi nedvojben zaključak da je pravi kupac nekretnine bio prvo tužitelj koji je cjelokupan pravni posao dogovorio sa prvo tuženikom, da su drugo i treće tuženice stekle vrijednost neodgovarajuću njihovom ulaganju, da su iskoristile lakomislenost i nuždu tužitelja te da predstavljaju nepoštene graditelje.

16. Naime, iz tužbe i dokaza analiziranih u sklopu dokaznog postupka, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da ugovor o kupoprodaji od 21. veljače 2014. predstavlja sporazumni dvostranoobvezni pravni posao u sklopu kojega su ugovorne strane jasno i nedvosmisleno izraženom voljom ugovorile bitne sastojke pravnog posla u vidu predmeta ugovora te kupoprodajne cijene.

17. Nadalje, iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi da je predmetni ugovor o kupoprodaji uistinu posljedično povezan za ugovornim odnosima prvo tužitelja i trećih osoba (ugovorom o ortakluku od 10. rujna 2012. koji je sklopio sa prvo tuženikom i TP, potom ugovorom o prijenosu ortačkog udjela i prava i obveza u ortakluku od 7. 5. 2013. te sporazumom o uređenju međusobnih odnosa od 7. 5. 2013. sklopljenom između prvo tužitelja i prvo tuženika).

18. Međutim, suprotno navodima žalbe, takva prethodna raspolaganja, sporazumi i dogovori prvo tužitelja sa trećim osobama ne utječu na valjanost ugovora o kupoprodaji od 21. veljače 2014. temeljem kojega je vlasništvo prvo tuženika kao dotadašnjeg vlasnika prešlo na stjecatelje kumulativnim ispunjenjem zakonom propisanih pretpostavki (čl. 114. st. 2. ZVDSP).

19. Naime, prvo tužitelj neosnovano smatra da je on pravi i stvarni kupac predmetne nekretnine, budući da takvu tvrdnju isključuje ne samo činjenica prema kojoj isti nije bio kupcem odnosno sudionikom ugovora o kupoprodaji, već upravo i dokazi koji se odnose na ugovorna raspolaganja i sporazume koji prethode kupoprodaji.

20. U tom smislu valja primijetiti da su tužitelji dostavili u spis Sporazum o uređenju međusobnih odnosa (str. 20-21 spisa) koji je prvo tužitelj 7. 5. 2013. sklopio sa prvo tuženikom kao tadašnjim vlasnikom nekretnine, i kojim je u točki III/ ugovoreno da će prvo tuženik radi izgradnje prenijeti u vlasništvo predmetnu nekretninu prvo tužitelju ili osobi koju on odredi te nakon toga istupiti iz ugovora o ortakluku od 10. 9. 2012. .

21. Upravo iz odredbe čl. III. Sporazuma od 7. 5. 2013. nedvosmisleno proizlazi da je prvo tužitelj u ugovornim raspolaganjima koja su prethodila konačnom zaključenju ugovora o kupoprodaji, sa prvo tuženikom kao vlasnikom nekretnine na kojoj je dogovaran poduzetnički pothvat izgradnje stambenog objekta (i koji je u konačnici i ostvaren), ugovorio da prvo tuženik nakon ukupne isplate cijene nekretnine, prenese vlasništvo ili na prvo tužitelja ili na drugu osobu koju prvo tužitelj bude odredio.

22. Stoga sklapanje ugovora o kupoprodaji između drugo tužiteljice (tadašnje supruge prvo tužitelja), treće tužiteljice (kćeri prvo tužitelja) i drugo i treće tuženica (djece RP i ŽP za kojega sam prvo tužitelj navodi da mu je bio dobar prijatelj sa kojim je dogovarao cjelokupni posao) sa jedne strane kao kupaca te prvo tuženika kao prodavatelja i vlasnika nekretnine, ne predstavlja fiktivan niti simuliran pravni posao, niti je on protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, već je takvo ugovaranje upravo izrazom tadašnje ugovorene volje svih stranaka i sudionika, uključujući i prvo tužitelja koji je sukladno čl. III/ Sporazuma sa prvo tuženikom dogovorio da će se ugovorom o kupoprodaji vlasništvo prenijeti na osobe koje prvo tužitelj bude odredio.

