Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2547/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 191 C, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Gospiću, Trg A. Stepinca 3, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Pn-3/2025-8 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća 23. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj Pn-3/2025-8 od 29. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da tužitelju ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime naknade štete isplati iznos od 13.000,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, počev od 11.10.2024. godine ( kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva ) pa sve do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, dok je referenta stopa, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“
II. Nalaže se tužitelju ĐH da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 400,00 eura (slovima: četristoeura) u roku od 15 dana.“
2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima, a podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje te traži trošak sastava žalbe.
3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim se protivi žalbenim navodima tužitelja, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te traži trošak sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.
6. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete te imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom, kao posljedice štetnog događaja - napada medvjeda od 6. rujna 2024. na području Nacionalnog parka Plitvička jezera.
7. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj 6. rujna 2024. pretrpio napad i ozljede opisane u priloženoj medicinskoj dokumentaciji te da se štetni događaj dogodio na području Nacionalnog parka Plitvička jezera, gdje nije ustanovljeno lovište.
8. Sud prvog stupnja zaključio je da tužbeni zahtjev nije osnovan, pozivajući se na Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“, broj: 80/2013, 15/2018, 14/2019, 127/2019, 155/2023, dalje. ZZP) koji u članku 170. izričito propisuje da Republika Hrvatska, koja je tužena u ovom predmetu, ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje vrste osim u slučajevima propisanim samim tim zakonom. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, a zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
9. U prvostupanjskom postupku je bilo sporno, a sporno je i u žalbenom postupku, postoji li odgovornost tuženice za napad medvjeda, je li medvjed opasna stvar i je li se tužitelj prilikom napada postupao u skladu s osnovnim pravilima ponašanja u staništu medvjeda. Žalitelj ističe kako smeđi medvjed, kao strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj, uživa posebnu zaštitu te smatra da je medvjed kao i ostala divljač u vlasništvu Republike Hrvatske. Žalitelj posebno ističe da je medvjed opasna stvar te da stoga tuženica, koja je prema članku 52. Ustava Republike Hrvatske, dužna štititi životinjski svijet kao dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, odgovara za štetu po osnovi objektivne odgovornosti primjenom članka 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
10. U predmetnom postupku relevantne su sljedeće odredbe materijalnog prava.
10.1. Prema članku 170. ZZP-a, Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje vrste osim u slučajevima određenim tim Zakonom. Prema članku 171. stavak 1. ZPP-a, pravna i fizička osoba kojoj životinje strogo zaštićenih vrsta mogu uzrokovati direktnu imovinsku štetu (u daljnjem tekstu: oštećenik) dužna je na primjeren način i na svoj trošak učiniti sve dopuštene radnje i zahvate, kako bi spriječila nastanak štete. Prema članku 9. Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj: 99/2018, 32/2019, 32/2020, 127/2024, dalje: Zakon o lovstvu) propisano je da je smeđi medvjed u Republici Hrvatskoj divljač, a prema Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine“, broj: 144/2013, 73/2016) smeđi medvjed je strogo zaštićena vrsta.
10.2. Dakle, prema odredbama članka 170. ZZP-a i članka 171. stavak 1. ZZP-a, jasno je da je zakonodavac propisom, koji se na predmetni slučaj - napad divlje vrste (medvjeda) na području Nacionalnog parka Plitvice, primjenjuje kao lex specialis, propisao odgovornost države samo za direktnu imovinsku štetu, dok ZZP ne propisuje niti jednu drugu situaciju u kojoj bi Republika Hrvatska bila dužna naknaditi štetu oštećeniku, odnosno ikakvu drugu vrstu štete osim direktne imovinske štete.
10.3. Da je tome tako, proizlazi i iz izmjena zakonodavstva, točnije ranije važećeg Zakona o zaštiti prirode iz 1994. („Narodne novine“, broj: 30/1994, 72/1994, 107/2003, 162/2003, 100/2004, 70/2005) koji je u članku 45. stavak 1. propisivao da je štetu koju nanese zaštićena životinja, dužna naknaditi Država. Kasnije donesenim Zakonom o zaštiti prirode iz 2005. („Narodne novine“, broj: 70/2005, 139/2008, 57/2011, 80/2013) zakonodavac je u članku 117. propisao da Republika Hrvatska ne odgovara za štetu koju prouzroče divlje svojte, osim u slučajevima određenim zakonom, a člankom 118. stavak 1. da pravna ili fizička osoba kojoj životinje strogo zaštićenih svojti mogu prouzročiti gospodarsku ili drugu štetu (u daljnjem tekstu: oštećenik) dužna je na primjeren način i na svoj trošak učiniti sve dopuštene radnje i zahvate kako bi spriječila nastanak štete.
