REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20 350 Metković

Poslovni broj P-52/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja JŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan p.p. Mateo Barbir, odvjetnik u Vrgorcu, protiv tužene Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, dana 23. rujna 2025.godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj JŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnine oznake dio kat. č. zem. [katastarska čestica], ZU 1030, zk tijelo V, za k. o. [katastarska općina], sveukupne površine 643 m2, i to baš onog dijela navedene nekretnine koja je prikazana u skici izmjere unutar lomnih točaka 1-21,1, a koja skica čini sastavni dio nalaza i mišljenja Polić j.d.o.o., listopada 2024. g. i ove Presude.

II. Tužitelj je ovlašten temeljem ove Presude i prijavnog lista zatražiti uknjižbu prava vlasništva na naprijed navedenoj nekretnini na svoje ime, za cijelo, uz istodobnu uknjižbu brisanja toga prava s imena tužene, što je tužena dužna trpjeti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se u zemljišnim knjigama Naslovnog suda, kao vlasnik nekretnine oznake kat. č. zem. [katastarska čestica], ZU 1030, zk tijelo V, za k. o. [katastarska općina], upisana je tužena RH, kao vlasnik za cijelo (1/1). Bez obzira na stanje Zemljišne knjige, a u odnosu na nekretninu iz toč. 1., tužitelj drži u posjedu i vlasništvu geometrijski odijeljeni dio označene nekretnine u površini 643 m2, označeno u skici geometra ĆŽ, likom 1-21, 1 (od listopada 2024.), a koju skicu je tužitelj izradio za potrebe ovog postupka i uređenja imovinskih odnosa na rečenoj nekretnini. Nekretninu iz toč. 1. Tužbe tužitelj je stekao u vlasništvo darovanjem od svoje majke, ŠŽ. Kako je rečeno u toč. 2., uparničena nekretnina je za potrebe sklapanja darovnog ugovora, kao i za potrebe sređivanja zk stanja, identificirana po tvrtki Polić j.d.o.o. pa se čitanjem nalaza utvrđuje da je nekretnina omeđena stoljetnim suhozidom, unutar kojeg se nalazi obradivo tlo. Nekretnina je u skici prikazana lomnim točkama 1-21, 1 i nosi površinu od 643 m2. Ova nekretnina u naravi nije šuma, a kako je to pogrešno evidentirano u zk izvatku. Zemljište iz toč. 2 Tužbe se pučki naziva „Potkraj“, a sve jer se radi pokraj ceste u [adresa] (zaseok Majići), odnosno, ovaj lokalitet se pučki nazivao i zove POTKRAJ, UPRAVAC, MAJIĆA PRAVAC, te je kao takva ušla u tekst Rješenja o nasljeđivanju iza smrti sada pok. AŽ ud. J, koju je svojevremeno Rješenjem OS u Vrgorcu, pod posl. br. O 168/79 od 15.09.1983. g. naslijedio otac tužitelja sada pok. HŽ. Ostavinskim rješenjem iza smrti HŽ, posl br. O 364/22, ovu nekretninu nasljeđuje majka tužitelja, ŠŽ, koja darovanjem, a kako smo to rekli u toč. 3 Tužbe., prenosi vlasništvo nekretnine svom sinu, ovdje tužitelju JŽ. Nekretnina iz toč. 1. je u katastarskom operatu upisana u P.L. br. 551, k. o. [katastarska općina], te u katastru nema upisanih posjednika osim RH-e. Sukladno pozitivnim propisima, smatra se da je neizgrađeno građevinsko zemljište koje se nalazilo u društvenom vlasništvu, dobilo svog titulara vlasništva stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (NN 90/92). Dakle, stajalište je da je Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi posredno provedena pretvorba neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, te da je stupanjem na snagu tog zakona zemljište postalo vlasništvo novonastalih pravnih subjekata (Općine, Županije i Gradovi). Zemljište je postalo vlasništvo novonastalih subjekata neovisno o tome da li su oni doista međusobno i proveli podjelu imovine propisanu čl. 87 ovog zakona. Znači, razgraničenje prostornog plana je od krucijalne važnosti, pa tako šuma i šumsko zemljište su pretvorbom postali vlasništvo RH (Zakon o šumama), poljoprivredno zemljište također sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, a ovdje je riječ o građevinskom zemljištu koji je shodno rečenim odredbama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi vlasništvo Općine (lokalne uprave), koje je pogrešno upisano na ime i vlasništvo RH. Tužitelj se prije podnošenja ove Tužbe obratio tuženiku ( zz tužene) radi mirnog rješenja spora, i to zahtjevom za mirno rješenje spora koji je predan pošti 31.10.2023. g. (preporučeno!) da bi dopisom tužene u spisu ODO-a u Metković, br. N-DO- 50/24, ista tražila dopunu Zahtjeva za mirno rješenje spora. Tužitelj je udovoljio zahtjevu tužene, i to dopisom od 13.12.2024. godine (koji je vezan za ovaj a i druge predmete NDO 52, 47/24) a na koji se je tužena oglušila. Upravo iz ovog razloga tužitelj smatra Tužbu pravovremenom, budući zahtjev za mirno rješenje spora nije odbijen, usvojen, a prošao je zakonski rok propisan odredbom čl. 186. a. ZPP-a. Tužitelj je stava kako od trenutka dostave dopisa tužene od 22.11.2024. godine nije počeo teći novi rok za podnošenje zahtjeva za mirno rješenje. Evidentno je, kako je nekretnina iz toč. 1 u mirnom posjedu kako tužitelja, tako i njegovih predaka zadnjih 150 godina, radi čega predlažem da sud, donese presudu.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186 a. ZPP-a. Među strankama je nesporno kako je tužena u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja, istog pozvala da zahtjev dopuni sukladno odredbama čl. 106 Zakona o parničnom postupku radi dostave relevantne dokumentacije te je ODO Metković radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i izvođenja potrebnih dokaza, pozvao ovdje tužitelje na primjenu odredbe čl. 186 a st. 10. Zakona o parničnom postupku u dijelu u kojem se podnositelju zahtjeva daje ovlaštenje da od suda zatraži da, primjenjujući na odgovarajući način odredbe tog zakona za osiguranje dokaza, izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva protivne stranke za mirno rješenje spora, kojem prijedlogu ovdje tužitelj nije udovoljio, odnosno dopisom punomoćnika od 13.12.2024. odbio je pokretanje postupka sukladno odredbama čl. 186 a st. 10. Zakona o parničnom postupku. Sukladno odredbama čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu, Državno odvjetništvo pozvat će podnositelja zahtjeva na ispravak odnosno dopunu zahtjeva ako zahtjev ne sadrži sve što mora sadržavati tužba ili je nerazumljiv te mu ostaviti rok od 15 dana za ispravak i dopunu, uz upozorenje na posljedice propisane stavkom 4. ovoga članka. Ako podnositelj zahtjeva u roku od 15 dana ne vrati državnom odvjetništvu ispravljeni zahtjev ili ga vrati bez ispravka ili dopune, smatrat će se da zahtjev za mirno rješenje spora nije bio niti podnesen. Državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva za mirno rješenje spora pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. S obzirom na navedeno, tužena je mišljenja kako, protivno navodima tužitelja, nisu ispunjeni uvjeti odredbe čl. 186 a u svezi odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku i čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu budući ovdje tužitelj nije podnio Zahtjev za mirno rješenje spora koji bi imao sadržaj predviđen kogentnim normama ZPP-a, a nakon što je pismenim putem upozoren nije dostavio traženu dokumentaciju i nije pokrenuo odgovarajući postupak sukladno odredbama čl. 186 a st. 10. ZPP-a. Ovdje tužena uopće nije bila u mogućnosti opredijeliti stajalište o osnovanosti predmetnog zahtjeva s obzirom da su ovdje tužitelj odbio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka, a izvođenje istih dokaza predlaže u ovom postupku. Po mišljenju tužene navedeno bi predstavljalo razlog za odbačaj predmetne tuže, a tužitelj svakako ne bi ima pravo potraživati troškove postupka s obzirom da su vlastitim postupanjem prouzročio sve predstojeće sudske troškove. U ovom trenutku, s obzirom na odsutnost relevantnih dokaza, tužena može samo istaknuti kako tužitelj, po mišljenju tužene, ne dokazuju jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, odnosno ne dokazuju tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj je dužan dokazati da bi njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, način na koji su njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretnine i koje kvalitete je bio taj posjed. Nadalje, stjecanje od osoba koje nisu bili vlasnici predmetne nekretnine nesporno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i po kojoj bi osnovi isti mogli steći pravo vlasništva. Pregledom isprava na koje se poziva tužitelj nije vidljivo da bi predmetna nekretnina bila predmet raspolaganja označenih prednika tužitelja u utuženoj površini i obliku. Pored navedenog tužitelj se poziva i na niz navodnih pravnih prednika no evidentno je kako su među istima prisutne brojne linije nasljeđivanja, te čak da su isti imali osnova za raspolaganje predmetnom nekretninom, što se spori, nedovoljno je jasan slijed kojim bi vlasništvo predmetne nekretnine navodno pripalo isključivo tužiteljima. U daljnjem tijeku postupka potrebno je raspraviti i da li predmetna nekretnina u dijelu predstavlja javno dobro te se u tom smislu predlaže pribaviti očitovanje nadležnog upravitelja prometnice koja graniči s predmetnim nekretninama, Grad Vrgorac, Hrvatske ceste d.o.o. Predlaže se pribaviti i podatke Informacijskog sustava prostornog uređenja o izgrađenosti predmetne nekretnine 1968. godine te Hrvatsku osnovnu kartu (1954. - 2009.) za predmetni lokalitet. Predlaže se dopuniti priloženu skicu lica mjesta popisom koordinata u obliku prihvatljivom za sudski postupak te fotografijama lica mjesta. Predlaže se pribaviti izvod katastarskog plana Austrougarske monarhije (XIX stoljeće), i terenske snimke Drugog vojnog pohoda(1851-1854) i Trećeg vojnog pohoda (1869-1887) za predmetne nekretnine. Predlaže se pribaviti potvrdu Hrvatskih šuma d.o.o. o eventualnoj pripadnosti predmeta spora šumskogospodarskoj osnovi te izvesti dokaz saslušanjem lugara nadležnog za gospodarsku jedinicu Kozica na adresi, [adresa], 3. bojne 156. br. HV 8., [adresa]. Predlaže se također pozvati Grad Vrgorac i Hrvatske ceste d.o.o. na adresi [adresa], sa intervencijskim efektom radi sudjelovanja u predmetnom postupku. U predmetnom je postupku tužitelji su dužni predložiti relevantne dokaze na okolnosti dokazivanja sljedništva predmetne nekretnine, jesu li i koji njihovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću, neprekinutu sukcesiju i na koji su način označeni prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed te je potrebno raspraviti pitanje njihove savjesnosti, a radi same nesavjesnosti odnosno nepoštenja ne mogu biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću niti po odredbama OGZ-a, ZOVO-a ili ZVDSP-ima (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, čl. 18. st. 5. ZVDSP.). Radi navedenoga tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti do izvođenja dokaza potrebnih radi utvrđenja činjeničnog stanja i to očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka kao i razrješenjem spornog pitanja da li dio predmetne nekretnine predstavlja javno dobro nakon čega će tužena konačno moći opredijeliti svoje stajalište o konkretnoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, tužena predlaže sudu odbaciti, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati da tuženoj nadoknadi trošak sastava odgovora na tužbu, sve prema tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, do izvođenja dokaza meritornih u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Po prijedlogu tuženice sud je obavijestio treće osobe – Grad Vrgorac i Hrvatske ceste d.o.o. o tijeku parnice, ali isti nisu pokazali interes za sudjelovanjem u parnici.