23. Također neosnovano tužitelji smatraju da je predmetni kupoprodajni ugovor zelenaški i posljedično ništetan te da su roditelji drugo i treće tuženica (P i RP) iskoristili stanje nužde i lakomislenost tužitelja.

24. Za ocjenu da li je ugovor zelenaški odnosno lihvarski, nužno je kumulativno ispunjenje tri uvjeta propisanih odredbom čl. čl. 329. st. 1. ZOO, za koje u prvostupanjskom postupku pravilno nije utvrđeno da bi bili ispunjeni, pri čemu prvi predstavlja postojanje očitog nerazmjera između onoga što zelenaš ugovara u svoju korist i onog što po ugovoru daje. Drugi uvjet čini utvrđenje prema kojemu se zelenaš koristio stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću. Treći i posljednji uvjet polazi od pretpostavke postojanja namjere usmjerene radi ostvarivanja koristi.

25. Iz provedenog postupka proizlazi da je sklapanje ugovora o kupoprodaji bila posljedicom dogovora i pregovora svih sudionika u sklopu ostvarivanja poduzetničkog pothvata izgradnje poslovno stambenog objekta na nekretnini koja je kupljena od strane drugo i treće tužiteljica te drugo i treće tuženica, u čemu je prethodno sudjelovao i prvo tužitelj koji je radi zatvaranja cjelokupnog financijskog aranžmana (koji je obuhvaćao kupnju nekretnine, pribavljanje potrebnih dozvola te izgradnju objekta), stupio u različite ortačke i dobrovoljne sporazumne odnose, u sklopu kojih su drugo i treće tuženice posredstvom roditelja financirale isplatu kupoprodajne cijene prodavatelju nekretnine (prvo tuženiku) u iznosu od 22.000,00 eura, te potom namjenski zajam u iznosu od 100.000,00 eura dan upravo radi financiranja troškova izgradnje stambene zgrade sa ukupno 10 stanova, nakon čega je potom u sklopu ortačkog ugovora između drugo i treće tužiteljica te drugo i treće tuženica, ugovoreno da poduzetnički pothvat treba dovesti do cilja koji se u odnosu na drugo i treće tuženice očituje u vlasništvu jednog stana površine cca 62 m2, dok drugo i treće tužiteljice postaju vlasnicama preostalih 9 stanova. U tom smislu nije vidljiv niti utvrđen nerazmjer prestacija i uloga drugo i treće tuženica budući da njihov ulog u ukupnom poduzetničkom pothvatu nije nerazmjeran uloženom.

26. U takvim okolnostima drugo i treće tuženice ne predstavljaju zelenaše koje su se koristili stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem prvo, drugo ili treće tužitelja te nisu ugovorile nerazmjernu korist budući je nesporno 9 od 10 izgrađenih stanova pripalo upravo drugo i treće tužiteljicama pri čemu i sam prvo tužitelj jasno iskazuje da do finalizacije kupoprodaje nekretnine dolazi upravo kada majka drugo i treće tuženica putem zajma osigurava novčani iznos koji je konačno trebao isplatiti prvo tuženika kao prodavatelja nekretnine.

27. Također neosnovano tužitelji smatraju da bi se radilo o prividnom odnosno simuliranom pravnom poslu, a kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud (točke 35 do 39 obrazloženja) pri čemu valja istaknuti da prividan pravni posao nije ništav već ne proizvodi učinke jer je sam po sebi nevaljan, pa čak i da su navodi tužitelja u tom smislu osnovani (a što nije slučaj), isto ne bi dovelo do utvrđenja ništetnosti takvog pravnog posla odnosno osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva (tako i VSRH u odluci broj Rev-1757/2016 od 27. kolovoza 2019. i Rev 1489/2018-2 od 7. travnja 2021.).

28. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojim ukazuju da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje uslijed ne provođenja dokaza saslušanjem prvo tuženika te ne provođenja građevinskog vještačenja na okolnost stvarne vrijednosti nekretnine, valja navesti da prema odredbi čl. 220. ZPP sud polazeći prije svega od granica postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP), odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, radi utvrđenja odlučnih činjenica, te nije u obvezi prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranke, poglavito ako isti nije od utjecaja i važnosti za donošenje konačne odluke.