10.4. Uz važeći i primjenjivi ZZP, točnije uz članak 170. ZZP-a i članka 171. stavak 1. ZZP-a, zakonodavac je u Konačnom prijedlogu tog Zakona (KLASA: 022-03/13- 01/38, URBROJ: 65-13-08, od 18. travnja 2013., str. 110. Konačnog prijedloga) obrazložio kako se tim zakonom (ZZP), propisuje ograničenje odgovornosti države za štetu koju prouzroče divlje vrste, ali se pod određenim uvjetima utvrđuje odgovornost države za direktnu imovinsku štetu koju fizičkoj ili pravnoj osobi nanesu životinje strogo zaštićenih vrsta.
11. Dakle, s obzirom na sve navedeno, važećim ZZP-om jasno je isključena odgovornost tužene za štete koje nisu direktne imovinske štete te je pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužena ne odgovara za štetu koja je predmet ovog postupka (neimovinsku štetu te imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege), odnosno štetu do koje je došlo napadom medvjeda, strogo zaštićene vrste, na području nacionalnog parka.
12. U odnosu na navode žalitelja valja odgovoriti da bi, s obzirom na citirano zakonodavstvo, odgovornost za napad zaštićene divlje vrste eventualno bilo moguće temeljiti iz sljedećeg. Prema članku 130 stavak 1. ZZP-a, zaštićenim područjima upravljaju javne ustanove, a prema članku 142. stavak 1. ZZP-a, za zaštićena područja u kategoriji nacionalnog parka, na prijedlog upravnog vijeća nadležne javne ustanove, ministar donosi pravilnik o zaštiti i očuvanju, a prema stavku 2., Pravilnikom se pobliže propisuju mjere zaštite, očuvanja, unapređenja i korištenja te upravljačke zone zaštićenog područja. Pravilnikom o zaštiti i očuvanju Nacionalnog parka »Plitvička jezera« (Klasa: 612-07/20-06/12, Urbroj: 517-05-2-1-21-7) detaljno su propisane mjere zaštite te je ujedno, člankom 14. stavak 1. propisano da su na području Nacionalnog parka lov i lovne aktivnosti zabranjene. Prema članku 7. Zakona o lovstvu, korisnik nelovne površine je pravna ili fizička osoba koja se koristi ili upravlja površinom na kojoj je zabranjeno ustanovljivanje lovišta te donesenim programom zaštite divljači stječe odgovarajuća prava lovoovlaštenika, a sam Zakon o lovstvu propisuje odgovornost za štetu. Citirani Pravilnik upućuje na Program zaštite divljači za NP Plitvička jezera, a navedeni program na Plan gospodarenja smeđim medvjedom te isti sadrže pravila postupanja vezano za divljač odnosno medvjeda.
13. Kako dakle postoje i drugi propisi koji upućuju na odgovornost i pretpostavke odgovornosti u slučaju štete na zaštićenim područjima, ovaj sud otklanja navode tužitelja kojima sadržajno ističe da ne bi postojala ničija odgovornost u konkretnom slučaju, naravno, u slučaju ispunjenja svih pretpostavki za ocjenu o postojanju štete i odgovornosti za istu. Kako je u konkretnom predmetu tužena Republika Hrvatska, ovaj sud te pretpostavke nije cijenio.
14. Slijedom svega navedenog, sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo.
15. Odluka o troškovima postupka zakonita je i osnovana, kako po osnovi tako i po visini, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP- a, a istu žalitelj samo paušalno osporava.
16. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke.
17. Kako se žalba odbija kao neosnovana, primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.
18. Trošak sastava odgovora na žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovan jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka, pa je primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom III. izreke.
U Zagrebu 23. rujna 2025.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