4. Među strankama je sporno tko je i od kada posjednik predmeta spora, te što je predmet spora bio kroz povijest u naravi/ stvarnojkulturi, odnosno da li je tužitelj stekao vlasništvo nekretnine darovanjem od majke, odnosno njegovi prednici dosjelošću.

5. Tijekom postupka izvedeni su predloženi dokazi pregledom svih isprava u spisu, uviđajem na licu mjesta uz nazočnost vještaka mjernika, saslušanjem svjedoka.

6. Ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, sud utvrđuje da je i tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci, a takav svoj zaključak sud temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima i primjenjenom pravu.

7. U zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini kao zemljišnoknjižni vlasnik upisana je Republika Hrvatska (vidljivo iz Zk izvatka), pa je pasivna legitimacija tužene neupitna, obzirom da se radi o tužbu kojom se tužitelj želi upisati vlasnikom, uz istodobno brisanje postojećeg upisanog vlasnika.

8. Iz izvatka Informacijskog sustava prostornog uređenja proizlazi da 1968. godine nekretnina nije bila šuma, vidljiv je oblik baš kao što je danas glede geografskog obličja i suhozida.

9. Iz dopisa Grada Vrgorac od 28.2.2025. proizlazi da nekretnina nema karakterestike nerazvrstane ceste.

10. Iz dopisa /maila Hrvatskih cesta od 13.2.2025. proizlazi da su Hrvatske ceste obavijestile da predmet sora nije cestovno zemljište.

11. Iz dopisa Hrvatskih šuma proizlazi da k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dijelom jest obuhvaćen Planom gospodarenja gospodarskom jedinicom „Kozica“ za razdoblje 2022-2031., a da je ranije k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bila pbihvaćena za razdoblje 1984-1993., s tim da treba provjeriti da li je kasnije došlo do cijepanja k. č. [katastarska čestica].

12. Odvojeno saslušani svjedoci BŽ, GŽ, ZŽ, OŽ, EŽ i MŽ su jasno i detaljno iskazivali povijesni slijed stjecanja vlasništva, navodeći u bitnom da je tužiteljev otac HŽ nekretninu neslijedio od svog oca Ć, odnosno od bake AŽ koja je to nalsijedila od svog supruga J, da je nekretnina obrađivana od predaka, te da tu nikad nije bila šuma, već se na njoj sadilo razne kulture i da je nekretnina u posjedu tužiteljeve obitelji 200 godina.

13. Svjedoci su dali detaljne informacije o načinu korištenja nekretnine, a na licu mjesta se i sud uvjerio da je nekretnina od starih vremena pod utjecajem ljudske djelantosti., što je bilo vidljivo i po samom suhozidu koji omeđuje nekretninu, a koji je bio karakteristične sive boje koja nastaje stoljetnom izloženošću suncu.

14. Sud je poklonio vjeru svjedocima jer su dovoljno stari da mogu znati sve te bitne činjenice, lokalni su mještani, nemaju razloga za govoriti neistinto, a iskazi su im podudarni, sukladno stanju lica mjesta, te vrlo životni i detaljni.

15. Iz Ugovora o darovanju od 31.10.2024.proizlazi da je DŽ udova HŽ darovala svom sinu predmet spora.

16. Iz rješenja o nasljeđivanju OS Vrgorac posl. br. O-364/22 od 12.rujna 2022. godine iza smrti pok. HŽ proizlazi da je njegova supruga ŠŽ naslijediča za cijelo imovinu HŽ.

17. Iz rješenja o nasljeđivanju OS Vrgorac posl. br. O-168/79 od 15.rujna 1983.godine iza smdtti AŽ ud. J proizlazi da je HŽ, sin Ć, naslijedio nekretninu „Potkraj“, a iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su svi u obitelji i selu tako zvali tu nekretninu.

18. Kako je iz svega prethodno navedenog utvrđeno da nekretnina nikad nije bila u naravi šuma, to se na nju ni ne može primijeniti zabrana stjecanja vlasništva na šumama jer su svjedoci svjedočili da predmet spora nije bio šuma još od najmanje 19. stoljeća.

19. Na ovako utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz § (paragrafa) 1472. Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" 1/1811, 1. siječnja 1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 1. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji) koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: „OGZ“), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: „ZOVO“), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: „ZV“).

20. Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava. Što se tiče nasljeđivanja kao temelja stjecanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja. Prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio je čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju.

21. U više odluka viših sudova je utvrđeno, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina.

22. To jer je pomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

23. Izloženo pravno shvaćanje Vrhovnog sud Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

24. Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997., kako to proizlazi iz raspravne građe, nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno za to nitko nije istako bilo kakvu primjedbu ili prigovor, a to niti ne proizlazi iz raspravne građe. Pritom se kod nevrijeđanja vlasničkih prava poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Iz podataka u zemljišnim knjigama (vlasnički list) ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.

25. Zbog svega izloženog presuđeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 23. rujna 2025.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnik Mateo Barbir

2. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, GUO (P-DO-13/2025)