29. Kako je iz odgovora na tužbu nesporno da je prvo tuženik priznao sve navode tužbe u odnosu na prijenos prava vlasništva nekretnine koja je bila u njegovom vlasništvu, kao i isplatu njezine vrijednosti, ukazujući da je postupao upravo prema dogovoru i uputama prvo tužitelja pri čemu nije bio upoznat sa poslovnim odnosom prvo tužitelja i obitelji drugo i treće tuženica, to neprovođenje dokaza njegovim saslušanjem nije utjecalo na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti zakonitost pobijane odluke. Također, niti provođenje građevinskog vještačenja te saslušanje izvođača radova na predloženu okolnost (utvrđenja stvarne vrijednosti nekretnine) nije odlučno za ocjenu osnovanosti postavljenih tužbenih zahtjeva, budući je prvo tuženiku nesporno na ime kupoprodajne cijene isplaćen upravo novčani iznos od 22.000,00 eura, a nakon što je sa prvo tužiteljem sklopio ortački ugovor te Sporazum o uređenju međusobnih odnosa u sklopu kojega je dogovoreno da će prvo tuženik nakon cjelokupne isplate prenijeti vlasništvo na osobe koje prvo tužitelj odredi i koje je potonji očigledno odredio upravo u osobi svoje tadašnje supruge i kćeri (drugo i treće tužiteljica) te drugo i treće tuženica kao kćeri ŽP i RP koji su u datom trenutku putem zajmova omogućili kupnju nekretnine i daljnje ostvarivanje dogovorenog pothvata izgradnje stambene zgrade.

30. Neosnovan je i tužbeni zahtjev tužitelja na brisanje prava vlasništva pri čemu tužbeni zahtjev za uspostavu zemljišno knjižnog stanja kakvo je bilo prije sporne uknjižbe predstavlja brisovnu tužbu iz čl. 129. st. 1. ZZK, a kako pravilno ukazuje i sud prvog stupnja, i prema kojoj odredbi takvu tužbu mogu podnijeti samo nositelji knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe, a koje osobe prvo, drugo i treće tužitelji ne predstavljaju.

31. Pravilno je odbijen i tužbeni zahtjev za stjecanje prava vlasništva na temelju građenja uz primjenu odredbi čl. 152. do 154. ZVDSP-a pri čemu je zgrada na nekretnini u vlasništvu drugo i treće tužiteljica te drugo i treće tuženica izgrađena sukladno ugovoru o ortakluku sklopljenom između svih suvlasnika 20. studenog 2015., radi ostvarenja zajedničkog cilja te diobe sukladno postignutom dogovoru, pri čemu tužitelji u žalbenim navodima usmjerenim na pogrešnu primjenu čl. 152. ZVDSP-a ponavljaju neosnovane navode o nepostojanju doprinosa tuženica cjelokupnom ugovorenom poduhvatu.

32. Kako slijedom svega iznesenog nisu osnovani žalbeni razlozi tužitelja zbog kojih pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti razlozi na koje se pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

33. U odnosu na žalbu drugo tuženice kojom pobija odluku o troškovima postupka, prije svega valja ukazati da je iz prvostupanjskog postupka vidljivo kako su drugo i treće tuženice uz odgovor na tužbu dostavile punomoć temeljem koje su obje ovlastile na zastupanje punomoćnike, odvjetnike iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Darko Šuper, Ivica Kovačev, Iva Kovačev Radić i Ivan Jukić, odvjetnike iz Osijeka. Nadalje, drugo tuženica je nakon zaključenja glavne rasprave podneskom od 31. siječnja 2023. dostavila punomoć kojim je za zastupanje ovlastila i odvjetnika Stjepana Čaljkušića, koji je potom podnio žalbu isključivo u ime drugo tuženice i osporio odluku o troškovima postupka, dok su prvotno imenovani odvjetnici odgovorili na žalbu tužitelja podneskom u ime drugo i treće tuženica.

34. Razmatrajući žalbene navode drugo tuženice je utvrđeno da ista neosnovano smatra kako tužitelji solidarno odgovaraju za troškove postupka. Naime, kako prvo tužitelj nije bio sudionikom ugovora o kupoprodaji na koji se sadržajno odnosi tužbeni zahtjev, to tužitelji predstavljaju obične formalne suparničare (čl. 196. st. 1. toč. 2. ZPP-a) pa kako nisu solidarno odgovorni u glavnoj stvari tako ne odgovaraju solidarno niti za troškove dosuđene protivnoj strani (čl. 161. st. 3. ZPP-a), slijedom čega je u tom dijelu temeljem čl. 380. točke 2. ZPP-a valjalo žalbu odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao pod točkom II. izreke ove odluke.

35. Međutim, osnovano drugo tuženica ukazuje da je vrijednost predmeta spora u prvostupanjskom postupku utvrđena u visini od 132.722,81 € / 1.000.000,00 kn te je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je vrijednost pojedine radnje vrednovao sa 250 bodova.

36. Naime, vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju čini iznos od 132. 722,81 € odnosno 1.000.000,00 kn koju je tužitelj naznačio u samoj tužbi, a tuženici joj nisu prigovorili, i prema kojoj su stranke stavile zahtjeve za naknadom troškova odnosno troškovnike (str. 137 i 138 spisa). Nadalje, sukladno odredbama Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje: Tarifa) koja se primjenjuje na ovaj predmet temeljem Tbr. 52. st. 3. Tarife, odvjetnik u slučaju kada vrijednost spora prelazi iznos od 500.000,00 kn, pored nagrade od 500 bodova, ima pravo obračunati nagradu od 1 boda na svakih započetih 1.000,00 kn, pa drugo tuženici prema vrijednosti predmeta spora pripada pravo na nagradu u visini od 1.000 bodova a ne 250 bodova kako je priznato prvostupanjskom presudom.

37. Stoga drugo tuženica sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te zatraženom troškovniku na priznati i zatraženi iznos troška koji je sud prvog stupnja obračunao po 250 bodova (trošak sastava podneska od 12. veljače 2019. i 11. ožujka 2020., zastupanja na ročištu 22. listopada 2019., 16. ožujka 2021., 26. svibnja 2021., 9. studenog 2021., 23. rujna 2022., 30. siječnja 2023., 12. listopada 2023.,) temeljem Tbr. 7.1. Tarife ostvaruje pravo na 1.000 bodova za svaku radnju, odnosno na radnje koje je sud prvog stupnja obračunao i priznao 125 bodova (sastava podnesaka od 12. rujna 2019. i 19. rujna 2019.) pripada joj po 500 bodova, što čini ukupno 10.000 bodova, a što dalje primjenom Tbr. 50. Tarife iznosi 150.000,00 kn odnosno 19.908,42 €. Na navedeni iznos se obračunava pripadajući porez na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 42. Tarife od 4.997,10 € što čini iznos od 24.885,52 € na koji bi drugo i treće tuženice ostvarivale pravo pravilnom primjenom materijalnog prava (Tbr.7.1. Tarife u vezi Tbr. 8. i 9. Tarife te Tbr. 42. Tarife).

38. Kako je drugo tuženici dosuđen parnični trošak od 5.599,24 €, a ne postoji bitna razlika u pogledu udjela drugo i treće tuženica u predmetu spora, to je pravilnom primjenom odredbe čl. 161. st. 1. ZPP-a drugo tuženici valjalo priznati polovicu razlike pripadajućeg troška na koji bi ostvarivala pravo zajedno sa treće tuženicom odnosno iznos od 9,643,14 €, pa je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo uvažiti žalbu drugo tuženice i preinačiti odluku o parničnom trošku na način da joj povrh ranije dosuđenog troška od 5.599,24 eura / 42.187,50 kn pripada pravo na naknadu daljnjeg troška od 9,643,14 € (točka III. izreke).

39. Kako tužitelji nisu uspjeli sa žalbom to ne ostvaruju pravo na naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke.

40. Budući je uspjeh drugo tužiteljice u žalbenom postupku djelomičan te je žalba izjavljena samo u odnosu na trošak postupka, to joj nije priznat trošak žalbenog postupka pa je temeljem čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a odlučeno kao pod točkom V. izreke rješenja.

41. U odnosu na zatraženi trošak odgovora na žalbu drugo i treće tuženica, isti nije dosuđen budući da takav trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

U Zagrebu 23. rujan 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić